Oganj.blog.hr

U Hrvatskom katoličkom sveučilištu, 24. listopada 2019. godine, održana je promocija knjige, mr. sc. Mirka Ćosić, “Prijepor crkve i komunizma“,(prolegomena, prof. dr. sc. Miroslav Akmadža). Autor spektralno, analitički, pristupa pitanju aveti komunizma spram Crkve u Hrvata. Izim ostalog: Tito je rabio, nama već svetog, Alojzija Viktora Stepinac, za svoja „potemkinova sela“, prijetvorna, politička zavaravanja, a sve u cilju jačanja svog kulta osobnosti.
Okrutan, bezdušan, brutalan, nečovječan odnos prema, sada, blaženom, nepokolebljivom, Božjom providnošću vođenim, velikodostojanstvenikom Stepincem, odnos je prema Hrvatskom narodu.
U predstavljanju knjige prof. dr. sc. Božo Skoko, prof. dr. sc. Miroslav Akmadža, i teolog, književnik i novinar Tomislav Šovagović, približili su nam rad gospodina Mirka Ćosić.

Izvadci iz knjige:
„Istina je uvijek nekako stidljiva, ona uvijek ustukne pred drskim nasrtajima laži. Dugotrajna odsutnost slobodne razmjene informacija u zemlji, stvorila je provaliju nerazumijevanja među cijelim grupama stanovništva, između milijuna i milijuna. Mi jednostavno prestajemo biti jedan narod jer, u stvari , govorimo različitim jezicima.“
Aleksandar Solženjicin, ruski književnik i nobelovac, u knjizi „ Arhipelag gulag“.

„Odkad je Krist došao na svijet , nisu prestale bune protiv Njega i Njegove Crkve. Opaki svijet služio se čas krvavim progonima, a čas opet izrugivanjem i širenjem krivih nauka, da i samo ime Kristovo izbriše sa lica zemlje. I u tom je pokvareni svijet sličan svome ocu đavolu, za kog veli sveti Augustin da je istodobno i lav zbog otvorenog gnjeva i zmija zbog tajnih zasjeda. Neka dođu ako hoće i krvavi progoni, kao u Meksiku ili Španjolskoj! Neka se pojavi još više raznih sekta i krivih nauka. Svega će toga nestati. Ali jedan ostaje uvijek, a to je Krist Gospodin. Neka vas ne smetu ni slabosti koje vidite kod kojeg katolika ili svećenika. One najviše dokazuju da je Crkva djelo božje i da Krist vlada i drži svoju Crkvu, jer bi inače, kad bi bila ljudsko djelo, morala već davno nestati s lica zemlje“
Alojzije Stepinac, nadbiskup zagrebački, Propovijedi, govori, poruke (1934. – 1940.)

Radujemo se novoj knjizi gospodina Mirka Ćosić.

U BRdovcu;25.listopada2019.

Zajednica Bokeljskih Hrvata organizirala je jučer, 22. listopada 2019. godine, u Muzeju Mimara manifestaciju Dan Boke Kotorske, koja se u sklopu kulturno- edukativnog projekta Putevima bokeljskih Hrvata održala u Zagrebu. Druga godina projekta nastavlja povezivati Hrvatsku i Crnu goru te istovremeno široj hrvatskoj javnosti približava bogato kulturno, povijesno naslijeđe Hrvata Boke kotorske, ali i međusobnu suradnju.

Hrvatska baština Boke kotorske, Zaljeva Hrvatskih svetaca ( Sveti Leopold Bogdan Mandić, blaženi Gracija, blažena Ozana Kotorska), iznimno je vrijedna i čini 40 % materijalne ( katedrala Svetog Tripuna, crkve: Svetog Luke, Marije, Ane…palače, slike…) i preko 60 % nematerijalne baštine Crne gore ( Bokeljska mornarica,- najstarija mornarica na svijetu, Dobrotska i Perastka čipka, Fašinada – otok Gospa od Škrpjela…)

Blaženi Stepinac je u osvit drugog svjetskog rata rekao da svaki kamen u Boki kotorskoj govori hrvatski.
Po obostranim službenim izjavama odnosi Hrvatske i Crne gore su izvrsni, a Hrvati Boke čine most tog prijateljstva.

Nakon duljeg vremena opet smo susreli prijateljicu, Antonellinih roditelja, Branka i Emilije Mimice Bogovič, Kotoranke, rođene Janković, poznatu slikaricu Nelu Turin.
Izim rođaka rado bismo jučer u Zagrebu vidjeli i prijatelja Nikolu Bukilicu. Nismo, ali proljeće i nije tako daleko.


23. listopada 2019. ·

U dostojanstvenom ugođaju, pune, Velike dvorane Matice hrvatske, 21. listopada 2019. godine, održana je promocija, briljantne, bogato opremljene, knjige dr. sc. Tomislava Jonjić, „ANTUN GUSTAV MATOŠ POD STARČEVIĆEVIM BARJAKOM“, nakladnika AGM d.o.o. za izdavaštvo i usluge. Već i iz pregleda knjige, vidljivo je da je ona veliki doprinos razumijevanju povijesti Hrvatskog nacionalnog bića i zalog smjerokazu djelovanja, za bolju budućnost naše Domovine. Izvadak:
„Za razliku od niza hrvatskih intelektualaca, ne samo onih koji su otvoreno prigrlili jugoslavenski unitarizam, Matoš na sve to gleda bitno drukčije i sve što je kazao u prethodnim odlomcima samo je uvod u ono što nudi kao pravaški, zapravo svoj program, program slobodoumnog starčevićanstva na kojemu želi okupiti svoje pristaše:
Iz toga slijedi ova pouka: Dokle god bude Srbija u uspoređenju sa Hrvatskom politički ideal, dokle god Hrvatska ne postane zemlja najširih sloboda zemlja prosvijećene demokracije u posjedu svih svojih prava, srpstvo će kod nas, naročito prema pravoslavnima uvijek naći svojih političkih proselita i separatista. Dokle god bude naša kultura anacionalna, nehrvatska, jugoslavenska kao Akademija, dokle god bude naša pućka prosvjeta, naroćito školska, u šakama antihrvatskih, mađaronskih vladinovaca, dušmana hrvatskog imena i prošlosti ili jezuita, zakletih neprijatelja svake zdrave nacionalne prosvjete, srpska kultura, premda inferiornija još uvijek, djelovat će i pravit će među nama zbrku sve dotle dok naša kultura ne bude nacionalna i slobodna kao kultura srpska. Mi moramo dakle nacionalizovati, pohrvaćivati našu prosvjetu, naše društvo i našu politiku u čistom hrvatskom, kao Srbi što čine u čistom srpskom duhu, pa nećemo doživljavati da „čista“ umjetnost kao Meštrovićeva i Vojnovićeva pravi neumjetničku političku propagandu Srpstvu s izgovorom umjetničke, za propagandu Hrvatstva zabranjene slobode, pa da naši jugoslavjani svoje hrvatstvo gube, dok Srbi baš time (kao dr. Skerlić) svoje srpstvo utvrđuju. (A.G.Matoš, „Mi i oni“, SD,XI.,88.-89.)
Branko Smrekar
U Brdovcu;22.listopada 2019.

Predaja Japana, kolovoza 1945. godine označila je konačni završetak drugog svjetskog rata.
Desetog kolovoza1945.godine japansko je vodstvo, koje je predstavljao Vrhovni ratni savjet (tzv."velika šestorka") odlučilo, načelno, prihvati savezničke uvijete za završetak rata, iznesene u Potsdamskoj deklaraciji. Nakon nekoliko dana skrivenih pregovora i neuspjelog državnog udara, car Hirohito se preko radija obratio narodu te 15.kolovoza objavio da Japan pristaje na predaju.

Njemačka je kapitulirala 9. svibnja 1945. godine. Akt o bezuvjetnoj kapitulaciji potpisao je njemački feldmaršal Keitel. Nakon njega, potpisali su ga ostali njemački predstavnici, a zatim predstavnici pobjednika sovjetski, američki, britanski i francuski izaslanik.

