Oganj.blog.hr

Igre bez granica, francuski: Jeux Sans Frontičres) televizijski je spektakl u organizaciji Europske radiodifuzne unije (EBU) koji se, na inicijativu vojskovođe i političara Charles de Gaulle-a, održava od 1965.godine. I mi smo ga, na našoj javnoj televiziji, imali prigodu vidjeti.
“Igre bez granica” do danas su ostale sinonim za čistu zabavu za sve generacije.
Sadašnje političke igre bez granica, nisu zabava. One su „Sodoma i Gomora“.
Potvrda tome je današnje, opetovano, glasovanje u Skupštini Grada Zagreba, o Generalnom urbanističkom planu Grada Zagreba, opet, Bogu hvala, nije dobio zeleno svijetlo zastupnika. Sad se HDZ, dosljedno, već viđenoj, kalkulantskoj politici, odjednom, u cilju prolongacije donošenja, od većeg dijela struke, oporbenih zastupnika, brojnih udruga i građana, štetnog pa i pogubnog dokumenta, odjednom dosjetio predložiti 15 amandmana, a potom je i stranka Milana Bandića , sama sebi predložila još 65 amandmana, za čije će raščlambe u smislu vrednovanja i, vjerojatno, prihvaćanja, trebati još dosta vremena, a u kojem će se vremenu rješavati pitanja koja sa Zagrebom nemaju izravne veze.
Dogovorna tiranija.
Tužno je da se sudbina, izgleda i daljnjeg razvoja Grada Zagreba, određuje prema stranačkim i osobnim interesima, Zagreb nije briga samo njegovih građana, već, svih Hrvata, ma gdje živjeli.
A referendum? On može, prema dosadašnjim zbivanjima, samo pokazati da je ovakav GUP neprihvatljiv. Trošenje vremena bez iznalaženja potrebnih rezultata. Konkretni se rezultat može očekivati tek kad se problematika prepusti svekolikoj struci. Sve drugo je pobjeda politike nad zdravim razumom.
Na kraju ću završiti vicom iz sredine prošlog stoljeća: „Znaš, kak se u Tunguziji određuje da li je sifilis spolna bolest? Kak? Einfach! Deneju to pitaje na dnevni red parlamenta i ak je prek pol zastupnika za , onda je , a ak ih je maj od pol, onda ni.“
Nije li to danas i pri nama, i ne samo u Zagrebu.
Što je nama ovo trebalo?
Hoćemo li i dalje glumiti rezistentnost na sva zla koja nas, našom nepromišljenošću i „ talentom“ izabranih, zadesiše. Katastrofu možemo riješiti već na slijedećim izborima, izabirom sposobnih i čestitih ljudi. Ima ih puno. Veliki broj njih se, baš zbog pokvarenog ponašanja dosadašnjih vladara, nisu htjeli baviti politikom. Narod je taj koji ih mora potaknuti na ulazak u politiku.
Ako to ne učini i ništa se ne promijeni, mogli bi doći u situaciju, koju naši stoljetni neprijatelji, jedva čekaju: „Došli u sedmom, ošli u dvadeset i prvom stoljeću“.
Citiram , u jednom od prijašnjih tekstova spomenutog, kapelana Mladena: „Mislim da je to jako žalosno“.
Branko Smrekar.
U Brdovcu;6.veljaće 2020.