Oganj.blog.hr

ČUDNIH LI OBIČAJA,
ČUDNIH LI LJUDI
Jedna od zadaća političara je čuvati i jačati nacionalnu sigurnost. Poticati rad i čuvati dignitet svih službi koji su u njenoj funkciji .Isto vrijedi za zaposlenike tih službi, kao i za častne članove udruga koje daju svoj ,nemjerljiv, doprinos ukupnoj sigurnosti naših građana.
No nije uvijek tako, posebno kad se pojedinci povode svojim besmislenim „antologijskim“ idejama. Krajem devedesetih glavni me čelnik svih policijskih obrazovanja, nakon primjernih, gotovo uzornih, odnosa dviju službi i međusobnih uvažavanja, počeo posebno prištimavati. Rado sam se odazivao svim svečanostima, važnim događanjima i javnim vježbama policije, ali se ipak nisam mogao složiti da se obrazovanje vatrogasaca stavi pod nadležnost policijskih edukacija. Tako je Vatrogasna škola ostala samostalna ustrojstvena jedinica unutar Ministarstva unutarnjih poslova, čime je, u dijelu svog poslanja, sačuvan dignitet Hrvatskog vatrogastva.
A onda je, 2 000. godine, zbog vidljivih pogrješaka dotadašnje vlasti, voljom građana, došlo do njene smjene.
Nova je, glede Škole, pokušavala nastaviti svojim „inventivnostima“.
Prvo je je ministar unutarnjih poslova najavio posjet Vatrogasnoj školi. Radovali smo se njegovom dolasku, pokazali mu sve prostore, upoznali ga s radom, postignućima, planovima daljnjeg rada i pohvalama domaćih i stranih vatrogasnih stručnjaka. A onda je, namjesto interesa i potpore ministra uslijedila, njegova, ipak neočekivana izjava: „Mene vaš rad uopće ne zanima, mene samo zanima kako ćemo smanjiti broj zaposlenih“. A bilo bilo nas je tek 50 %, sistematizacijom predviđenog broja. Nakon popuštanja bijesa zbog sramotnog stava ministra, uvidjeli smo da on nije došao zbog našeg poslanja: obrazovanja vatrogasaca, već da se upozna s lokacijom na koju se htio preseliti.
Nije imao nakanu zatvoriti Vatrogasnu školu, već je preseliti na lokaciju na kojoj nije bilo potrebnih: kabineta, laboratorija, vježbališta, garaža za vatrogasna vozila, požarne kuće, bunara ,tornja.. Nakon pojašnjenja, čelništvu Ministarstva, i pomoći ondašnjeg predsjednika Hrvatske vatrogasne zajednice od ingeniozne zamisli se ipak odustalo, ali se nakon dvije godine pojavila nova ideja: Na jedinom pravom vatrogasnom vježbalištu u Republici Hrvatskoj, na Ksaveru, izgraditi garaže za skupocjena osobna vozila, koja se rabe za potrebe visoke politike. Opet objašnjavaj da je 2+2, samo i jedino, 4. Kad se vidjelo da se prije razmišljanja o projektu, nije vodilo računa o svim činjenicama, našlo se drugo, povoljnije, rješenje.
Ustrojstveno, je Škola, koja je u procesu povećanja svoje djelatnosti, postala temelj praktične nastave, novonastalog Učilište vatrogastva i civilne zaštite, u sklopu Učilišta, 2005. godine, postala dio Državne uprave za zaštitu i spašavanje.
U Ministarstvu unutarnjih poslova, Vatrogasna je škola imala punu slobodu i potporu u kreiranju školovanja, osposobljavanja i usavršavanja hrvatskih i inozemnih, vatrogasaca i drugih snaga zaštite i spašavanja. Tu pripada i korektan odnos prema zaposlenicima. Mnogi danas, poučeni iskustvom u, sad već, ukinutoj Državnoj upravi za zaštitu i spašavanje, a nakon politički usmjerenog, novog, besmislenog, škodljivog, Zakona o vatrogastvu, s punim pravom kažu. U MUP-u nam je bilo najbolje. Dodajem i najučinkovitije.
Branko Smrekar.
U Brdovcu;27.siječnja 2020.

Virus HIV- a , masovno se pojavio početkom osamdesetih godina. U svijetu je uslijedila panika i intenzivna borba protiv te bolesti.
Sad se pojavio koronavirus. Svijet je u panici, provode se brojne mjere zaštite.
Hrvatska je medicinski fenomen.
Unas se virus kriminala, do zadnje kitice, širi već tridesetak godina. Nitko ga nikad nije sprječavao. Većini naroda to ne smeta. Nadam se da će do slijedećih parlamentarnih izbora, shvatiti da je i to bolest. Bolest nepotrebnog trpljenja.

Branko Smrekar.
U Brdovcu;27.siječnja 2020.