Ne mogu pronaći podatak, da li je i kad kapitulirala Nezavisna država Hrvatska, tko je potpisao kapitulaciju, gdje i u čijoj prisutnosti. Bilo bi mi drago da mi netko od naših facebook prijatelja pruži tu informaciju. Unaprijed zahvaljujem.
Branko Smrekar
U Brdovcu;listopada 2019.

Volim, ga prije svega, zbog njegovih ljudi.
Imao sam podosta susreta s ljudima koji potiču iz Livanjskog kraja i svi su bili fini, pristojni mirni, tihi, pobožni, pošteni, skromni, vrijedni, dobri i dragi ljudi.
Tijekom 1971. godine u naš su se „Kut“, kupivši kuću pokojnog Miška, doselili prvi, novi susjedi, Tomo i Mandica. Upoznasmo ih isti dan po dolasku i vrlo brzo postasmo prijatelji. Bili su onakvi kakvim opisah livnjake, malo sramežljivi, zadržani, povućeni, krasni ljudi. Tomo nam je rado dolazio u kuću i postao veliki prijatelj mog tateka i mene. Prije doseljenja u Brdovec, devet je godina, radio, kao „gastarbajter“ u Njemačkoj. Pitao sam ga, zašto je otišao iz livanjskog kraja. Odgovorio mi: „Nisam nigdje mogao dobiti posao, a i do Livna sam uvijek morao pješice. Autobus u Prispu nije nikad htio stati.“ (Prisap je selo hrvatskog življa, desetak kilometara udaljen od središta Livna). Zašto se zbog prijevoza nisi nikom žalio? „Branko, nisam imao kome, vlast, policija, javne službe, sve je bilo u njihovim rukama“. Spoznaje, koje dobih od susjeda, prijatelja, Tome, značajno su utjecale na moja razmišljanja o življenjima na našim prostorima.
Na jednom, od brojnih putovanja, čekajući zrakoplov za Zagreb, u Zračnoj luci Frankfurth, opazih jednog vremešnog gospodina u tamnom odjelu, s vidljivim problemom inkontinencije i mislim si, valjda neće sjesti do mene. Sjeo je. Počesmo razgovor. Umirovljeni svećenik koji je dugo vremena proveo u Kanadi. Vraća se, umrijeti, u svoju Hrvatsku. Ništa me više nije smetalo. Osjetih istinsko domoljublje. Pustih suzu i osjetih ponos na našu nacionalnost.
Na jednom od brojnih hodočašća Hrvatske vojske i Hrvatske policije, u jednom od autobusa, sjedih na prvom desnom sjedalu, prolaz, a na prvo lijevom svećenik, fratar. Putovanje dugo, noć. Kad najedanput, svećenik izuje cipele i ispruži noge na moj naslon za ruku. U svakom drugom slučaju bih reagirao, ali ovako, kaj moreš. Šutjeh i izdržah. Drugi dan uđoh u blagoslovljenu vodu. Prije ulaska, na upit dežurnog odgovorih: Kroat. Obučem se i od silnog ushićenja potrčim do hotela, kad iza mosta, moj sinoćni suputnik, fratar Pikulić, s jedne klupe, zaviče: “Branko, dođi, sjedni“ .Sjednem. „Rekao si da se hoćeš ispovjediti“. Svećenik, ja, brza, hladna, Gava i sam dragi Bog. Najljepša ispovijed u životu.
I konačno, prijatelj Zdravač, iz državne uprave, odveze me u, svoje ,Livno. Oduševih se svime što sam vidio i čuo: Trgom kralja Tomislava, poviješću Livna, Trgovačko poslovnim centrom Forum, rijekom Bistricom, obilaskom cijelog Livanjskog polja, kulinarskim specijalitetima…. Jedino mi je žao što nisam stigao vidjeti Franjevački samostan, svetih Petra i Pavla, Gorica. Kanim, slijedeće godine, ovog puta sa suprugom, ponovo doći u Livno, vidjeti Goricu i Pikulića, Forum, njegov dobar restoran, Trg kralja Tomislava….
Zasta, volim Livno.
Zašto ovo napisah? Zato što nam cijelu povijest, da bi nas zatrli, stvaraju podjele. Dalmatinci, Zagorci, Slavonci, Bosanci, Hercegovci, iseljenici, Međimurci, Bokelji ….Ne! Svi smo mi Hrvati, ma gdje živjeli. Toga navijek moramo biti svjesni i tako se ponašati.

Pozdravljam uz stari vatrogasni pozdrav: Pomoz Bog!
Branko Smrekar
U Brdovcu;17.listopada2019.

Zavoljeh Slavoniju, zbog naših Dukića iz Bučja, kuma Mate, prijatelja, dinamovca Zorana iz Županje, do predsjedničkih izbora, još samo, Mireka, Miroslava iz Osijeka , profesorice Antonije Kukuljica iz Vatrogasne škole, Cvjetka iz Jakšića, slavonskih vatrogasaca: Požege, Osijeka, Pleternice, Velike, Daruvara, Iloka, Vinkovaca, Vukovara ( još iz vremena ,“mirne integracije“) i drugih. Obožavam Maričin špek, „entschuldigung , slaninu , kirvaje, slavonski fiš paprikaš, riblju salamu, smuđa, i puno, puno toga. Rado slušam slavonsku glazbu: Kiću, Miroslava, Viktoriju, Veru, Martu, Lole, ali i Peru, Miu,…. Iz Vukovara: Ovčare, bolnice, zgrade Borova, groblja, crkve Svetih Petra i Pavla… nosim i puno tuge, žalosti, ali i snage, prkosa, inata, i ponosa.
Bit ću bijesan ako bilo koja vlast tuđincima proda makar i jednu našu zlatnu slavonsku grudu. Protiv sam takve vlasti. Uostalom tko ih je za to ovlastio? Hrvatski narod sigurno nije. Slavonsku zemlju treba podijeliti slavonskom seljaku. Zadržati ga, i iz inozemstva vratiti na svoja ognjišta. Time bi bezplodna brbljanja o demografskoj politici postala nepotrebna.

Slavonac sam, time se ponosim,
davno ime od predaka nosim,
Hrvatska je domovina moja,
ej, moj Zoran i moja i tvoja.

Branko Smrekar, slavonsko kumče.
U Brdovcu;13.listopada2019.

