Oganj.blog.hr

ENTALPIJA - ENTROPIJA
RASPAD - SODOMA I GOMORA

Ne postoji samo jedna definicija normalnog.
Uobičajeno se smatra da je to ono što je u skladu s društvenim normama.
U Oxfordskom ilustriranom rječniku navedeno je da je normalno ono što se podudara se standardnim, reguliranim.
Normalno ne odudara od prosjeka, ono što je najučestalije, socijalno prihvatljivo, statistički model, uz prosjek kao kriterij.
Zanimljivo mi je i ovo:
„Prvo ćemo, onako fino, školski, definirati normalnost. Postoje dvije definicije. Statistička i socijalna. Po statističkoj definiciji nenormalno je sve ono što je rijetko, odnosno što ne čini većinu (nalazi se na krajevima Gaussove krivulje – psiholozi vole statistiku). Po socijalnoj definiciji nenormalno je sve ono što društvo tako odredi. Vjerojatno je teško odredit koja je besmislenija, jer po prvoj Beethoven, Einstein, Hawking i mnogi drugi nisu normalni. Genijalci su rijetki, a kako je rijetko nenormalno, logično proizlazi da su genijalci nenormalni. Drugoj je definiciji povijest dala svoj obol besmisla. Koliko je lomača gorjelo, nevinih ubijeno, proganjano i mučeno jer je društvo odredilo da nisu normalni, a danas ih to isto društvo vidi potpuno normalnima. Nije normalno definirati normalnost“.
Što je nama, danas normalno, abnormalno, nadnormalno, podnormalno, izvannormalno? Kako se, za određeno područje, ti pojmovi gradacije prikazuje u Gaussovoj krivulji? Teško pitanje, ali mi je nedvojbeno da
spaljivanje lutaka istospolnih partnera s djetetom u naručju, na maskenbalu u Imotskom, nije normalan scenarij. Degutantan je, neprimjeren i neprihvatljiv, za osudu . Nije imanentan povijesnom hrvatskom identitetu.
A organizator je pogriješio i u scenariju. Djeca su draga, slatka, neposredna, iskrena, dječački naivna, a glava djeteta prikazana je licem političara koji je sve, samo ne to.
Čudni vjetrovi pušu u ovoj lijepoj , uskoro , značajno neovisnijoj državi.
Pojam normalnog, uobičajenog ponašanja mijenja se tijekom vremena, društvenih kretanja, promjene kulture, a ovisi od dijela svijeta gdje se definira.
Nemam ništa protiv istospolnih zajednica, ako one, javno, ne utječu na kreiranje društvene svijesti, ali ne podržavam udomljavanje djece, jer sam uvjeren da se u tome nije uzelo u središte pozornosti dijete. Po mom sudu, ne postoje teorijska ni empirijska istraživanja o psihološkom razvoju djeteta u životnoj sredini, vrtiću, školi, fakultetu i konačno u daljnjem životu.
Jedan bivši političar, sjajno je potrefio. Nogometni, košarkaški, rukometni, vaterpolo…su isto tako istospolne zajednice, ali nisu istospolne spolne zajednice. Istospolne zajednice na koje se osvrćemo su istospolne spolne zajednice, a to je nešto posve drugo.
Ne bih volio da se nenormalno evolucijom transformira u normalno, evolucija u entropiju, raspad, Sodomu i Gomoru.
Branko Smrekar
U Brdovcu; 25.veljače 2020.

Pametni, pametno, ludujeju celu godinu, a na fašjak se počivaju. Drugi su kontra. Terih je više? Kaj ja znam?
Maškarof ima saki dan, samo je fašjak , malo bol, masovno , naglašen. Tad vidim čudaj raznoraznih maski. Jedino nis vidiv maske poštejaka. H dučanu sem pitav zakaj ih ni . Rekli su mi da su se prodali političarima, jer narod se zabavlja samo jen dan, a političari celu godinu.
Kak bi bilo lepo da ih im, na jesen strgnemo, jer kravala je, zbiljam, dost.
Branko Smrekar,
Zagorec iz Zagrebačke županije.
U Brdovcu;24.veljače 2020.