Znalo mi se, ponekad, u životu dogoditi da nešto izgubim, ne mogu naći, nehotice izbrišem napisani tekst na računalu,…
U zadnje vrijeme tome pristupam smireno. Mislim si, Božja volja. Nakon toga gotovo uvijek pronađem, ono što me moglo uzrujati, a za stotinjak stranica dugi, izbrisani tekst o jednoj generaciji ljudi, kasnije, shvatih da bi se uprkos satiri, mogao shvatiti kao vrijeđanje tih bespomoćnih, dobrih ljudi.
Bogu hvala.
Isto bih mogao prispodobiti, našem kandidatu Miroslavu Škoro. Nisam bio sretan što nismo uspjeli u prvom krugu, ali promišljam: Božja volja.
Da je gospodin Škoro pobijedio, zbog sužene ovlasti Predsjednika Republike Hrvatske i odnosa u vrhu svih triju vlasti kao i stanja u kojem se Država nalazi, neizostavno bi bilo potrebito, povećati ovlast budućeg Predsjednika. Referendum bi oduzeo i vremena i novaca, a i bio bi tek početak, kompliciranijeg, načina rješavanja brojnih gadosti, poput tužnih, nedopustivih, licemjernih i pokvarenih, izjava političkih čelnika, o „zabunama“ u ispunjavanju imovinskih kartica. Pitam se kaj onda znaš ak ne znaš ispuniti obični formular? Podsjetilo me to na dragog, pokojnog, susjeda i njegove rečenice, iz sedamdesetih: „ I ja sam moga biti pridsednik općine, ali nisam htija, jer nisam bija pismen“ .
O skandalima o kojima bruji cijela Hrvatska pa i svijet, naši političari, obično, nisu čuli, nisu proučili, baš su došli s puta, imali su druge obveze… To je sramota, ruganje Hrvatskom narodu. Korupcija i kriminal su svakodnevica. Trebaju nam radikalne promjene.
Jedino učinkovito rješenje vidim u promjeni zakonodavne izvršne i sudske vlasti i brzoj promjeni i provođenju zakonskih odredbi, a to, uz našu potporu, može samo opcija poštenih i sposobnih političara okružena oko Miroslava Škore. Vjerujem da su i predsjednički izbori bili Božja volja. Čudnovati su putevi Gospodnji.
Branko Smrekar.

U Brdovcu;26.siječnja 2020.

U ono doba, drugoj polovici prošlog stoljeća, Partija si je, neprestatno brisala rit s radničkom klasom. Radnička klasa, radnička klasa. Bez radničke klase, nije bilo ni jednog „važnog“, javnog govora. Prošla su ta vremena. Današnji govornici radničku klasu više ni ne spominju. Ali spominju narod i naročito, Europu.
Europa ovo, Europa ono, Europa sim, Europa tam. Dobro, ima li sve nesložnija i u svijetu, politički, sve marginalnija Unija, ma i najmanji, ozbiljan problem? Po našim političarima, skoro, i nema. Žao mi je što mi ne ide u glavu da smo mi ovim predsjedanjem, postali gotovo „glavni šaraf“ u Europskoj uniji. Volim Europu, ali ne više od Hrvatske. No, pustimo druge, kako je kod nas?
Sestrinske su stranke zaokupljene same sobom. Jedna je zaokupljena, kako oni umišljaju, političkim uspjehom, naslanjajući se, na uspjeh Predsjednika Zorana Milanović, koji je predizbornu kampanju, pametno, vodio osobno, ne vežući se u kampanji na najjaču, tobože, oporbenu stranku. Najava da će čelnik, te i takve, stranke biti kandidat za Predsjednika Vlade Republike Hrvatske, mogao bi biti dodatni minus u njihovim htjenjima. Pa i neki njegovi stranački drugovi, dosad su, često spram predsjednika imali divergentna mišljenja.
Vladajuća pak stranka „bije boj“ za predsjednika stranke. Vidjet ćemo da li je taj boj iskren i istinit ili je performans, igrokaz, cirkus, sličan prijašnjim obmanama javnosti, kako bi se sva pozornost s akutnih unutarnjih problema, preusmjerila na „Igre prijestolja“. Konačno svi su, još uvijek neslužbeni, potencijalni kandidati za čelnika stranke, posada istog, kako u posljednje vrijeme izgleda, tonućeg broda.
Čini se da je, za Hrvatsku, jedina prava nada platforma, tim, opcija, čestitih, sposobnih, pravdoljubivih, dokazanih domoljuba, kršćanskih načela poput Ruže, profesora Tomislava, Željka, Zlatka, Tomislava i brojnih drugih, ne samo političkih, već dapače, stručnih, uglednika, koji će predvoditi Miroslav Škoro. Oni bi trebali narodu ponuditi ostvarivi program, metode i način njegova provođenja, koji će svim našim građanima ponuditi bolju i sigurniju budućnost. Volio bih da je jedna od smjernica glasi: „Vračamo ukradeno“ (novac, nekretnine, vrijednostnice, položaje…), s odgovarajućim pravnim posljedicama. Time će sva trabunjanja o načinu suzbijanja korupcije postati nepotrebna. Uz kvalitetan program te, dosad nevladajuće, takozvane treće opcije i mi koji smo, uz već navedene političke čelnike, u prošlim izborima dali glas za Miroslava, u nasušnoj potrebi za promjene Hrvatske zbilje, imamo veliku ulogu i odgovornost.
Branko Smrekar.
U Brdovcu;24.siječnja 2020.