Rado bih 13. listopada 2019.godine, organizirano, došao u Vukovar, na najavljeni, prosvjed protiv „šutnje institucija“, i pokazati potporu suđenjima, još uvijek, neosuđenim zločincima, silovateljima, ubojicama i drugim nakazama, ali i odati počast i zahvalnost našim ubijenim herojima, pomoliti se, zapaliti svijeću, pustiti suzu, izraziti vječni ponos njihovom doprinosu stvaranja Republike Hrvatske. Došao bih iskazati sućut, djeci, suprugama, unucima, rođacima, prijateljima.
Došli bi svi istinoljubivi domoljubi. Pokazali bismo respektabilnu snagu i odlučnost u traženju istine i pravde. Podijeliti žalost i tugu s ožalošćenima, doprinijeli smiraju njihovih duša i pružili vjeru i nadu da će se naši mrtvi heroji, kojima se ne zna mjesto grobišta, pronaći i, uz sve, počasti dostojno pokopati.
Velika je uloga svih dosadašnjih vlasti u rješenju svih otvorenih pitanja svezom napadaja na našu Domovinu.. Ne mislim da su se do sada, po pitanju osude krivaca za zločine i traženja ubijenih žrtava, primjereno ponijeli. Što više, najavljeni su prosvijedni skup u Vukovaru otkazali, jer nisu shvatili da svima koji vole ovu, krvlju natopljenu Zemlju, prosvjed može samo koristiti. Pogrešno smatraju da bi to bio atak na njihovu vlast, namjesto da ga shvate kao potporu komparativnoj prednosti Hrvatske, (članstvo u EU) i koriste ga, u ime naroda, za politički pritisak na utajivače istine, unas i u Srbiji, na korist Domovine i ožalošćenih, kojima tuga, svakodnevno, razara dušu. Neosuđeni zločinci, ubojice, silovatelji i slični neljudi, koji svakodnevno, već i svojom pojavom u Vukovaru, provociraju, uznemiruju i unose strah svima koji su u Domovinskom ratu pretrpjeli teške tragedije.
Nije normalno da 28 godina nakon zločina, krivci nisu osuđeni. Govori to o radu dosadašnjih vlada. Nije nam dostatno pomogao ni „ Haški sud“. I dok je Međunarodni vojni sud u Nürnbergu (Njemačka), od 20. studenog 1945. do 1. listopada 1946. godine, osudio glavne nacističke ratne zločince „Trećeg rajha“, odgovorne političke i vojne rukovoditelje, dakle samo agresore. Međunarodni je sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, sa sjedištem u Den Haagu (Nizozemska), procesuirao agresore, ali i one koji su branili svoju domovinu, Hrvatsku. Posljedica toga, višegodišnje je uzništvo naših, nevinih, heroja, prema kojima se vlast ponašala pervertitski, od onog :„locirati, identificirati, uhititi, transferirati“ do „oduševljenja“ njihovim povratkom. Jedino je Hrvatski narod u tim događajima pokazao dostojanstvo, od srditosti i žalosti do iskrenog zadovoljstva i oduševljenja po povratku naših generala. Nije mi potrebno objašnjavati zašto ti heroji nisu, danas, skloni politici. Hvala im na svemu što su dali za našu bolju budućnost.
Radosno sam proslavio Dan neovisnosti, ali ta je neovisnost, ipak partikularna. Globalno, to u povijesti nikad bili nismo niti to, poput drugih, možemo biti. Ipak to ne znači da se moramo ponižavati i baš svima, servilno klanjati.
Sutra sam, mislima, u gradu heroja, Vukovaru.
Branko Smrekar
U Brdovcu;12.listopada2019.

Poticaj istini
Poštovani, uredniče Programa kulture i emisije Riječ i život Hrvatske televizije, gospodine Kužina, u emisiji Riječ i život, dana 27. rujna 2019. godine, u kojoj je gostovao metropolit Srpske pravoslavne crkve, Porfirije je izrekao više, neistina i laži o Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Nažalost, izgleda da ni uredništvo, prije emisije, nije bilo upoznato s istinom o pravoslavlju pa ga je pustilo da javno obmanjuje gledatelje.
Želim vjerovati da Hrvatska televizija nije boljševička i da će sukladno demokratskim načelima, u istoj emisiji ili nekoj sličnoj, ugostiti i arhiepiskopa Hrvatske pravoslavne crkve, Aleksandra. Obzirom da hrvatski pravoslavci slave Božić po Gregorijanskom kalendaru, skoro vrijeme emitiranja bilo bi jako prikladno.
Pozdravljam Vas, uz riječi Isusa Krista: Samo nas istina može osloboditi.
Hvaljeni, Isus i Marija!
Branko Smrekar (hrvat, katolik, hrvatski branitelj-dragovoljac domovinskog rata)

Poštovana urednice Religijskog programa Hrvatskog radija, gospođo Antonia Hrvatin Roth,
danas sam, povodom televizijske emisije Riječ i život, emitirane 27. rujna 2019. godine, gospodinu Kužina iskazao svoje mišljenje o potrebnom postupku za spoznaju istine o pravoslavju (u prilogu). Obzirom na Vašu djelatnost, držim da i Vas zanima ta vjerska tema. Stoga, predlažem da se, u cilju mirnog i skladnog života (ne suživota) svih Hrvatskih kršćana, katolika i pravoslavaca, angažirate na tu temu.
Pozdravljam Vas i želim puno uspjeha u daljnjem radu.
Branko Smrekar.

U Brdovcu;12.listopada2019.

Poštovani prijatelji, u cilju raskrinkavanja neistina i laži o Hrvatskom pravoslavlju i neprimjerenom djelovanju Hrvatske Vlade bilo bi korisno, na you tube pogledati jučerašnji intervju Marka Jurića s arhiepiskopom Hrvatske pravoslavne crkve, Aleksandrom.

YOUTUBE.COM
PODCAST VELEBIT – Aleksandar: Zašto SPC slavi 'samo' 800, zašto ne 1800 ili 2800 godina postojanja?
Gost u Podcadstu je arhiepiskop Hrvatske pravoslavne crkve Aleksandar. Podcast Velebit je prvi nacionalni internetski format koji analizira društvene i polit...
U Brdovcu 12.listopada2019.

Branko Antonella Smrekar
12. listopada u 12:36 ·
Na portalu Hrvatske pravoslavne crkve pročitah pismo koje je njen arhiepiskop Aleksandar poslao Vijeću za suočavanje s prošlošću,koje je Vlada RH osnovala 2.ožujka 2017.godine. Zanimljiv tekst koji vrijedi pročitati na: https://hrvatskapravoslavnacrkva.wordpress.com/…/tamnica-n…/

Sramna je odluka Hrvatske radio televizije da ne prenosi jučerašnju nogometnu utakmicu Hrvatske nogometne reprezentacije. Ovo nije prvi put da se ona ne ponaša domoljubno. Netko bi je mogao nazvati: takozvana Hrvatska, radio televizija. Plaćam pretplatu HRT- u, ali sam utakmicu Hrvatska-Mađarska gledao na programu Nova-tv, iako nisam njihov pretplatnik. HRT se doima poput jedine, zaboravljene televizije propale države: drug Tito ovo, drug Tito ono. Danas najveću pozornost, posebno u Dnevnicima, poklanjaju vladajućim i njima imanentnoj oporbenoj stranci, izbjegavajući krucijalne, vitalne, goruće teme. U Dnevnicima najveću minutažu zauzimaju informacije poput; premijer je bio tu, predsjednica tam, predsjednik Sabora onam. Premijer je rekao ovo, Predsjednica ono, predsjednik Sabora sve to potvrđuje, a kompići, iz najveće oporbene, sve to kritiziraju. Potom i pri ne posebno značajnim događajima slijede skupna naslikavanja svih i svugdje te veliki antologijski govori. Tu su i posjete drugim državama, europskim i svjetskim političkim sjedištima, gdje smo „glavni“ i ondje gdje, praktički, iako to nitko neće javno, priznati, imamo minorni utjecaj. Naglašeno je za uočiti da u Programu nema mjesta za domoljube, naše znanstvenike iz Zemlje i inozemstva, koji su kritični spram vlasti, a nude bolja rješenja za naše poteškoće. Nema mjesta ni za nove, sposobne mlade stručnjake. Svi oni jedini, mogu garantirati bolju budućnost. Ne čudim se da pojedinci ne žele HRT-u plaćati pretplatu .Bilo bi demokratski da plaćamo samo ono što gledamo. Kako ćemo to teško dočekati, razmišljam o kupnji televizora u prahu.
Branko Smrekar
U Brdovcu;11.listopada2019.

