Oganj.blog.hr

ENTALPIJA - ENTROPIJA
RASPAD - SODOMA I GOMORA

Ne postoji samo jedna definicija normalnog.
Uobičajeno se smatra da je to ono što je u skladu s društvenim normama.
U Oxfordskom ilustriranom rječniku navedeno je da je normalno ono što se podudara se standardnim, reguliranim.
Normalno ne odudara od prosjeka, ono što je najučestalije, socijalno prihvatljivo, statistički model, uz prosjek kao kriterij.
Zanimljivo mi je i ovo:
„Prvo ćemo, onako fino, školski, definirati normalnost. Postoje dvije definicije. Statistička i socijalna. Po statističkoj definiciji nenormalno je sve ono što je rijetko, odnosno što ne čini većinu (nalazi se na krajevima Gaussove krivulje – psiholozi vole statistiku). Po socijalnoj definiciji nenormalno je sve ono što društvo tako odredi. Vjerojatno je teško odredit koja je besmislenija, jer po prvoj Beethoven, Einstein, Hawking i mnogi drugi nisu normalni. Genijalci su rijetki, a kako je rijetko nenormalno, logično proizlazi da su genijalci nenormalni. Drugoj je definiciji povijest dala svoj obol besmisla. Koliko je lomača gorjelo, nevinih ubijeno, proganjano i mučeno jer je društvo odredilo da nisu normalni, a danas ih to isto društvo vidi potpuno normalnima. Nije normalno definirati normalnost“.
Što je nama, danas normalno, abnormalno, nadnormalno, podnormalno, izvannormalno? Kako se, za određeno područje, ti pojmovi gradacije prikazuje u Gaussovoj krivulji? Teško pitanje, ali mi je nedvojbeno da
spaljivanje lutaka istospolnih partnera s djetetom u naručju, na maskenbalu u Imotskom, nije normalan scenarij. Degutantan je, neprimjeren i neprihvatljiv, za osudu . Nije imanentan povijesnom hrvatskom identitetu.
A organizator je pogriješio i u scenariju. Djeca su draga, slatka, neposredna, iskrena, dječački naivna, a glava djeteta prikazana je licem političara koji je sve, samo ne to.
Čudni vjetrovi pušu u ovoj lijepoj , uskoro , značajno neovisnijoj državi.
Pojam normalnog, uobičajenog ponašanja mijenja se tijekom vremena, društvenih kretanja, promjene kulture, a ovisi od dijela svijeta gdje se definira.
Nemam ništa protiv istospolnih zajednica, ako one, javno, ne utječu na kreiranje društvene svijesti, ali ne podržavam udomljavanje djece, jer sam uvjeren da se u tome nije uzelo u središte pozornosti dijete. Po mom sudu, ne postoje teorijska ni empirijska istraživanja o psihološkom razvoju djeteta u životnoj sredini, vrtiću, školi, fakultetu i konačno u daljnjem životu.
Jedan bivši političar, sjajno je potrefio. Nogometni, košarkaški, rukometni, vaterpolo…su isto tako istospolne zajednice, ali nisu istospolne spolne zajednice. Istospolne zajednice na koje se osvrćemo su istospolne spolne zajednice, a to je nešto posve drugo.
Ne bih volio da se nenormalno evolucijom transformira u normalno, evolucija u entropiju, raspad, Sodomu i Gomoru.
Branko Smrekar
U Brdovcu; 25.veljače 2020.