-opetovano u prigodi Dana materinjeg jezika

U članku 138. Ustava Socijalističke Republike Hrvatske ( 1974.) napisano je: „U Socijalističkoj Republici Hrvatskoj u javnoj je upotrebi hrvatski književni jezik, standardni oblik narodnog jezika Hrvata i Srba u Hrvatskoj koji se naziva hrvatski ili srpski.
Zavaljujući našoj pobjedi u Domovinskom, obrambenom, ratu stekli su se uvjeti za sadanju odredbu:
„U Republici Hrvatskoj u uporabi je hrvatski jezik i latinično pismo“.
Uprkos tome podosta političara ne zna hrvatski jezik. I dalje se u javnosti čuju nehrvatske riječi: gvozden, sačekuša, prilika, lično, upražnjavanje…
O hrvatskom Jeziku pisano je još davnih dana:

DESET ZAPOVJEDI MAJKE HRVATSKE
U osvit Prvog svjetskog rata Vjekoslav Klaić je napisao članak "Deset zapovijedi majke Hrvatske". Posvećen svim vjernim hrvatskim sinovima i kćerima, članak je objavljen u časopisu "Hrvatska njiva", 1917. godine.
I unatoč činjenici da je pisan u sasvim drugim okolnostima i potpuno drugačijem političkom ozračju, članak je i dan danas iznimno politički aktualan.

Spomenuti rad objavljen je sklopu rada sveučilišne profesorice u mirovini Mire Kolar-Dimitrijević "HRVATSKI POVJESNIČAR VJEKOSLAV KLAIĆ I NJEGOV DOPRINOS U ODGOJU HRVATA", pisanog povodom 80 godina Klaićeve smrti. Pročitajte i uvjerite se ....
Vjekoslav Klaić:

I. Govori hrvatski!
Bog ti je darovao divni jezik hrvatski, kako ga gotovo više na svijetu nema.
On je zvučan i bogat, tako da njime možeš izreći sve, što ti pamet kaže i srce
osjeća.
Griješiš protiv Boga i prirode, kad ne govoriš hrvatski, gdje god treba i kad ti se
zgoda nadade. Govori hrvatski u kući i u javnosti, jer samo po jeziku tvome znat
će svijet, da si Hrvat. Ako kažeš, da si Hrvat, a ne govoriš svojim rodjenim
jezikom, onda naprosto lažeš. Ptica se pozna po perju, a čovjek po govoru.
Nastoj, da govoriš hrvatski što ljepše i savršenije, kao da iz najbolje knjige čitaš.
Jer velika je sramota, kad kažeš, da si Hrvat i ne govoriš savršeno svojim
materinjim jezikom. Nemoj upletati u svoj hrvatski govor riječi tudjinske
(njemačke, talijanske ili turske), jer tim odaješ, da si rob tudjincu, ili da ne znaš
svoga jezika.
Uči i cijeni takodjer strane jezike, ali govori njima samo u krajnjoj potrebi i kad si
u tudjoj zemlji. U svovoj domovini, u Hrvatskoj, ne vrijedjaj majke svoje tudjim
govorom. Najmanje pak da to činiš tudjincu za volju, koji dolazi s trbuhom za
kruhom. Neka tudjinac nauči najprije hrvatski, ako želi da se zakloni u Hrvatskoj.
Ako tudjinca susrećeš njegovim jezikom, on će te omalovažavati i prezirati; ako
ga prinudiš, da govori tvojim jezikom, on će te cijeniti i poštivati.
Svom snagom pako poradi, da ti porodica vazda govori samo hrvatski, da
hrvatski misli, osjeća i radi. Jer hrvatska porodica najjači je bedem hrvatstva. Slijede daljnje zapovjedi…

Navijek sam smatrao da se članovi, Vlade i Sabora Republike Hrvatske, prije obnašanja dužnosti, moraju osposobiti za dostojno obnašanje dužnosti, proći detaljnu zdravstvenu i pravosudnu provjeru, znati hrvatski jezik, poznavati resor kojim će upravljati i pripremiti program kojim će se resor usmjeravati. U suprotnom trebali bi dobiti prefiks – pripravnik. Kako bi, primjerice, gordo zvučalo MINISTAR PRIPRAVNIK.