Postoji više razloga, stoljetne, učinkovitosti vatrogasaca u svom osnovnom, ali i u niz drugih, vrijednih, družbenih, djelovanja. Razlog tome je njihova ljubav prema čovjeku. Vatrogasci su vrela ljubavi i slapovi dobrote. U svom djelovanju njeguju duhovni i operativni sklad. Istovremeno oni su i čuvari harmonije i topline svojih obiteljskih gnijezda. Intervencije, vježbe, dežurstva, održavanje vatrogasnih vozila, opreme i objekata, natjecanja i druge družbene aktivnosti, iziskuju puno vremena. Manje je time vremena za obiteljske obveze i ugode. Srećom, one, redovito, imaju razumijevanja za vatrogasni način života. Vatrogasci su svjesni potrebe obiteljskog razumijevanja i potpore i zato im, primjerice u Njemačkoj, skupno, zahvaljuju, time što ih, redovito, pozivaju na godišnje skupštine društava. Važnije su im obitelji nego visoki vatrogasni čelnici, političari i dugi uglednici. Na tim skupštinama vatrogasne se obitelji druže, upoznavaju, razmjenjuju iskustva, približuju, stvaraju veliku vatrogasnu obitelj i izgrađuju novu snagu za buduće, brojne, vatrogasne obveze. Okrugle obljetnice su slične našima.
Bijasmo na oproštaju od aktivne službe ( 65 godina ) dugogodišnjeg vatrogasnog čelnika jednog manjeg njemačkog grada. Ulazimo u dvoranu, u kojoj je već oko 400 svečano odjevenih vatrogasaca i u dolasku na značajno, počastno, mjesto, u dvorani, čujem pojedinačna, glasna šaputanja: Rusen, Rusen. Poslije su shvatili da smo Hrvati. Slijede govori ( i naš, na njemačkom ), filmovi, pozdravi,..
Četiri sata mrtve tišine. Svečano, dostojanstveno, uzvišeno, primjerno. Slijede sendviči, voda, sokovi, koliko hoćeš i ugodni prijateljski razgovori. Bilo je lijepo.
Dobrovoljna vatrogasna društva simbol su zajedništva i ljubavi prema čovjeku.

Branko Smrekar
U Brdovcu;8.listopada2019.

Bijah na puno vatrogasnih skupština, svih razina, unas i u svijetu. Jedna županijska podsjeća me na današnja vremena. U tim se događajima, koji puta, uz korektna i primjerena izvješća, koja promoviraju struku i toliko potrebnu djelatnost, pozdrave društava i zajednica, koji učvršćuju suradnju i napredak djelatnosti, ponekad, svašta govori, neutemeljeno hvali, izmišlja , laže. Reče jedan županijski čelnik, istodobno savjetnik ondašnjeg predsjednika države: „Mi smo vatrogascima dali koliko smo mogli.“ Druknem županijskog tajnika: „Jožek kuliko su dali“? „Gospon zapovjednik, hm, nisu niš dali, niš nisu dali. “ Mislim si, nazdravlje.
Gledam danas vapaje zdravstvenog osoblja. Medicinskih sestara, braće, liječnika, predivnih ljudi koji se na poslu iscrpljuju do zadnje kitice. Kojima pacijenti nisu brojevi već ljudi, kojima ulijevaju, toliko potrebnu, utjehu, nadu i vjerovanje. Za njih nema novaca. Zašto nema novaca? Zbog tendencioznih zakona, njihovih izbjegavanja, lažnih, naštimanih, javnih natječaja, izbjegavanja poreza, povlaštenog položaja stranih interesa, provizija, krađa, lopovluka, kriminala, politički upravljanog sudstva, nepotrebnog bujanja državne administracije, pogriješnih investicija..? Uf. Nije Danska jedina. Jednom u Stratfordu na Avonu, čekasmo Williama Sheakespeara. Nije došao. Čekali bi i do dan danas, ali nam je jedan Steve došao reći da ga i ne bude. Da je već umro. Bili smo strašno iznenađeni i prešli. Kaj buš.
Slično je i s učiteljima. I njih se, od Drugog svjetskog rata, neprekinuto podnipoštava. Još su, koliko čujem, stari Rimljani rekli: Ako ne bude postolara, Rimljani će hodati bosi, ali ako ne bude učitelja, neće biti Rimljana. ( postolarima najveći rešpekt .)
Zdravstvo, znanost, obrazovanje i odgoj, interesi su Hrvatskog naroda. Mnogi jedva čekaju promjene, preokret.
Evo, kratko, sažeto i manje-više, nejasno.
Branko Smrekar
U Brdovcu;4.listopada2019.

KATEDRALA HRVATSKOG DUHA

Povodom proslave stogodišnjice rođenja kardinala Kuharića, uz svečano otkrivanje spomenika u Pribiću, ne mogu se ne sjetiti, plati Bog kumi Mariji Dukić, rođenoj Kuharić, predivnih višekratnih, međuosobnih susreta s
blagim , meni blaženim, blagopokojnim, kardinalom Franjom Kuharić. U susretima s njim osjećao sam Božju prisutnost. Skroman, jednostavan, vedar, pristupačan, zanimljiv, duhovit, sklon šali, ..,velik , Božji.
S radošću je prihvatio poziv za dolazak u Vatrogasnu školu. Nazočni: svi polaznici, svi pozvanici, svi profesori. Puna puncata Velika dvorana i sat naukovanja o Bogu, čovjeku i ljubavi. Imali smo puno za naučiti, sjećam se jedne rečenice: Svaki je čovjek jedna tajna. Govori o potrebi pristupa čovjeku, stavljajući se u njegovu poziciju, pokušati se približiti njegovoj duši i, uz Božju pomoć, biti od poticaja njegovom smiraju, i blagodati življenja.

Branko Smrekar
U Brdovcu;03.listopada 2019.

Ni tmurno, turobno, kišovito vrijeme nije spriječilo dostojanstveno 1.Hodočašće žrtvama partizansko komunističkog terora 1945. , koje je organizirao Hrvatski domobran Zaprešić. Više je posebnosti koje povodom tog hodočašća treba istaknuti;
Velečastni Ivan Gretić, župnik Župe Svetog Vida Brdovec, u prigodnoj je propovjedi , oslikao veličinu našeg Hrvatskog bića Molili smo za sve žrtve, ali i za one koji su im nanijeli zlo.
Reče, zadovoljno arhiepiskop Aleksandar, prava kršćanska propovijed. Bijah ponosan i na rod i na župnika.
Bilo mi je drago što je hodočašću bila nazočna i predstavnica Ministarstva branitelja, a za respektiranje je i za svaku pohvalu, samoinicijativni, dolazak, sudjelovanje u hodočašću i poklon žrtvama arhiepiskopa Hrvatske pravoslavne crkve + Aleksandra.
Nema nikakve sumnje da će se ova hodočašća nastaviti. Uz to volio bih i da se, već do drugog, pokrenu postupci za dostojan pokop svih žrtava i obilježbe njihovog počivališta. Čestitka organizatorima.
Branko Smrekar.
U Brdovcu, 29.rujna2019.

Pri svakom javnom nastupu elokventnog gospodina, političara,…, generala Ante Prkačina, zadivljen sam njegovim poznavanjem Hrvatske povijesti. No nakon, vrlo dobre kazališne predstave „ Mali noćni razgovori ljevice i desnice“, autora Tihomira Dujmović, fascinirala me još jedna misao ovog uglednika: “ Ja ne znam, u detalje, sve povijesne činjenice i zato se volim družiti i učiti od onih koji o njima znaju više od mene.“ Primjećujem razliku između uvaženog, rado gledanog i slušanog, Ante Prkačina i brojnih „sveznajućih“ opsjenara, koji se ravnaju po onoj latinskoj : in omnibus aliquid, in toto nihil.
U začetku razvoja zagrebačkog vatrogastva, jednu od prvih vatrogasnih pumpi zvali su „ sveopćenica“, Od nje je bilo puno koristi. „ Sveznajući“ samo štete. Branko Smrekar.
U Brdovcu,27.rujna2019.

Za petak, 28. 9. 2019. godine, na HRT-u je najavljena emisija „Riječ i život“, u kojoj će gostovati episkop SPC-a Porfirije. Bit će riječi o „osam stoljeća srbijanske crkve“, za koju tvrdnju nema povijestnih činjenica. Naprotiv , imamo cijeli niz pitanja čiji bi iskreni odgovori ogolili istinu.

PITANJA:
Rastko Nemanjić (monah Sava) 1219. godine bez dozvole nadređenog Ohridskog arhiepiskopa Dimitrija Homatiana protukanonski odvaja Pećku episkopiju od Bugarske Ohridske arhiepiskopije.
1. Na temelju kojeg dokumenta sad SPC tvrdi da je monah Sava stvorio SPC?