U osamdesetim bijah u prigodi rukovoditi Vatrogasnom brigadom Zagreb, koja je, matično, pokrivala Grad Zagreb i Zagrebačku županiju. Time sam potpisivao sve dokumente pa i one koji su se odnosili na Državne tajne. Jedna od njih, uz ostale datosti, sadržavala je, zaista povjerljive podatke: „U proteklom tjednu na području Zagreba bilo je šest požara trave i četiri požara smeća, u kojima nije počinjena materijalna šteta“. Postupci prijevoza takovih podataka bili su osigurani policijom. Nikad nisam shvatio zašto se skrivaju podatci o požarima. Građani su ih ionako vidjeli. Umjesto da se uz informaciju o požarima , građani pouče kako se ponašati da požara uopće ne bude.
Nakon Brigade, prihvatio sam dužnost u Vatrogasnoj školi. Tamo me je, i prije otvaranja, dvometarskog, barem pola tone teškog sefa, dočekala fama o „Planu Sljeme“. Pogledah: zapravo, samo popis zaposlenika, u kojem su navedeni „ strogo povjerljivi, tajni, podatci“: Ime i prezime zaposlenika, adresa stanovanja i broj telefona. Isti se takav popis, radi komunikacije, nalazio i na stolu u vratarnici, ( glavnom ulazu, dodao bih, i izlazu). Prezimena i imena, adrese i brojevi telefona sastavni su dio i javnog, telefonskog imenika.
I dok su tadašnji povjerljivi podaci bili, pomalo, smiješni, oni nisu prouzrokovali nikakve štetne posljedice.
Danas se, ponekad, podatci po pitanju zlodjela, u službama zaduženim za suzbijanje kriminala, proglašavaju tajnom, spremaju u ladice i, po političkom naputku, izvlače iz ladica, pri čemu, pod pritiskom javnosti, znaju u postupak staviti manje kažnjiva djela. Kriminal.
Iz tog razloga željno očekujem parlamentarne izbore i Hrvatski koalicijski pokret, kojem će razotkrivanje i sankcioniranje svih, koji su učinili ili skrivali zlodjela svih vrsta, biti prvenstvena zadaća.
Branko Smrekar.
U Brdovcu;20.sijećnja 2020.

Danas se mediji raspisaše o tome kako je Kaptol okrenuo leđa Gradonačelniku Grada Zagreba, Milanu Bandiću: I ovaj tjedan, glavni urednik Glasa Koncila mons. Ivan Miklenić, u svom se komentaru naslovljenom “Zavjera protiv istine” dotaknuo slučaja smjenjivanja Bore Nogala, ravnatelja Dječje bolnice na Srebrnjaku u Zagrebu, iza čije profesionalne dekapitacije stoji Milan Bandić.
A „Glas Crkve“, uvaženi i rado čitani mons. Ivan Miklenić, komentator u katoličkom tjedniku Glas Koncila, jedinim novinama u Hrvatskoj koje su od 1962. godine, šireći ljubav prema Bogu, čovjeku i Hrvatskoj, bile presudna nit domoljublja i kršćanskog duha, bedem Hrvatskog identiteta, a na koje novine Komunistička partija nije imala izravan utjecaj pa je Glas koncila često je dolazio u sukob s tadašnjim vlastima i u to vrijeme bio više puta plijenjen, a glavni i odgovorni urednik osuđivan; je napisao:
"Ne može opstati država u kojoj je lažna optužba dovoljna za skidanje nečije glave, javnost u neznanju i zabludi… odnosno država u kojoj lažna optužba uživa snagu očite istine te se onda po njoj postupa ostavljajući zainteresiranu Naime, u slučaju Srebrnjak nije žrtva samo smijenjeni ravnatelj, nego je žrtva istina, koja je grubo pogažena, iznakažena i prognana, a u drugom koraku žrtva je i pravda. Svako postupanje u kojem je najprije pogažena istina, s njom ujedno i pravda, očito je nasilje koje dovodi u pitanje i pravni poredak, a kad u takvu postupanju sudjeluju tijela javne vlasti, dovodi se u pitanje cjelokupni državni ustavnopravni poredak, odnosno Republika Hrvatska"
Svezom gore navedenog, zaključujem: Nije se Kaptol odrekao Milana Bandića, koji ima velikih zasluga što je novcima poreznih obveznika, pohvalno, pomagao naše vjerske objekte, Nacionalno svetište Majke Božje Bistričke i druge, već je, sukladno svom poslanju, uočio nedolično ponašanje, grijeh, gradonačelnika u povodu „slučaja Nogalo“.
Što će se dalje događati, na “čast“ građana naše metropole, može se pretpostaviti. Kaptol je, Bogu hvala ,kao i mnogo puta dosad, stao na stranu istine.
Branko Smrekar.
U Brdovcu;19.sijećnja 2020.