Branko Smrekar
U Brdovcu, 21. veljače 2020.godine

Jako mi se dopala izvedba pjesme naše legendarne dive, Josipe Lisac: Lijepa naša domovino, koju je, 1835. godine. napisao Antun Mihanović. No, kao što napisah, nije mi zvučala kao himna. Donekle sam prepoznao samo njene riječi. Nacionalna je himna ponos svakog stanovnika, bilo koje zemlje na svijetu.
To bi po definiciji trebala biti unikatna kompozicija, koja, u kombinaciji s riječima, budi osjećaje patriotizma i pripadnosti državi i naciji. Ljudi je znaju, vole i pjevaju.
Kad bi naši sportaši, na Josipin način otpjevali himnu, teško me razuvjeriti da ne bi bilo gledatelja, koji, uz podsmijeh, ne bi pomislili da se radi o, oponašanju zvukova iz prirode.
Pjesma, koja je izvedena , bila je, zaista, unikatna, drugačija, ali ne i kompozicija, koja bi podsjećala na našu himnu, jer je nitko, osim sjajne Josipe, ne bi znao tako otpjevati. Praktički smo je svi, čuli prvi put u životu.
Kad sam shvatio da to tako mora zvučati, u njezinoj izvedbi, bilo mi je lakše. Do tada sam mislio da mi nosač zvuka, kao nekad stari kazetofoni, zateže.
Sjajno , ali neprimjereno. Antun, uglavnom, da, ali Josipa tu nisam primijetio.
Ne bi me čudilo da se, u duhu „umjetničke slobode“, netko dosjeti prekrivanje krova Crkve svetog Marka, u Zagrebu, „krasnim“, glaziranim ,jednobojnim crijepom. Danas mi je, pri tom razmišljanju, jedan krasan stručnjak, doktor i domoljub, dodao da bi se, u cilju razbijanja monotonosti, netko mogao sjetiti da se, namjesto hrvatskih obilježja, na krov ugradi zastava, duginih boja. Na parlamentarnim izborima ćemo odlučiti hoće li se to i dogoditi.
Zbog JMBG-a su mi ostali neki pojmovi: subverzivno djelovanje, vanjski i unutarnji neprijatelj, neokolonijalizam, indoktrinacija…Vrijeme me je, zbilja, pregazilo. „Toga, unas, više nema“. Jedva čekam kupiti nosać zvuka s tom novom izvedbom. Probat ću je naučiti pjevati. Od takve „himne“ ću, moguće, odustati, ali od tvorne ljubavi prema Domovini, sigurno neću.
I naravno, ovdje ne pišem o, predivnoj, Josipi Lisac, koja bi mi bila draga da na glavu stavi i glavicu kiselog zelja, jer njoj sve pristaje pa i izvedena pjesma, samo, s mog konzervativnog motrišta, ne u ovoj prigodi.
Branko Smrekar.
U Brdovcu; 21.veljače 2020.

Ne znam, dostatno, o masonima , masonskim ložama, slobodnim zidarima, družbama, zdrugovima, bratovštinama….tajnim, tajnotajnim, javnim, polujavnim , polutajnim, „političkim masonima“ i njihovim uguznicima,… Neki se nazivaju braćom. Ne ulazim, ali mi je bilo drago kad mi je, dugogodišnji prijatelj, Ivan Nađ, Zmaj Breznički od Hrvata, u posveti svoje knjige: Šćitarjevski župnik, mučenik Dragutin Jesih, i braća svećenici obitelji Jesih, napisao: Dragom vatrogasnom bratu B… S….
Promislih, mi vatrogasci i jesmo jedna vrsta slobodnih zidara. Najizvrsnijih. Stoljećima zidamo .Gradimo zid, bedem, štit obrane protiv svih zala prirodnih i drugih nesreća; požara, poplava, odrona zemlje, naleta vjetrova, posljedica potresa, prometnih nesreća i drugih nezgoda i neugoda. Poslanje je vatrogasaca, biti u službi čovjeka i njegovih blagodati.
Časno je biti vatrogasac.
Pomoz Bog! Vatru gasi, brata spasi! Boga slavi bližnjega izbavi!

Branko Smrekar.
U Brdovcu; 19. veljače 2020.

Posredno pogledah inauguraciju Predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanović. Čestitam mu i želim puno uspjeha, u korist naše lijepe domovine, Hrvatske.
Čestitam i vladajućoj stranci, koja je , svojom pogrješnom politikom , omogućila pobjedu gospodina Milanović.
Time, više ne podržavam ideju da se predsjedniku države povećaju ovlasti, ali ni ne sumnjam da će novi sastav Hrvatskog Sabora i Vlade Republike Hrvatske, na ćelu s, nadam se, Miroslavom Škoro, željeno surađivati s novoizabranim Predsjednikom. Nema nam druge.
Nisam bio , previše impresioniran, što na inauguraciji nije bilo Hrvatske himne. Namjesto nje, ingeniozna, umjetnica prekrasna glasa, pohvalno posebnog modnog stila, „vanzemaljka“, legendarna, Josipa Lisac, briljantno je otpjevala, “sevdalinku“, na tekst Antuna Mihanović: Lijepa naša domovino.
Inauguracija mi bila malo spartanska. Dijelom me podsjetila na, neumjesnu proslavu otvorenja, Rijeke kao Europske prijestolnice kulture.
Završio je mali tren u našoj povijesti. Značajnije će biti razdoblje koje slijedi. Svima želim puno uspjeha.
Branko Smrekar.
U Brdovcu; 18. veljače 2020.