Po prvi se puta u nekom crkvenom dokumentu Crkva pod imenom SPC spominje u Ustavu SPC iz 1947. Dakle prije toga sam pojam Srpska pravoslavna crkva ne postoji.
2. Na temelju kojeg dokumenta sad SPC tvrdi da je 1219. monah Sava stvorio baš SPC? Je li ipak stvorio nešto drugo?

Srbijanska povjest govori:
„...Car Teodor I. Laskaris i patrijarh Manuil odlučili su da Sava bude „rukopoložen” za prvog srpskog arhiepiskopa. Prema starim srpskim ljetopisima, to se dogodilo 1218. - 1219. (6727)...„
3. Kako to da je Carigradski patrijarh Manuil donio odluku za Ohridsku arhiepiskopiju, koja kao autocefalna crkva nije nikome podređena pa niti njemu. Otkud znamo da se je to dogodilo?

Srbijanska povijest govori:
„...Ohridski arhiepiskop Dimitar Homatijan je u svibnju 1220. uputio protestno pismo Savi. U pismu prigovara Savi da je monah, to jest da je nekanonski uzdignut za arhiepiskopa jer prije toga nije bio rukopoloženi episkop...”
Monah je član monaškog bratstva (fratar), nije dio crkvenog klera.
Da bi mogao postati „arhiepiskop” mora najprije biti rukopoložen za đakona, zatim za svećenika (jeromonah) i najzad za episkopa koji nakon što je već rukopoženi episkop može dobiti administrativnu dužnost „arhiepiskop”.
4. Kako je monah Sava mogao postati poglavar crkve usprkos tome što nije dio crkvenog klera?

Episkopa rukopolažu (posvećuju) najmanje dvojica episkopa. Crkveni kanoni zabranjuju da episkopi jedne crkve rukopolažu svećenike ili episkope za potrebe druge crkve.
5. U slučaju da je Sava bio rukopoložen za episkopa to su mogli učiniti samo episkopi, koji nisu iz Ohridske arhiepiskopije. Tko su ti episkopi i iz koje crkve?

Ruski povjesničar Pavlov pronašao je i objavio poslanicu četvorice istočnih patrijarha iz 1531. upućenu bugarskom Ohridskom arhiepiskopu Prohoru u kojoj oni objavljuju da nikad nije postojala priznata srpska crkva. Svi svjetski povjesničari znaju za taj dokument, njega je prije stotinjak godina Ilarion Ruvarac objavio u Glasniku SPC. Tekst tog dokumenta objavio je Hrvatski arhiepiskop Aleksandar u svojoj knjizi „Hrvatska pravoslavna crkva – bila je, jest i bit će“, Zagreb, 2017., str. 46.
6. Kako to da su svi poglavari pravoslavnih crkava godine 1531. potvrdili da do tada nije postojala priznata srpska crkva a sad, 488 godina kasnije, SPC slavi 800 godina?

Prije par mjeseci su srbijanski mediji objavili intervju Carigradskog patrijarha Bartolomeja koji tvrdi da nije istina da SPC postoji već 800 godina.
7. Laže li Carigradski patrijarh Bartolomej?

Godine 1741. po narudžbi Pećkog patrijarha Arsenija IV. u Beču je objavljena knjiga pod naslovom „Stematografija“ čiji je autor Bugar Hristofor Žefarović (%@8AB>Do@J 5D0@>28GJ). Žefarović navodi kakva je službena titula Arsenija IV. – „Arhiepiskop i patrijarh svih Srba, (dio)Bugara, Zapadnog Pomorija (dio Slavonije), Dalmacije, Bosne, obje strane Dunava i cijelog Ilirika.”. Dakle pored ostalih spominju se i Srbi ali ništa od SPC ili „Srpske” Pećke patrijarhije.
Godine 2017. srbijanski patrijarh dodao je svojoj tituli i titulu Patrijarh Pećki.
8. Smatrate li da je taj čin svojatanje teritorije drugih država – Bugarske, Sjeverne Makedonije, Crne Gore, Kosova?

U isto to vrijeme (1741. kad je objavljena „Stematografija”) u Sriemskim Karlovcima već 50 godina postoji autokefalna pravoslavna crkva Hrvatskog kraljevstva – Karlovačka arhiepiskopija. Ako su Pećkome patrijarhu podređeni svi Srbi kao što to govori njegova titula, to je dokaz da u Hrvatskoj u to vrijeme Srba nema (jer onda ne bi bio Pečki patrijarh poglavar SVIH Srba) niti je Karlovačka arhiepiskopija srpska crkva, nego pravoslavna Crkva Hrvatskog kraljevstva suvremenije hrvatska pravoslavna crkva!
Srpski patrijarh nosi i titulu Arhiepiskop Karlovački.
9. Smatrate li da je taj čin svojatanje teritorije drugih država – Hrvatske, Mađarske, Slovenije, Italije, Rumunjske?

Znamo da na popisu stanovništva iz 1802. u hrvatskim područjima austrijskog carstva Srba nema. Od sveukupno 1 678 000 stanovnika bilo je 410 000 pravoslavaca - svi Hrvati.
10. Otkud sada Srbi u Hrvatskoj?

Po § 1, II. dijela previšnjeg reskripta od 10. VIII. 1868. (objavljenog u Sborniku zakona i naredaba valjanih za kraljevine Hrvatsku i Slavoniju god. 1868, kom. VI. br. 18) crkvene općine imale su se zakonito zvati “Grčko-istočna mjestna crkvena općina”, a ona u Zagrebu nadjela si je samovoljno u mjesnome statutu naslov: „srbske pravoslavne mjestne općine u Zagrebu”. Sve to je i kršenje crkvenih kanona zato i SPC ne priznaje samostalnost nekih svojih općina u Australiji i Novom Zelandu.
11. Smatrate li da je moguče da u hrvatskoj Karlovačkoj arhiepiskopiji postoji „srpska općina”?

12. Vi osobno u više navrata sudjeljujete u komemoracijama u Jasenovcu i molite za 700 000 jasenovačkih novomučenika. Na službenom popisu žrtava u JUSP Jasenovac stoje broj 80 000. Tko su ostali 620 000?

13. Prije godinu dana Vi ste sudjelovali u rukopoloženju i ustoličenju Zahumskog episkopa Dimitrija. Službeni životopis tog Crnogorca govori kako je on služio vojni rok godine 1995. ali ne kaže gdje. Je li episkop Dimitrije čija eparhija unatoč tomu što nije upisana u ugovoru Račan – SPC, a dobija uzdržavanje od hrvatskog državnog proračuna, godine 1995. kao vojnik JNA ratovao protiv Hrvatske?

14. Slavite li Vi hrvatske državne blagdane?

15. Vi ste već pet godina u Hrvatskoj – zašto ne govorite hrvatski jezik?

16. Znamo da SPC u Hratskoj na srpskom jeziku moli za srpski narod, koji u Hrvatskoj ne postoji jer je RH narod hrvatski u kojem postoji samo srbijanska manjina - Kad ste zadnji put molili za hrvatski narod?

17. Koliko je poznato Vi dobijate više plaće - kao metropolia, predsjednika Eparhijskog savjeta, ravnatelja gimnazije... Smetaju li Vam „ustaške” kune?

18. Smatrate li da se SPC mora ispričati svjetskoj židovskoj zajednici zbog huškanja na ubijanje Židova na početku II. sv. rata u Srbiji, rezultat čega je bila nasilna smrt svih 15 000 srbijanskih Židova i Srbija proglašena je judenfrei, što zloglasna NDH nije bila. Nije bila niti nacistička Njemačka?

19. Smatrate li da se SPC mora ispričati hrvatskom narodu zbog huškanja srpsko-jugoslavenskog agresora na Hrvatsku za vrijeme Domovinskom ratu?
Branko Smrekar
U Brdovcu;23.rujna2019.