Omiljeni gospodin, Miroslav Škoro, želi stvoriti, stabilnu, treću političku opciju.
Uz potporu nas, koji na predsjedničkim izborima, zaokružismo broj 11, političare koji mu dadoše potporu i, prije svega, ostvarivim programom koji garantira promjene, za bolje danas, to će, po volji naroda, na parlamentarnim izborima, biti prva i pobjedonosna opcija.
Združba svih političkih stranaka koji, istinski, čestitošću, poštenjem i sposobnošću, osvjedočeno žive kršćansku Hrvatsku, jedino je rješenje. Partikulacija bilo koje domoljubne stranke, ruši želju naroda, za željenim, nasušnom potrebnim preokretom i ispravljanje brojnih zala, koja nam zadaše dosadašnje vlasti.
Mislim da dvadesetak posto glasača, opcije za Škoru, po meni, opcije za Hrvatsku, ovog trena, za narod, ne bi bilo željeno rješenje, već samo produžetak agonije.
Čekanje drugih parlamentarnih izbora moglo bi biti prekasno.
Zato se zdušno moramo izboriti za apsolutnu pobjedu. Svatko od nas ima odgovornost za našu sudbinu.
Ima nas, unas i u svijetu:
Crna Gora
Reci Branciju, idem iz dijaspore da glasam za njegovog kandidata.
Njemačka
í÷éę Dijaspora spremna za glasanje  ne nije Fasnik, nego predizborno ludilo p) Ne dirajte mi ravnicu jer ja cu se vratiti... í÷
…..
Sad ili nikada!


Branko Smrekar

„Nema ni jedne države da je nastala bez krvavih gaća. Vjerojatno ćemo se i mi morati pobiti za slobodu sa Srbima, a možda i s Turcima. Teret rata morat ćemo podnijeti svi podjednako...''
''No kad se oslobodimo srpskog ropstva i stvorimo državu, vidjet ćete kako tek naši kradu. Svak nas je stoljećima krao i potkradao, a najteže će i najgore biti kad nas naši budu krali te prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas kao velike ptice grabljivice. Tad će biti najveće i nerješivo pitanje- kako nas tada spasiti od nas samih?!" Prorekao je, još 1975. godine, Ante Bruno Bušić.
Miroslav Škoro je pak rekao: „Vratit ćemo Hrvatsku narodu“
A kakav je narod, zorno svjedoče prijašnji, a i ovi izbori za Predsjednika Republike Hrvatske. Birače nisu smetali skromni rezultati načina rada dosadašnjih vlasti, koji nezadovoljavajuće stanje u Državi prikrivaju, ne baš tako visokim sjajem, tobože, velikih europskih, svjetskih, što svjetskih, planetarnih, uspjeha naše politike. Predsjedanje Vijećem Europske unije i imenovanje naših predstavnika na visoke europske funkcije je pohvalno i lijepo, ali hoće li naši političari na visokim funkcijama, izim osobnoj koristi, doprinijeti poboljšanju života Hrvatskog roda? Moramo biti svjesni da u toj Europi nemamo, niti ćemo ikad imati, vodeću ulogu, ali članstvo, kako nam je osobno rekla uzorna Ruža, ponešto, ipak, možemo iskoristiti.
Izokrenut ću poslovicu: „U svakom žitu ima kukolja“, u neuobičajenu: „U svakom kukolju ima žita“.
Mi smo to žito. Posijmo ga. Kako? Djelić sam pokušao prikazati u, prije objavljenom, tekstu, pod naslovom: „Gubitak koji to nije“.
Predlažem da svojim prijedlozima napravimo „Oluju Ideja“, koja će pomoći u stvaranju programa, kojom će platforma, koalicija, sjedinjenje…Miroslava, Ruže, Zlatka, više Tomislava i drugih, dobiti potporu i brojnih birača, 49 %, koji nisu izašli na izbore, kao i onih koji su na predsjedničkim izborima glasali po stranačkoj pripadnosti, simpatiziranju ili navici. Izbori se neće dobiti na brbljanju o Europskoj uniji, Drugu Titu, Poglavniku Anti Paveliću već, na temelju programa koji će ponuditi ostvarivu nadu za izlazak iz gliba, u koji su naš čestiti narod doveli „numizmatičari“ dosadašnjih vlasti.
Program, neizostavno, mora sadržavati radikalnu promjenu zakonskih odredbi, kojom će se, u najkraćem mogućem vremenu, oduzeti sve ono što je, nakon proglašenja neovisnosti, na bilo koji način pokradeno, otuđeno, i nepravedno stečeno, kao i načine za poboljšanja gospodarskog stanja. Time će umirovljenici, liječnici, nastavnici i mnogi drugi, imati uvjete za bolji život. Bez toga, sva su obećanja „kombajniranje“. Mlaćenje prazne slame.
I zato: „ Sad ili nikad“
Ne bih volio „Hrvatsku bez portfelja“.
Branko Smrekar.
U Brdovcu;11.sijećnja2020.