Poštovana urednice Religijskog programa Hrvatskog radija, gospođo Antonia Hrvatin Roth,

Gospodin Isus Krist je, kao što Vam je poznato, rekao da nas samo istina može osloboditi. Zadaće svakog, a posebno kršćana, je njeno širenje. Neki postupci, svezom vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj, upućuju na to da se istina, ponekad, izbjegava.
O vjerskim zajednicama, Ustav Republike Hrvatske, u članku 41. propisuje: „Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države. Vjerske zajednice slobodne su, u skladu sa zakonom, javno obavljati vjerske obrede, osnivati škole, učilišta, druge zavode, socijalne i dobrotvorne ustanove te upravljati njima, a u svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i pomoć države“.
U želji da se to poštuje i na Hrvatskoj radio televiziji, dana 16. listopada 2019. godine, uputio sam Vam pismo, u kojem izim ostalog, predlažem da se u cilju mirnog i skladnog života (ne suživota) svih hrvatskih kršćana, katolika i pravoslavaca, angažirate na tu temu.
Želim vjerovati da mi, kao urednom pretplatniku, zbog prezauzetosti, niste stigli odgovoriti na pismo niti poduzeti bilo kakve korake u smislu dobivanja, dodatne spoznaje o pravoslavlju u Hrvata.
Ta je tema sve aktualnija, unas i u svijetu, što više, postala je i tema po portalima. Koristim prigodu upoznati vas s dva, od objavljenih tekstova.
Vjerujući da će te temi pravoslavlja, posvetiti potrebnu pozornost, puno Vas pozdravljam.

Branko Smrekar.
Blog: Oganj.blog.hr FB: Branko Antonella Smrekar

U Brdovcu; 18.veljače 2020.

Prilog:
1. Hrvatska pravoslavna crkva- Priopćenje za javnost Hrvatskog arhiepiskopa Aleksandra
2. Crnogorski zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica i njegov odjek u Hrvatskoj, Hrvatskog arhiepiskopa Aleksandra
3. Pismo Vama, napisano 16. listopada 2019.

Poštovani, uredniče Programa kulture i emisije Riječ i život, Hrvatske televizije, gospodine Kužina

Gospodin Isus Krist je rekao, da nas samo istina može osloboditi. Zadaće svakog, a posebno kršćana, je njeno širenje. Neki postupci, svezom vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj, upućuju na to da se istina, ponekad, izbjegava.
O vjerskim zajednicama, Ustav Republike Hrvatske, u članku 41. propisuje: „Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države. Vjerske zajednice slobodne su, u skladu sa zakonom, javno obavljati vjerske obrede, osnivati škole, učilišta, druge zavode, socijalne i dobrotvorne ustanove te upravljati njima, a u svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i pomoć države“.
U želji da se to poštuje i na Hrvatskoj radio televiziji, dana 16. listopada 2019. godine, uputio sam Vam pismo u kojem predlažem inicijativu svezom Hrvatske pravoslavne crkve.
Želim vjerovati da mi, kao urednom pretplatniku HRT-a, zbog prezauzetosti, niste stigli odgovoriti na pismo niti poduzeti bilo kakve korake u smislu dobivanja, dodatne spoznaje o pravoslavlju u Hrvata.
Ipak ta je tema sve aktualnija, unas i u svijetu, što više, postala je i tema po portalima. Koristim prigodu upoznati vas s dva, od objavljenih tekstova.
Vjerujući da će te temi pravoslavlja, posvetiti potrebnu pozornost, , puno Vas pozdravljam.
Branko Smrekar.
Blog: Oganj.blog.hr FB: Branko Antonella Smrekar
U Brdovcu; 18.veljače 2020.

Prilog:
1. Hrvatska pravoslavna crkva- Priopćenje za javnost Hrvatskog arhiepiskopa Aleksandra
2. Crnogorski zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica i njegov odjek u Hrvatskoj, Hrvatskog arhiepiskopa Aleksandra
3. Pismo Vama, napisano 16. listopada 2019.
Branko Smrekar
U Brdovcu; 18. veljače 2020.

Jednom crnac, uvijek crnac.
Jednom komunist, uvijek komunist.
Jednom kriminalac, ne znam, malo vjerojatno, ali ni to nije nemoguće.
A boja kose? Kako tko!
Ja, plav pa u četrdesetim tamniji i sad se nadam promjenama na svjetlije. Čisto normalno.
Čovjek i čovjekica , do nekih godina, pokušavaju skrivati svoje godine, a onda shvate da od sebe ne mogu pobjeći pa prestaju s dijetama, kremama, neki i farbanjima kose, odustaju od umjetnih trepavica, obrva, noktiju i tko zna čega sve još.
Drugo su pak oni i one, koje svoj izgled rješavaju punilima, plastičnim operacijama i, samo Bog zna, čime sve još. Hoće prikriti starost. To pak ide do neke mjere. Uputila me supruga da se na nekim dijelovima tijela godine: vrat, ruke, koljena … ne mogu, previše, skrivati.
Naravno svatko ima, po pitanju izgleda, svoju slobodu odlučivanja.
Pričao mi jedan prijatelj, estetski kirurg, međunarodno priznati stručnjak u suzbijanju opojnih sredstava, a. slikar, pun duha, koji za sebe veli da je mali, dlakavi i …perverzni: Dođe mi ženskica, nakon operacije lica, na kontrolu. Pitam kak se osjeća, a ona kroz zube profuflja:“ Gospon doktor, ja više ne mogu jesti juhu, ne mogu se nasmijati, do kraja otvoriti usta, ali, gospon doktor, ja lijepo izgledam. Ja sam zadovoljna. “.
Mislim si, super, no da li je iskrena? To samo Bog zna.
I tu dolazimo do najvažnijeg životnog pitanja: Kak si zadovoljan sam sa sobom?
Branko Smrekar.
U Brdovcu;17. veljače 2020.