Tzv. SPC u Hrvatskoj, po hrvatskom pravu stječe pravnu osobnost, potpisom ugovora kojeg se ne može potpisati bez pravne osobnosti!

SPC nije u Hrvatskoj upisana u Evidenciju vjerskih zajednica već se djelovanje SPC temelji na jednom ugovoru, koji nije međunarodni ugovor, kao ugovor između RH i Svete Stolice, koja je zasebni subjekt međunarodnog prava. To nije niti ugovor s nekom Crkvom koja ima pravnu osobnost po svom vlastitom (kanonskomu) pravu. Ugovor o financiranju SPC potpisan je 2002. godine između predsjednika vlade RH Ivice Račana (SDP) i „predsjednika episkopskog savjeta SPC u Hrvatskoj,,, jednoga gospodina koji se lažno predstavljao, jer u članku 5. Ustava SPC navodi se koje su pravne osobe SPC, a u članku 10. koje su crkveno-hijerarhijske i samoupravne vlasti i tijela. Niti ovdje niti bilo gdje u Ustavu SPC ne postoji takav savjet, pa stoga niti takav predsjednik. Odredbe članka 8. Ustava SPC: "Imovinsko-pravne interese crkve pred državnim vlastima ... zastupaju oni crkveni organi, koji su određeni ovim Ustavom" govore, da de iuro nitko nije potpisao i ovaj ugovor s Republikom Hrvatskom pravno ne postoji. Ne postoji i bilo kakav odvojeni dio SPC koji bi mogao biti nazvan „SPC u Hrvatskoj“ nego u RH postoji pet eparhija SPC, koje nisu nikako odvojene od onih u Srbiji. Ugovor o djelovanju SPC na tlu RH jest, dakle, de facto ništetan. Taj je ugovor u stvari „act inexistant”- akt, koji ne postoji. Uz to SPC, ne samo da nije upisana u evidenciju vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj, nego u vrijeme potpisivanja navedenog ugovora s Račanovom vladom SPC nije bila registrirana niti u Srbiji. Tamo je SPC registrirana godine 2006 – dakle 4 godina nakon ugovora s Račanom. Sve to znači da Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj djeluje ilegalno odnosno protuzakonito, a iz toga proizlazi da je SPC iz Hrvatskog Državnog proračuna od 2002. do 2018. dobila protuzakonito više od pola milijarde omraženih „ustaških“ kuna. Iz proračuna lokalnih jedinica isto. Hvala Hrvatima kažu svako malo, na svoj osebujni balkanski način.

Ugovor se temelji na Ustavu SPC, koji u 2002. nije važio niti u Srbiji. U RH SPC nije upisana u Evidenciji vjerskih zajednica te na ovaj način nije mogao niti biti utvrđen njen ustav, kojeg nema. Kad su upisana 428 organizacijska oblika možda je utvrđeno 428 ustava?

Ugovor ne propisuje koji iznos mora dobivati tzv. SPC u Hrvatskoj iz državnog proračuna kao što je to slučaj kod drugih vjerskih zajednica nego „Episkop odnosno episkopski savjet podnosi zahtjev”. Kako to da je episkop i episkopski savjet jedno te isto, nije jasno, ali jasno je da podnositelj zahtjeva traži ne neki propisani ili reglamentirani iznos, nego što je njemu potrebno. „Sredstva za uzdržavanje dostavljaju se Episkopskom savjetu SPC u Hrvatskoj, odnosno njegovog središnog fonda” (čl.23 ZPPVZ), a Ustav SPC tvrdi da u SPC postoji samo jedan budžet – onaj u Beogradu i njemu se dostavljaju svi prihodi. Znači, novac iz Hrvatskog državnog proračuna odlazi ravno u Beograd!
Sve slijedeće Hrvatske vlade nakon Račanove, isto dodjeljuju hrpu novca jednoj stranoj Crkvi – Crkvi strane države, koja djeluje u RH na temelju nepostojećeg ugovora. Ivica Račan je lijepo poklonio stranoj Crkvi svu pravoslavnu imovinu u RH, bez obzira na to što je većina stečena u stoljetnom postojanju Ugarsko-Hrvatske pravoslavne Crkve, zvane Karlovačka mitropolija (čiji je poglavar nosio titulu Patrijarh Hrvatski), sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima, koji su se tisućljeće i pol, sve do 1946. nalazili u sklopu hrvatske države, dok jugoslavenski komunisti, iz Hrvatske nisu istočni Srijem, s hrvatskim gradovima: Zemunom i Srijemskim Karlovcima, poklonili „bratskoj“ srpskoj socijalističkoj republici.

Po srbijanskom Zakonu o Crkvama i vjerskim zajednicama (članak 29.) srbijanska država plaća samo zdravstveno i mirovinsko osiguranje svećenstvu. Ništa više! Zato se SPC u Srbiji mora samouzdržavati.
U RH država podmiruje sve troškove poslovanja vjerskih zajednica pa tako i plaće episkopa i svećenika, stan, režije ... U Hrvatskoj, u svih pet eparhija ima sveukupno, oko 50 svećenika SPC-a.Znači deset svećenka po eparhiji. U Srbiji ne postoji niti jedna eparhija koja ima manje od 200 svećenika, jer manji broj svećenika ne bi mogao uzdržavati eparhijskog arhijereja. U Hrvatskoj u jednoj eparhiji ima prosječno deset svećenika koji, uz troškove administracije, stanovanja režija, automobila… ne mogu, naravno, uzdržavati arhijereja, ali nikog nije briga kakvi su troškovi kad sve plaćaju Hrvati1)
Osnovna plača svećenika SPC-a u RH duplo je veća od plače svećenika SPC-a u Srbiji. Za dodatne 3 parohije ide još 25% na plaču. Znamo da ima svega 50 svećenika na 400 parohija – prosječno 8 parohija po svećeniku. Svećenik može biti i član nekog eparhijskog savjeta ili drugog organa i za to bi dobivao još jednu plaču. Osim toga plaćeni su i stan, režije ...
Od svega navedenoga slijedi da svećenik SPC-a u Hrvatskoj, u usporedbi sa svećenicima SPC-a u Srbiji. dobije i do 10 puta veću plaču. Sve to plača država Hrvatska.
U vjerskim školama SPC-a u RH svi su učitelji iz Srbije i BiH(RS), ponajviše u bogoslovije u manastiru Krka, gdje uopće nema državljana RH – ni učitelja ni učenika. Dakle, nitko od njih nije državljanin RH, ali država RH uzdržava te ustanove.

Episkop je poslodavac svećenicima, zato i svećenici SPC-a primaju plaću od episkopije (mitropolije). U Zagrebu je sjedište u kojem službuje Mitropolit „Zagrebačko-Ljubljanski i cijele Italije“. Na popisu svećenika te eparhije ima 10 koji služe u RH i još 10 njih u Sloveniji, koji po Ustavu SPC-a moraju dobivati plače iz Mitropolije u Zagreb.

PITANJE BR.1

U normalnim državama, kad postoj opravdana sumnja da se novac iz državnog proračuna troši na nezakonit način, moraju državni organi to ispitati, a dok traje taj postupak prekida se isplaćivanje novca do donošenju odluke.

Kako to da tzv. SPC u Hrvatskoj na temelju ništetnog ugovora dobije hrpu novaca iz Hrvatskog državnog proračuna?

PITANJE BR.2

Veliki dio hrvatske pravoslavne imovine koju je, na nezakonit način, Ivica Račan poklonio tzv. SPC u Hrvatskoj, iznajmljuje se. Poznato je da samo u Zagrebu od iznajmljivanja 97 nekretnina, tzv. SPC u Hrvatskoj godišnje zarađuje 15 000 000 Kn.

Da li je tzv. SPC u Hrvatskoj platila porez od tog novca i ako je kada i koji iznos?
Tko je, zapravo, porezni obveznik, kad znamo da u Evidenciji vjerskih zajednica tzv. SPC u Hrvatskoj, nije upisana, nego njenih 428 organizacijskih oblika?