U jednom od, brojnih, tekstova, napisah da Hrvati u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Vojvodini… nisu dijaspora. Bilo mi je drago kad mi je ministar-savjetnik Crnogorskog veleposlanstva u Zagrebu, predsjednik Gradskog vijeća Kotora i dugogodišnji prijatelj, Nikola, komentirao: „ Svoj na svome“.
Dragocjeno je pročitati povijest Hrvata u Bosni i Hercegovini, od stojeća sedmog, preko domovinskog rata, do danas, i njihovu herojsku, mnogima nepoznatu, tešku borbu i uspjeh u očuvanju hrvatskog identiteta. Strahote koje doživiše u opiranju Turcima, Srpskom hegemonizmu, a posebno komunističkom totalitarizmu, navode me da razumijem rezultat njihova glasovanja u drugom krugu predsjedničkih izbora. Komunizam je u Bosni i Hercegovini Hrvatima učinio beskrajno mnogo zla. Današnja generacija to ne može zaboraviti. Predsjednika Zorana Milanovića, mnogi, pa tako i Hrvati u Bosni i Hercegovini, vidjet ćemo da li utemeljeno, smatraju sinonimom komunizma. To, a ne posebno zadovoljstvo dosadašnjom Predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović, po mom je mišljenju, razlog zbog čega je oko 90 % glasaća glasovalo za poraženu kandidatkinju.
I na kraju ne mogu se oteti dojmu, da od 1918. godine, kroatofobi, nažalost i na području Republike Hrvatske, nastoje, ono što je neizvedivo, razjediniti Hrvate, ma gdje bili. Osobno, nikad te častne ljude ne smatram Bosancima ili Hercegovcima, već, uistinu, našom braćom, žrtvama i uzdanicom hrvatskog roda. Konačno, i živimo u, zemljopisnoj, cjelini. Radujem se hodočašću u Gvozdansko.
Branko Smrekar.
U Brdovcu;9.sijećanj 2020.

Križ († lat. crux; grč. ĂıĹÁĚ stauros »kolac, stup, križ«) je najrašireniji i najizrazitiji simbol kršćanstva. Zapravo je to rimska sprava za mučenje na kojoj je Krist bio mučen i umro i tako postao Spasiteljem čovječanstva, a time je križ od znaka poniženja i sramote postao znakom i simbolom slave.

Pektoralni križ je znak pripadnosti crkvi.
Nemojte nositi križ na odjeći. Prema crkvenoj tradiciji, samo svećenici nose svoje križeve preko ogrtača. Ako laik to učini, to je kao želja pokazati svoju vjeru, pokazati se, hvaliti se time. Takav prikaz ponosa nije prikladan kršćaninu.
Lijepo je nositi križ. Nažalost, nose ga i oni koji ga ne griju srcem, dušom i kršćanskim načinom življenja, koji samo glume velikodušnog čovjeka.
Suprotno od velikodušna čovjeka je “mala, sitna duša”. Oholica, svadljivac, spletkar, karijerist, ugnjetavač, sebeljubac, srebroljubac, lažac, lopov, kriminalac je “sitna duša”. Čovjek ljubavi, poniznosti i poštenja, pravednik, istinoljubac i altruist jest “velika duša”, rekao je Sveti otac Benedikt XVI
A Sveti otac Franjo je izrekao: „Ako se ne usprotivimo zlu, šutke ga potičemo – Zbog toga su potrebni odvažni kršćani. Treba djelovati tamo gdje se zlo širi, jer se ono širi tamo gdje nema odvažnih kršćana koji se suprotstavljaju dobrom, hodajući u ljubavi, kako govori sveti Pavao“.
Osma Božja zapovijed glasi: Ne reci lažna svjedočanstva .
Dakle, Kršćanin ne smije biti licemjer.
Što me potaklo na ovu temu? Predizborna kampanja. Dosadašnja Predsjednica je na predizbornim sučeljavanjima nosila, veliki pektoralni križ na , uvijek ukusnoj odjeći, ali je za proglašenje pobjednika, njega zamijenila bisernom ogrlicom.
Nije bila konzekventna, kao što to nije bila ni u dosadašnjem značaju. No nije izgubila, uprkos Lavrentiju, samo zbog svojih čudnovatih ponašanja i nevjerodostojnih izjava, već prije svega zbog općeg nezadovoljstva naroda zakonodavnom, izvršnom, a pogotovo sudskom vlašću, u kojoj se presude mogu kupiti političkim utjecajem ili novcem.
Mogu sad i doktorirati na razlozima poraza, ali diletantski sublimiram, poraženi su iz razloga što ne vladaju u korist naroda.
Veselim se novim izborima.
Branko Smrekar
U Brdovcu;8.sijećanj 2020.