Winston Churchil, je, navodno, još sredinom prošlog stoljeća, izrekao veliku mudrost: „Ako možeš sjediti nemoj stajati; ako možeš ležati, nemoj sjediti. I to je sve u redu, ali se pitam kak je taj uglednik izgledao. Malo gledam , ne znam, ali ne bih htio biti tak nagneten.
I zato: Ustani Branko, Antonella te zove. Danas ustah! Nadam se da će i drugi. Zbog sebe. Imamo razloga!
Bilo je skoro, Škoro, a sad je ŠKORO USKORO !
Branko Smrekar.
U Brdovcu;16. veljače 2020.

Nemam niš protiv, ali si nekak mislim, pa kaj se h ovoj našoj Hrvatskoj, osim Europe i izbora u HDZ-u, niš ne dogaja?
Teru god televiziju otpreš, f teri god portal zurneš, jednak.
Premijer je reko zavoga ovo, un pak zajenga ono. Predsjednik Sabora druče za premijera , ali bi štel da se nigdo nikom ne zameri. Uglavnom ovi kaj su na vlasti su za premijera, ovi kaj su hićeni van ili su sami prešli, su protif i hočeju drugoga. Neki su jen dan, kaj dan, vuru, za jednoga , pak za drugoga i zopet znova. Onda se malo kandidiraju, pa se fletno predomisle.
Malo hočeju nekaj bit, malo, ,„bez ikakvog pritiska“ nečeju. Ma kakvi. „Ko je uopće to reko?“ „Pa ti si reko!“ „Izvadili ste mi iz konteksta.“ …
Kameleoni više nisu primjer kak se mejaju boje, kak se farba.
I „nakon svega što je bilo“, smiraj, utiha, mir , sloga, ljubav, bonaca, bonaca, bonaca.
Sačuvaj nas Bože: kuge, rata i ovakvih hrvata.
Nekak si štundiram, kaj nas opće s tim nutrašnjim izborom maltretiraju. Ko pobedi naj napravi program, za parlamentarne izbore. Narod bu poveroval. Se ga nisu nigdar izdali. Kaj bi. Sad nas hoćeju nekam dopelat. Pak su nas dopelali. Kam? Po riti kmaši.
Bogu fala, imamo rešeje: Škoro i jengovi, suverenisti, blok za Hrvatsku i većina naroda koji hoće dokinuti sva zla koja nas zadesiše. Zbiljam više nemamo cajta, ali bi trebali imati pameti. Kaj ne?
Branko Smrekar, Zagorec ze Zagrebačke županije.
U Brdovcu;15. veljače 2020.

Unutarstranačka razotkrivanja, podnipoštavanja, optuživanja, pa i vrijeđanja, aspiranata za čelno mjesto, samo brojčano, najveće stranke, govore o tome kakve su osobe koje vode ili su vodile Republiku Hrvatsku. In statu nascendi stranačkih izbora počelo je bespoštedno, grubo i brutalno iskreno. Sad su shvatili da to nije uputno. Najavljuju, samo prema van, smirenje doživljaja, kulturniju kampanju i odnos spram takozvanih suparnika. Najavljuju bonacu u sukobima koji to nisu.
No kad već spominju bonacu, u skladu sa stoljetnim hrvatskim kulturnim renomeom, apsolutno podržavam takav pristup u političkoj javnoj komunikaciji.
Izričaj, bonaca, raduje me i iz razloga jer me silno podsjeća na, film: „Kako je počeo rat na mom otoku“, u kojem major Aleksa neuspješno pokušava uspostaviti komunikaciju sa svojim nadređenima: „bonaca, bonaca, bonaca“ i pobjedu naroda nad agresijom.
Za mene je ŠKORO: NAROD
Branko Smrekar
U Brdovcu;13.veljače 2020.

