Oganj.blog.hr

Namjesto brbljanja o nastavku „fikusijade“

Radosno bijaše danas na misi, u , napisao bih prepunoj, ali crkva nikad nije prepuna, Hrvatskom nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke. Sveta misa, prekrasan, preuzvišen, ugođaj, divna propovijed, o talentima, mudracima , Herodovoj zločestoći , životnim putevima, stranputicama i potrebi vraćanja na pravi put, put Isusa Krista, zvijezdi vodilji, darovima: zlatu, tamjanu i smirni…; crkveni pjevački zbor uz potporu tamburaša KUD-a Lovro Ježek, lijepo, skromno, ukusno okićena crkva, vidljivo je upućivala na osjet Božje prisutnosti.
Svetu ispovijed navijek iskoristim za rješenje neke od mojih dvojbi i pitanja. Da li je grijeh što sam jučer, pored dva aspiranta za Predsjednika, pridodao i zaokružio broj 3: Hrvatska. Iskrenost nije grijeh.
Blagoslov zlata i tamjana, za nas i prijatelje, bio je završni dio današnjeg euharistijskog slavlja.
Navijek mi je Križni put, pobožnost na spomen Isusove muke, od trenutka kada Isusa osuđuju na smrt do polaganja Isusova tijela u grob, posebniji u osami i razmišljaju o Bogu i Isusu te potrebitosti svojih postupaka, nego u skupini. Koncentriraniji sam. U skupini , hoćeš-nečeš, nekog pogledaš, pozdraviš, vidiš kak je oblećen i cijeli niz drugih opažanja koje mi remete potpunu predanosti nakani Križnog puta.
Vračajući se domu, po lijepoj, novoj , brzoj cesti, koju moj prijatelj Stjepan iz Bedekovčine, zove „Hajdašina“, primislih si neke asocijacije: Ježek me podsjeća na maskotu Državne uprave za zaščito in reševanje Republike Slovenije, uz tamburaše i crkveni zbor, pasalo bi mi pjevanje i Miroslava Škore, a Herod me malo podsjeća na budućeg Predsjednika.
Lijep dan danas. Blagdani su navijek nešto osobito.
Branko Smrekar.
U Brdovcu;6.sijećnja 2020.