Ne postoje dva Božića, najradostnijeg kršćanskog blagdana. Mi katolici, slavimo ga po gregorijanskom kalendaru, 25. prosinca, a vjernici Srpske pravoslavne crkve, Ruske i drugih, proslaviše ga , po julijanskom kalendaru, jučer, 7. siječnja.
Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović tom je prigodom uputila je čestitku vjernicima koji slave Božić prema julijanskom kalendaru i Njegovom Visokopreosveštenstvu gospodinu Porfiriju Periću.
Budući Predsjednik Zoran Milanović, također je čestitao.
"Svim građankama i građanima Republike Hrvatske koji slave po julijanskom kalendaru želim sretan Božić“
I Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić čestitao je Božić mitropolitu zagrebačko-ljubljanskom Porfiriju Periću te svećenstvu, monaštvu i vjernicima Srpske Pravoslavne Crkve zaželjevši im svima Božjim blagoslovom ispunjenu novu 2020. godinu. Korektno i za svaku pohvalu. Jedino je Premijer Andrej Plenković uputio božićnu čestitku, koja je neprecizna i , po mom mišljenju neznalačka ili tendenciozna. ''Svim vjernicima pravoslavne vjeroispovijesti čestitam Božić“
Naime, ne slave danas Božić svi pravoslavni vjernici. Vjernici Hrvatske pravoslavne crkve slave Božić po gregorijanskom kalendaru, kao i katolici, ali ih, trenutačna, vlast, zbog kohabitacije vlasti i SPC-a ne priznaje.
IInače pravoslavne Crkve poštuju nacionalne granice, kao npr. u Rusiji je Ruska pravoslavna crkva, u Bugarskoj Bugarska, u Rumunjskoj Rumunjska, u Srbiji Srpska, samo u Hrvatskoj sve pravoslavne vjernike svrstavaju u Srpsku pravoslavnu crkvu. Da paradoks bude veći, u Hrvatskoj, uz niz drugih vjerskih zajednica, s manje vjernika , službeno djeluju Bugarska i Makedonska pravoslavna crkva.
Sredstva javnog priopćavanja, također su izvještavali kao da se svi pravoslavci ravnaju po istom, julijanskom kalendarom , iako su Hrvatska televizija i radio upozoreni na povijesnu istinu i razlike.
Nadam se da će nakon slijedećih izbora biti drugačije.
Branko Smrekar
U Brdovcu;8.sijećnja 2020.

Namjesto brbljanja o nastavku „fikusijade“

Radosno bijaše danas na misi, u , napisao bih prepunoj, ali crkva nikad nije prepuna, Hrvatskom nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke. Sveta misa, prekrasan, preuzvišen, ugođaj, divna propovijed, o talentima, mudracima , Herodovoj zločestoći , životnim putevima, stranputicama i potrebi vraćanja na pravi put, put Isusa Krista, zvijezdi vodilji, darovima: zlatu, tamjanu i smirni…; crkveni pjevački zbor uz potporu tamburaša KUD-a Lovro Ježek, lijepo, skromno, ukusno okićena crkva, vidljivo je upućivala na osjet Božje prisutnosti.
Svetu ispovijed navijek iskoristim za rješenje neke od mojih dvojbi i pitanja. Da li je grijeh što sam jučer, pored dva aspiranta za Predsjednika, pridodao i zaokružio broj 3: Hrvatska. Iskrenost nije grijeh.
Blagoslov zlata i tamjana, za nas i prijatelje, bio je završni dio današnjeg euharistijskog slavlja.
Navijek mi je Križni put, pobožnost na spomen Isusove muke, od trenutka kada Isusa osuđuju na smrt do polaganja Isusova tijela u grob, posebniji u osami i razmišljaju o Bogu i Isusu te potrebitosti svojih postupaka, nego u skupini. Koncentriraniji sam. U skupini , hoćeš-nečeš, nekog pogledaš, pozdraviš, vidiš kak je oblećen i cijeli niz drugih opažanja koje mi remete potpunu predanosti nakani Križnog puta.
Vračajući se domu, po lijepoj, novoj , brzoj cesti, koju moj prijatelj Stjepan iz Bedekovčine, zove „Hajdašina“, primislih si neke asocijacije: Ježek me podsjeća na maskotu Državne uprave za zaščito in reševanje Republike Slovenije, uz tamburaše i crkveni zbor, pasalo bi mi pjevanje i Miroslava Škore, a Herod me malo podsjeća na budućeg Predsjednika.
Lijep dan danas. Blagdani su navijek nešto osobito.
Branko Smrekar.
U Brdovcu;6.sijećnja 2020.