PITANJE BR.3

Postoje li svećenici tzv. SPC u Hrvatskoj, čije su parohije na teritoriju neke druge države, a dobivaju plače u RH, dakle iz Hrvatskog državnog proračuna?

PITANJE BR.4

„Srpska pravoslavna crkva, odnosno njen organski dio u Republici Hrvatskoj, kojeg čine eparhije: Zagrebačko-Ljubljanska; Gornjokarlovačka; Dalmatinska; Slavonska i Osječko-Poljska i Baranjska (u daljnjem tekstu: Srpska pravoslavna crkva u Hrvat¬skoj)… „(Ugovor od zajedničkog interesa između Vlade RH i SPC). Taj popis nije istinit.
SNV objavljuje ispravni popis - Srpsku pravoslavnu crkvu u Hrvatskoj sačinjavaju Mitropolija zagrebačko-ljubljanska i eparhije Dalmatinska, Gornjokarlovačka, Slavonska, Osječkopoljska i baranjska, Zahumsko-hercegovačka i primorska, koja u svom sastavu ima grad Dubrovnik.(2)

Eparhija Zahumsko-hercegovačka i primorska, koja u svom sastavu ima gradove Metković, Dubrovnik, kao i otok Korčulu. Ima sjedište u BiH i ne postoji u Ugovoru od zajedničkog interesa ali de facto djeluje u RH.
Dobije li i ona novac iz Državnog proračuna RH?

PITANJE BR.5

Većina episkopa(biskupa), svećenika, monaha, učitelja u vjerskim školama tzv. SPC u Hrvatskoj nisu državljani RH nego su državljani Srbije ili BiH(RS), koje nisu članice EU(3). Da bi oni dobili posao u RH najprije moraju dobiti boravak(4).
Na koji su način zaposleni episkopi(biskupi), svećenici, monasi, učitelji u vjerskim školama, službenici SPC, koji nisu državljani RH?
Tko je njihov poslodavac, kad znamo da u Evidenciji vjerskih zajednica kod Ministarstva uprave nije upisana SPC, a poslodavac mora biti neka pravna osoba?
Rade li sve već navedene osobe još uvijek kod poslodavca, koji je pokrenuo postupak za njihovog zapošljavanja i za kojeg nije izdana dozvola za boravak i rad?
U slučaju da je poslodavac neki od onih 428 evidencijskih oblika napr. parohija A, u slučaju da je svećenik dobio nalog i za parohiju B, je li prekršen zakon o strancima, dakle rade za poslodavca, za kojeg nije izdana dozvola za boravak i rad?
Na temelju su državljani Srbije ili BiH(RS) su dobili boravak u RH, da bi bili nakon toga u RH bili zaposleni?
Jesu li dobili boravak?
U slučaju da nisu dobili boravak – na temelju čega su zaposleni?

PITANJE BR.6

Hrvatski mediji (5) više puta objavljuju kako su članovi klera „SPC u Hrvatskoj”, koji nisu hrvatski državljani, ratovali protiv RH. Npr. Slavonski episkop Jovan Čulibrk, sa sjedištem u Pakracu.

Postoje li svećenici „SPC u Hrvatskoj”, državljani Srbije, Crne Gore ili BiH(RS), koji su u Domovinskom ratu ratovali protiv Hrvatsk. Zakon o strancima propisuje da takvi ne mogu dobiti zaposlenje u RH.
Na temelju čega su dobili boravak i dozvolu za rad?

PITANJE BR.7

Postoje li svećenici „SPC-a u Hrvatskoj”, čije su parohije u Sloveniji (dio Mitropolije Zagrebačko-Ljbljanske) ili druge države (Srbija i/ili BiH(RS) a dobivaju plače iz neke biskupije čije je sjedište u RH, to jest zaposleni su u nekoj drugoj državi kao svećenici SPC-a, a dobivaju plače iz Hrvatskog državnog proračuna?

PITANJE BR.8

U bogosloviju u manastiru Krka nema državljani RH. U ovom su manastiru svi iz Srbije ili BiH(RS) – učitelji, učenici, monasi.

Na temelju čega su učenici vjerskih i drugih škola „SPC-a u Hrvatskoj”, ( bogoslovije u manastiru Krka i gimnazija u Zagrebu ), koji nisu državljani RH, dobili dozvolu za školovanje u RH?

PITANJE BR.9
Mitropolija zagrebačko-ljubljanska osnovala je Srpsku pravoslavnu gimnaziju u Zagrebu. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske, odobrilo je rad gimnazije 10. svibnja 2005(6).
Po Zakonu o pravnom položaju, vjerske zajednice mogu otvarati vjerske škole. U tom zakonu nema niti rječ kako vjerska zajednica može otvoriti manjinsku školu.
Manjinsko zakonodavstvo daje mogućnost manjinama otvarati manjinske škole. U tom zakonodavstvu nema niti riječi kako neka nacionalna manjina može otvoriti vjersku školu. Kad bi to bilo moguće, u RH bi postoje Talijanske katoličke gimnazije ili Turske islamske gimnazije, ali takvih nema.
U slučaju da je Srpska pravoslavna gimnazija u Zagrebu osnovana kao vjerska ustanova, ona može biti „pravoslavna”. U slučaju da je ta gimnazija otvorena kao manjnska (Zašto baš u Zagrebu?) ona može biti „srpska”.
Na temelju čega je Srpska pravoslavna gimnazija u Zagrebu istodobno i „pravoslavna” i „srpska”?
PITANJE BR.10
U bogoslovlju u manastiru Krka svi su učitelji i učenici stranci - državljani Srbije i/ili BiH(RS).
Zašto RH uzdržava bogosloviju u manastiru Krka kad u njoj uopće nema hrvatskih državljana?
PITANJE BR.11

Po Zakonu o pravnom položaju vjerskih zajednicama, vjerske zajednice mogu otvarati vjerske škole, ali, jer je u RH službeni jezik hrvatski (čl.12 Ustava RH) edukacija u vjerskim školama mora biti na hrvatskom jeziku. U bogoslovlju u manastiru Krka, svi su učitelji i učenici državljani Srbije i/ili BiH(RS), a edukacija je na srpskom jeziku. Slično je stanje i u Srpskoj pravoslavnoj gimnaziji u Zagrebu.
Tko i na temelju čega je dozvolio da se u vjerskim ustanovama tzv. SPC u Hrvatskoj - Bogoslovlje u manastiru Krka i Srpska pravoslavna gimnazija u Zagrebu održava edukacija na stranom, srpskom jeziku?
Pravilo 38, VI Ekumenskog sabora (678 g.) glasi „redoslijed crkvenih djela mora slijediti državnu raspodjelu”, a što znači da se obnavljanjem samostalne Hrvatske države mora obnoviti i samostalna pravoslavna crkva, čije je postojanje uvjet punine hrvatske državnosti i suvereniteta.

Izvori

1. Hrvatski arhiepiskop Aleksandar, Hrvatska pravoslavna crkva bila je jest i bit će, Zagreb, 2017, str. 39.
2. https://snv.hr/institucije/srpska-pravoslavna-crkva
3. https://www.jutarnji.hr/…/otkrivamo-tko-su-napadnu…/1204346/
http://pravoslavie.ru/78669.html
4. http://www.spc.rs/sr/slava_bogoslovije_sveta_tri_jerarha_0
5. http://www.iusinfo.hr/DailyContent/Topical.aspx?id=23374
https://www.hop.com.hr/…/srpski-obavjestajac-terorist-epis…/

https://www.hop.com.hr/…/nevideni-skandal-hrt-a-srpski-ter…/
6.https://hr.wikipedia.org/…/Srpska_pravoslavna_op%C4%87a_gim…
https://www.vecernji.hr/…/srpska-pravoslavna-gimnazija-kant…
https://www.lupiga.com/…/mira-bicanic-profesorica-pravoslav…

Zakon o strancima - Članak 96.
(1) Stalni boravak odobrit će se strancu koji, uz uvjete iz članka 92. ovoga Zakona:
4. poznaje hrvatski jezik i latinično pismo te hrvatsku kulturu i društveno uređenje,
Branko Smrekar
U Brdovcu,22.rujna2019.