Dana 12.veljače 2020.godine portal, 24 sata, je objavio:
„Bandić neće rušiti Vladu jer se boji uhićenja. Preživjet će ovo.“
Podsjeća li vas ovo na:
pravnu državu,
na neovisnost sudske vlasti,
na zaklinjanje u demokraciju,
na poštenje,
na iskrenost,
na vlast koju želimo?
Sigurno ne! Ali imamo riješenje:

Škoro sad il nikada!
Sada više nego ikada!
Branko Smrekar
U Brdovcu;13. veljače 2020.

Igre bez granica, francuski: Jeux Sans Frontieres televizijski je spektakl u organizaciji Europske radiodifuzne unije (EBU) koji se, na inicijativu vojskovođe i političara Charles de Gaulle-a, održava od 1965.godine. I mi smo ga, na našoj javnoj televiziji, imali prigodu vidjeti.

“Igre bez granica” do danas su ostale sinonim za čistu zabavu, za sve generacije.

Sadašnje, političke, igre bez granica, nisu zabava. One su „Sodoma i Gomora“ naše zbiljnosti.

Potvrda tome su i, opetovana, glasovanja u Skupštini Grada Zagreba, o Generalnom urbanističkom planu. Prvotno se HDZ, dosljedno, već viđenoj, kalkulantskoj politici, u cilju prolongacije donošenja, od većeg dijela struke, oporbenih zastupnika, brojnih udruga i građana, štetnog pa i pogubnog Plana, odjednom dosjetio predložiti 14 amandmana, a kao „protumjeru“ tome, stranka Milana Bandića , sama je sebi, ad hoc predložila dodatnih, 65 amandmana. Da bi politička predstava bila dojmljivija, gradonačelnik je, mimo svoje stranke, predložio i svojih 6 amandmana. Onda su, Bandić i njegova stranka, meni očekivano, odustali od svih svojih amandmana, a dogovorno, zauzvrat, HDZ je odustao od svoje četiri „antologijske“, naknadnom pameću pripravljene, primjedbe.
Danas je uslijedio nastavak Bandićevi nisu podržali ni jedan od 11 HDZ-ovih amandmana, a zauzvrat su se „odbijeni“ odlučili ne prihvatiti GUP.
Činuca mi se da su uzrok tome unutarstranački izbori u HDZ-u. Glavni konkurent sadašnjem predsjedniku se očitovao protiv GUP-a. Sada se ni predsjednik ne smije suprotstaviti, struci i narodu.
Generalni urbanistički plan nije prihvaćen. Čeka se nova prigoda ako je bude.


Tužno je da se sudbina izgleda Grada Zagreba i njegova daljnjeg razvoja , određuje prema stranačkim i, prije svega, osobnim interesima.
Zagreb, kao naša prijestolnica, nije briga samo njegovih građana, već, svih Hrvata, ma gdje živjeli.

A, prije spomenuti, referendum? On može, prema dosadašnjim zbivanjima, samo pokazati da je ovakav GUP neprihvatljiv. Trošenje vremena bez iznalaženja potrebnih promjena. Konkretni se rezultat može očekivati tek kad se problematika prepusti struci i željama građana. Sve drugo je pobjeda politike nad zdravim razumom.

Na kraju ću završiti vicom, iz sredine prošlog stoljeća: „Znaš, kak se u Tunguziji određuje da li je sifilis spolna bolest? Kak? Einfach! Deneju to pitaje na dnevni red parlamenta i ak je prek pol zastupnika za, onda je spolna bolest, a ak ih je maj od pol, onda ni.“

Nije li to danas i pri nama, i ne samo u Zagrebu.

A u Saboru ništa novo. „Vrana vrani oči ne kopa.
Dogovorna tiranija.
Ne znaš tko koga…., ali znaš da svi oni …. nas.
Dodamo li tome fašističke, nihilističke, totalitarističke i vrijeđajuće izjave čelnika Hrvatske seljačke stranke i njegovu koaliciju s, ideološki bliskom, najvećom oporbenom strankom, SDP-om, nepobitno je da svi navedeni nisu nikakvo rješenje za Republiku Hrvatsku.
Trebamo se upitati:
Što je nama ovo trebalo?
Hoćemo li i dalje glumiti rezistentnost na sva zla koja nas zadesiše, našom nepromišljenošću, naivnošću i neupućenošću, ali, najviše, bezobraznim „numizmatičkim talentom“ političara, koje izabrasmo.
Katastrofi se možemo oduprijeti već na slijedećim izborima, glasujući za Miroslava Škoru, stranke koji ga podržaše na predsjedničkim izborima i brojnim, čestitim, domoljubnim, stručnjacima, koji se zbog pokvarenog ponašanja dosadašnjih vladara, nisu htjeli baviti politikom. Narod je taj koji ih mora potaknuti na ulazak u nove vladajuće strukture.