Izabrali su nam novog Predsjednika. Dobio je više glasova. Ni kriv ni dužan ni zaslužan. Da li je pobijedio? Nesumnjivo, ali je njegova pobjeda, bez njegove zasluge, znak novih, toliko potrebnih promjena u, našoj Hrvatskoj.
Dosadašnja, naočita, gospođa Predsjednica, brojnim, nedopustivim blamažama tijekom predizborne kampanje i još više krivudanja tijekom mandata, kad je pokazala da , zapravo i nema svoje mišljenje i nije bila protukandidat samo po svojoj osobnosti, već po želji Hrvatske demokratske zajednice.
Kad govorimo o Hrvatskoj demokratskoj zajednici ona je, neupitno, gubitnik. Pokazalo se da građani više, u dosadašnjoj mjeri, ne podržavaju, njenu politiku. Konačno slabost vladajućih, očitovala se i u odabiru svog kandidata za Predsjednika. Nisu odabrali boljeg kandidata od gospođe Kolinde. Iako, iskreno, ni jedan njihov kandidat ne bi postigao puno veći uspjeh.
Prosuđujem da pobjeda Zorana Milanovića nema, skoro, ama baš nikakve veze sa Socijaldemokratskom partijom Hrvatske i da se oni neutemeljeno nadaju svom „uskrsnuću“.
Isto tako prosuđujem da je, nas, 465.703. koji glasasmo za gospodina Miroslava Škoru, presudni zalog stvaranju, željene, drugačije, bolje, Hrvatske.
„Projekt Škoro“ treba prijeći u „Projekt Hrvatska“!
Miroslava Škoru mogao bih prispodobiti „ Hrvatskom proljeću“, nakon čega je donijet ustav iz 1974. godine, koji nam je pomogao u stvaranju Republike Hrvatske. On nikom nije oteo glasove, on ih je zaslužio.
Novo okupljanje za Hrvatsku, a ne za sebe, zvalo se ono „Ujedinjena Hrvatska“, „Hrvatska unija“ , Hrvatska za Hrvatsku“ ili nešto bolje, uz kvalitetan Program, nesumnjivo će dobiti potporu svih razumnih građana, bez obzira jesu li u strankama ili su politički pasivni. Svi bi morali biti zainteresirani za život sebe i svojih nasljednika. Ne dvojim da jesu, jer, Hrvatska zna.
Čestitam novom Predsjedniku, a dosadašnjoj Predsjednici želim puno zdravlja i duševnog mira.
Svima želim sretan blagdan Bogojavljanja.
Branko Smrekar.
U Brdovcu;5.sijećnja 2020.

Gledah jučer, mizernu, bijednu, sramotnu, nedostojanstvenu, pomalo iritantnu, tračersku prepirku, dvoje čudaka, nedostojnih aspiranata za čelno državničko mjesto, i međusobne optužbe o njihovim krimenima iz prošlosti. Ništa od programa za bolju budućnost Hrvatske. Da je najavljeno još jedno suočavanje, kupio bih televizor u prahu. Ugodnije bih pratio.
Jučerašnja me debata podsjetila na Krležinu, Balkansku krčmu:
«Kad se u balkanskoj krčmi pogase svjetla, onda sijevaju noževi. I noćas su sijevali.
Bože, Bože do čega smo mi to došli? Kaj bi došli, još uvijek nismo nikam došli. Nismo ni krenuli. Stojimo! Tak da nas drugi lako „forfaraju“. Nadareno smo talentirani biti, najzadnji. To nas ipak, ne sprečava da se, i dalje, neutemeljeno hvalimo. Mi smo ovo , mi smo ono. Ne može se reći da nismo poznatiji, barem u Europi, ali hoćemo li zbog toga mirnije i bolje živjeti?
A aspiranti? Žele ovo, žele ono, obećavaju ovo, obećavaju ono. Javno se ispričavam što sam ih u dosadašnjim značajima i prigodama, „tako žestoko“, sprečavao da učine ono, za što se, i opet, tako odrješito, verbalno zalažu.

I da nisam, unas i u svijetu, nešto naučio o zaštiti i djelovanju u obrani od prirodnih i tehničkih katastrofa, a ponešto doznajemo i o društvenim katastrofama, možda bih i odabrao, ovako, imam nakanu, dopisati i zaokružiti 3. Hrvatska.
Branko Smrekar
Raspored za sutra: misa , glasovanje, kava (karmine), objed
U Brdovcu;4.sijećnja2020.