U susret istini, informacija Arhiepiskopa Hrvatske pravoslavne crkve Aleksandra : VRLO KRATKA POVIJEST PRAVOSLAVLJA U HRVATA i
NIŠTETNOST VAZALNOG UGOVORA SPC-RAČAN

Najprije treba promijeniti nametnuti umni obrazac i prihvatiti činjenicu da je nužno potrebno konačno i na svaki način obnoviti Hrvatsku pravoslavnu crkvu, i to u svrhu stvaranja konačnog jedinstva hrvatskog naroda i onemogućavanja stalnog posezanja za hrvatskim teritorijem.
Dugotrajni proces posrbljivanja Hrvata pravoslavaca ipak nije bio potpuno uspješan, jer na popisu stanovništva iz 2011. oko 10 % svih pravoslavaca su upravo Hrvati (cca 17 000), a za tri četvrtine svih hrvatskih pravoslavaca (cca 135 000) HRVATSKI JEZIK još uvijek je materinji. Usprkos svemu tomu, SPC u liturgiji protuustavno nameće isključivo strani srbijanski jezik i pismo.
Pravoslavcima, integralnom dijelu hrvatskog naroda, treba omogućiti slobodno ispovijedanje vjere, kao što je to bilo u prošlosti, a ne ih prisiljavati na korištenje usluga strane SPC, koja je u svojoj biti protuhrvatska, a samim tim i protucivilizacijska. Glavna njezina svrha je dijeliti hrvatski narod i spriječiti stvaranje njegovog jedinstva, promicati četništvo u Hrvatskoj i stvarati loše odnose između hrvatskog naroda i srbijanske manjine.
Godine 1920-e Hrvati pravoslavci su stavljeni pred zastrašujući izbor – ostati u pravoslavlju i postati Srbi ili ostati Hrvati i postati katolici. To je bilo najveće povijesno nasilje nad njihovim identitetom, a današnje stanje je zaostatak tog procesa. Ipak, iz popisnih podataka i životne stvarnosti vidi se žilavost tog značajnog i zanemarenog dijela hrvatskog naroda.
Hrvatska povijest dobrim dijelom je prikrivena, pogrešno interpretirana, pa čak i pokradena. To nije slučajno. Glavni razlog za to je što je povijest najvažniji resurs jednog naroda. Ona je njegov identitet. Bez povijesti, nema ni naroda. S lažnom poviješću, narod ide u lažnu budućnost i u pravilu bude uništen i izbrisan iz povijesti (damnatio historiae). Svojatajući pojedine hrvatske krajeve djelomično naseljene „srpskim življem“ (zapravo manjinom), SPC uvijek spominje samo njihova imena (npr. Baniju, Kordun, Liku, Dalmaciju i dr.) kao svoje Krajine, ali nikada u svojim istupima ne spominje Hrvatsku, čiji su to sastavni dijelovi.
Neki susjedni narodi nemaju vlastitu povijest uopće ili im nedostaju cijela povijesna razdoblja, pa to nastoje nadoknaditi otimanjem najvrjednijeg resursa hrvatskog naroda, njegove povijesti, koja neprekidno traje već najmanje dva tisućljeća, kako bi na taj način izgradili vlastiti identitet, stekli samopoštovanje i poštovanje drugih.
Hrvatsko je kraljevstvo je više od 200 godina imalo vlastitu autocefalnu pravoslavnu crkvu s patrijarhom na čelu, čime je osiguran bitni uvjet za stjecanje statusa HRVATSKOG CARSTVA. Bila je to poznata Karlovačka arhiepiskopija koju je 1690. uspostavio ugarsko-hrvatski katolički kralj Leopold I. Njezino sjedište bilo je u Srijemskim Karlovcima, koji su od početaka hrvatske povijesti do 1946. sastavni dio Hrvatskog kraljevstva. Ona proglašava autocefalnost godine 1707. što Carigradska patrijarhija kanonski prihvaća. Na službenom popisu pravoslavnih Crkvi iz 1855. ona se nalazi pod rednim brojem 7. Teritorij njezine odgovornosti je teritorij Hrvatskog kraljevstva i manji dijelovi južne Mađarske. Važno je znati da pravoslavna Crkva nije etnička, nego teritorijska organizacija.
Srbija nema nikakve veze s Karlovačkom patrijarhijom, jer Srbija u to doba ne postoji (na njenom budućem teritoriju tad postoji samo niža turska upravna oblast – Smederevski sandžak). Srbija postaje turska vazalna kneževina 1830. i tek tad počinje razvoj crkvene organizacije Srba. Srbijanska Beogradska metropolija nastaje tek 1831. kao autonomna crkva u sklopu Carigradske patrijarhije, a autocefalna postaje 1879. godine.
Stvaranjem SPC Kraljevine SHS 1920. godine nastaje jedna potpuno nova Crkva kakve u povijesti do tad nije bilo (jer nastaje i nova država kakve do tad nije bilo) i to od tri autocefalne Crkve – hrvatske Karlovačke arhiepiskopije, Crnogorske pravoslavne crkve i srbijanske Beogradske arhiepiskopije (plus jedna autonomna carigradska eparhija u BiH i nekoliko bugarskih eparhija u Macedoniji). Karlovačka arhiepiskopija nikad nije pristala na samoukinuće. Djelovanje SPC osniva se na svetosavlju i svodi se na čisto političko djelovanje u cilju stvaranja zacrtane Velike Srbije!
Godine 2002. predsjednik Vlade RH Ivica Račan potpisao je ništetni ugovor sa nepostojećom pravnom osobom naziva „SPC u Hrvatskoj“, koji potpisuje s nepostojećim „Episkopskim savjetom u Hrvatskoj“. „SPC u Hrvatskoj“ ne postoji po kanonskom pravu (po čemu bi prvo trebala postojati), čak SPC tad nije postojala niti po pravu Republike Srbije (u Srbiji je registrirana tek puno kasnije), a nema ni međunarodnopravne osnove. Njezine eparhije integralni su dio SPC iz Srbije, a samu „SPC u Hrvatskoj“, čak ni SPC iz Srbije formalnopravno ne priznaje, jer ju nema ni u svom statutu. „SPC u Hrvatskoj“ postoji samo na papiru tog ugovora, hrvatskom proračunu i isplatnim listama Ministarstva financija, a jedini na svijetu tko ju priznaje Vlada je Republike Hrvatske i to temeljem štetnog i nesporno ništetnog dvostranog ugovora s tim virtualnim subjektom koji nije subjekt ni pozitivnog ni kanonskog prava ni bilo kakvog drugog prava, pa je nejasno kako je uopće moguće s takvim „subjektom“ imati ugovorni ili bilo kakav drugi odnos koji ne bi bitno i nepopravljivo kršio i pozitivno pravo i crkveni kanon i pravila struke.
Zašto je Ivica Račan potpisao taj štetan i ništetan ugovor, nakon dobivenog nametnutog nam krvavog Domovinskog rata za uspostavu hrvatske države, baš sa stranom Crkvom SPC, Crkvom agresorske države Srbije koja u RH ima samo 40 000 članova i tada čak nije bila registrirana niti u svojoj matičnoj državi Srbiji i zašto joj je darovao cjelokupnu hrvatsku pravoslavnu imovinu, baš kao što je svojedobno napravio jugoslavenski kralj Aleksandar Karađorđević 1920. i jugoslavenski komunistički Maršal Tito 1945. ostaje povjesničarima za dati odgovor, a domoljubnim vođama za ispraviti.
Branko Smrekar
U Brdovcu;21.rujna2019.