Ako to ne učinimo, ništa se neće promijeni pa bi mogli doći u situaciju, koju naši stoljetni neprijatelji, jedva čekaju:
„Došli u sedmom, ošli u dvadesetprvom stoljeću“.

Hoćemo li to dozvoliti? Ne daj Bože. Imamo rješenje: Škoro i domoljubi,„ Sad il nikada! Sada više nego ikada!“

Branko Smrekar.

U Brdovcu;11.veljače 2020.godine

Igre bez granica, francuski: Jeux Sans Frontičres) televizijski je spektakl u organizaciji Europske radiodifuzne unije (EBU) koji se, na inicijativu vojskovođe i političara Charles de Gaulle-a, održava od 1965.godine. I mi smo ga, na našoj javnoj televiziji, imali prigodu vidjeti.
“Igre bez granica” do danas su ostale sinonim za čistu zabavu za sve generacije.
Sadašnje političke igre bez granica, nisu zabava. One su „Sodoma i Gomora“.
Potvrda tome je današnje, opetovano, glasovanje u Skupštini Grada Zagreba, o Generalnom urbanističkom planu Grada Zagreba, opet, Bogu hvala, nije dobio zeleno svijetlo zastupnika. Sad se HDZ, dosljedno, već viđenoj, kalkulantskoj politici, odjednom, u cilju prolongacije donošenja, od većeg dijela struke, oporbenih zastupnika, brojnih udruga i građana, štetnog pa i pogubnog dokumenta, odjednom dosjetio predložiti 15 amandmana, a potom je i stranka Milana Bandića , sama sebi predložila još 65 amandmana, za čije će raščlambe u smislu vrednovanja i, vjerojatno, prihvaćanja, trebati još dosta vremena, a u kojem će se vremenu rješavati pitanja koja sa Zagrebom nemaju izravne veze.
Dogovorna tiranija.
Tužno je da se sudbina, izgleda i daljnjeg razvoja Grada Zagreba, određuje prema stranačkim i osobnim interesima, Zagreb nije briga samo njegovih građana, već, svih Hrvata, ma gdje živjeli.
A referendum? On može, prema dosadašnjim zbivanjima, samo pokazati da je ovakav GUP neprihvatljiv. Trošenje vremena bez iznalaženja potrebnih rezultata. Konkretni se rezultat može očekivati tek kad se problematika prepusti svekolikoj struci. Sve drugo je pobjeda politike nad zdravim razumom.
Na kraju ću završiti vicom iz sredine prošlog stoljeća: „Znaš, kak se u Tunguziji određuje da li je sifilis spolna bolest? Kak? Einfach! Deneju to pitaje na dnevni red parlamenta i ak je prek pol zastupnika za , onda je , a ak ih je maj od pol, onda ni.“
Nije li to danas i pri nama, i ne samo u Zagrebu.
Što je nama ovo trebalo?
Hoćemo li i dalje glumiti rezistentnost na sva zla koja nas, našom nepromišljenošću i „ talentom“ izabranih, zadesiše. Katastrofu možemo riješiti već na slijedećim izborima, izabirom sposobnih i čestitih ljudi. Ima ih puno. Veliki broj njih se, baš zbog pokvarenog ponašanja dosadašnjih vladara, nisu htjeli baviti politikom. Narod je taj koji ih mora potaknuti na ulazak u politiku.
Ako to ne učini i ništa se ne promijeni, mogli bi doći u situaciju, koju naši stoljetni neprijatelji, jedva čekaju: „Došli u sedmom, ošli u dvadeset i prvom stoljeću“.
Citiram , u jednom od prijašnjih tekstova spomenutog, kapelana Mladena: „Mislim da je to jako žalosno“.
Branko Smrekar.
U Brdovcu;6.veljaće 2020.

Jučer Rijeka postade Europska prijestolnica kulture. Gledah otvaranje. Mislim da bi bilo primjereno, da su svečanosti prisustvovali Predsjednica Republike Hrvatske. Predsjednik Sabora i Predsjednik Vlade RH. Toliko se diče Europskom unijom, a kad imaju prigodu to i svjedočiti, nema ni jednog. Moguće su znali nešto o programu otvaranja. Bio je poseban, avangardan, pomalo karnevalski, spektakularan.
Više me podsjećao na neki afrički mega spektakl, nego na potvrdu Hrvatske kulture, povijesno imanentne srednjoeuropskom kulturnom miljeu. Dodamo li tome protuhrvatske preinake tradicionalnih dokaza hrvatskog identiteta, poput izmjene riječi iz opere domoljubne opere: U boj, U boj, provokacije s, crvenom, petokrakom zvijezdom i jugoslavenskom zastavom, jasno govori da je program bio psihodeličan, avangardan, alternativan, provokativan, oslikavajući entropiju europske zbilje, ali u njemu nisam primijetio ništa hrvatskog.
Rijeka je neupitno Hrvatska, nažalost, to na otvorenju nisam mogao primijetiti. „Zasluga“ je to gradskih i državnih vlasti.
Rijeka je europska prijestolnica kulture, i bojim se, prijestolnica hrvatske nekulture.
Branko Smrekar.
U Brdovcu;2.veljaće 2020.