I opet jedna debata na našoj kratkovidnici: bljutava, dosadna, primitivna, narodu neobečavajuća, beskorisna rasprava, dvoje neprikladnih, kandidata, koji su pozornost više posvetili međuosobnom razotkrivanju grijeha iz prošlosti, a tih ima „na halaje“, nego vizijama i programima za bolju budućnosti ove, pa čak i duhom, osiromašene države.
Kakva je to debata u kojoj veću pozornost pobuđuju postraspravne zasjede, ( kroatofobi bi rekli sačekuše) bezobraznih , nekulturnih, dirigiranih poslušnika, nego izkazanje značajnosti kvalitete budućeg čelnika jedne države.
Mi smo htjeli ŠKORO, HRVATSKA; a dobit ćemo SKORO HRVATSKA.

Žalobno. Treba nam duhovna iznova. Nažalost, uz brojne velečasne svećenike, koji nam mogu i žele pomoći, ima i onih kojima je politika zasjenila istinsko svjedočenje vjere.
Sutra je:
A TIME OF SILENCE,
  "(,
Ili kako bi mi „Škorovci“ rekli: VRIJEME ŠUTNJE.
A uz tri bogoslovne kreposti: vjeru ufanje i nadu i naše, povećano svekoliko širenje istine, dočekat ćemo ga, već na, prvim, parlamentarnim izborima.
Branko Smrekar.
U Brdovcu;3.siječnja 2020.

sretna nam 2020. godina.
Jednom sam u Kući susreta Tabor, pri Franjevačkom samostanu u Samoboru, na edukaciji za menadžere katoličke provenijencije , imao prigodu slušati profesora Tomislava Ivančića. Zapamtih njegovu misao : Kad si u nevolji, nesreći poteškoći… napusti to, uzdigni se iznad situacije. Približi se Dragom Bogu.
Nije u poteškoćama Miroslav Škoro, u poteškoćama je Hrvatski narod, u poteškoćama je Hrvatska.
Parlamentarni izbori su prva, bojim se i zadnja prigoda, za izlazak iz suvremenog robstva. Miroslav Škoro ima poslanje, uz čestite i sposobne domoljube, izvući ga iz gliba u koji su ga doveli, pokvareni, častohlepnici i numizmatičari, koristeći, nakon veličanstvene pobjede, zaslijepljenost i euforiju, Hrvatskog naroda , nakon krvlju i patnjom izborene pobjede, u nametnutom nam ratu.
Drago mi je da ste uprkos svim Vašim poslovnim uspjesima, glazbenoj karijeri, i obiteljskom skladu, odlučili dio svoje, dokazane, ljubavi staviti na Oltar Domovine. Što mu je to trebalo? Odgovor nalazim u pjesmi:
SLAVONAC SAM, time se ponosim
davno ime od predaka nosim
Hrvatska je domovina moja
ej, Slavonko, i moja i tvoja

Domovino, u srcu te nosim
domovino, s tobom se ponosim
cuvam tvoje livade i staze
ne dam da te tudje noge gaze

Ej, Hrvati, tamo u tudjini
vratite se svojoj domovini
vratite se na ognjisce svoje
ej, Hrvati, Hrvatska vas zove.
,U Pribiću smo se rukovali uz moju zafrkanciju. Miro de da se upoznamo , dok si još nitko i ništa“. Prihvatio si šalu. Jedini si od protukandidata koji je normalan i dobronamjeran, Ni bahati boljševik ni neprisebna glasnogovornica, danas već, od naroda otuđenog vodstva povijestne stranke, nisu vam ni za prispodobu.
Raduje me što će te nastaviti svoje političko djelovanje i nakon nedvojbenog, neverificiranog, uspjeha. Najbolji zalog uspjehu na budućim parlamentarnim izborima je 12,46 posto birača koji zaokružismo broj 11, med kojima politički autoriteti, poput Ruže, Zlatka, Tomislava, Ivana…, a i moji rođaci u Munchenu (nemam preglas), Kotoru, Proboju…a realna je prigoda da se dobrim programom, animira onih 49,9 posto birača koji, u prvom krugu, nisu izašli na predsjedničke izbore. Neskromno, mislim da odmah poslije odabira Predsjednika, nakon konzultacije s čelnicima domoljubnih stranaka, koji su se javno očitovali za Škoru, za svoju Hrvatsku, po svakom području djelovanja, treba formirati timove za izradbu programa, koji će Hrvatima donijeti onakvu Državu za kakvu smo se borili. Mi koji se ne kanimo baviti politikom, rado ćemo pomoći u ostvarenju zajedničkog sna, a ne sumnjam da će program i „Hrvatsku uniju“, stranaka i svih dobronamjernih, osviještenih, poštenih i sposobnih domoljuba podržati i brojni članovi vladajućih i oporbenih stranaka.
Jedan od vatrogasnih pozdrava glasi: Boga slavi bližnjega Izbavi. Miroslave, mi smo Vam bližnji.. Dokazujem to objavkama na fb:Branko Antonella Smrekar, blogu: Oganj.blog.hr te poslanim Vam pismima.
Za Hrvatski Dom, spreman!
Branko Smrekar.
U Brdovcu;1.sjećnja 2020.