Moj je Brdovec, od 1963. do 1967. i od 1975. do1990.godine bio u sastavu Grada Zagreba. U Zagrebu sam se izškolovao i preko trideset godina djelovao u sustavu zaštite njegovih građana. Zato ću malo promišljati o temi koja me se, samo posredno, tiče:
Od organizatora prosvjeda poznam samo Gogu P. r. O., komunikativnu, veselu, ugodnu, osobu lijepog glasa, ali nevezano s tim, držim da desetak tisuća prosvjednika nije zanemariv broj. To je narod.
Ne čudim se političarima iz vlasti i žetončićima, koji zbog očuvanja pet puta većih plaća, a i mirovina, od prosječnih, nisu bili na prosvjedu, ali ne znam da li su trebali biti nazočni oni koji proklamiraju borbu za interese svog naroda.
Mislim da ovo i nije bio samo prosvjed protiv Milana Bandića. Bio je to prosvjed širih premisa: protiv nepoštenja, muljanja, bahatosti, nekulturnog ponašanja, nesposobnosti, laganja… koji vrijeđaju Hrvatski narod, do te mjere da ni sluganska sredstava javnog priopćavanja to ne mogu sakriti.
Činjenica da zlodjela otkrivaju pretežno istraživački novinari, nedvojbeno potvrđuje da je često puta izrečena rečenica: Neka institucije sistema odrade svoj posao, samo jedna od ispraznica, kojom nas, svakodnevno, zasljepljuju.
Jednom je naš kapelan, na skupštini dobrovoljnog vatrogasnog društva, javno rekao da su se dva dječaka, na vjeronauku, potukla, uz komentar:“ Mislim da je to jako, žalosno“.
Nekak mi se čini da je i pri nas, sve, jako, jako žalosno.
Branko Smrekar.
U Brdovcu;2.veljaće 2020.

Sprječavanje korona virusa ? Ne, ne. Samo bojanje, u Imovinskoj kartici upisane, obiteljske kuće. Prije farbanja, razmještaj namještaja i pozornost da ne razbijemo „kinesku“ vazu.
Virusi su neprijatelj, a nekad se učilo: „Neprijatelj nikad ne spava“.
Danas , nažalost: Nihil novi sub sole.
Ne, ne. Nisu u pitanju, samo lažno ispunjene Imovinske kartice, prozirna ispričavanja svezom pogrješaka pri njihovom ispunjavanju, izostanak sankcija za zlodjela koja lopovi učiniše, degutantna objašnjenja razloga za smjenjivanje inkriminiranih, bezobrazna postavljenja dotičnih na, nove nezaslužene, visoke funkcije, već, prije svega, loš rad svih triju naših vlasti.
Točno je: Neprijatelj nikad ne spava.
Spava samo većina našeg naroda. Bilo bi mu dobro da se, u svom interesu, do parlamentarnih izbora, konačno, probudi.
Branko Smrekar
U Brdovcu;1.veljaće 2020.

Velika Britanija je brexitnula, bre xitnula, dreksitnula ili goodsitnula? Bumo vidli.
Nakon izlaska, za postaviti je nekoliko pitanja:
Hoće li i dalje engleski jezik ostati radni jezik u institucijama Europske unije?
Hoće li hrvatski jezik, u Europskom parlamentu, i dalje, ostati neravnopravan?
Kakvu je ulogu Engleska odigrala u našoj povijesti i kakve će posljedice, na Hrvatsku i njene građane, imati izlazak Velike Britanjje iz Europske unije?
Da li je Velika Britanija, nepromišljeno, pomalo na galamu, euforično, na dah, izašla iz te i takve Europske unije, kako to tvrde „paštetari“, polivalentni „stručnjaci“ za sva moguća, i nemoguća, područja ili je nakon spektralne razčlambe, Britanija (Engleska) zaključila da joj se, sukladno svom pravu, više isplati biti „vanka“?
I na zadnje, vjerojatno i najteže pitanje: hoće li brexitt, postupno, izazvati proces, civilizacijske, podjele Velike Britanije, na tri, neovisne, države?
Bumo vidli!

Branko Smrekar.

U Brdovcu;1.veljaće 2020.