Oganj.blog.hr

VATROGASCI KOJI SU; U DOMOVINSKOM RATU, INTERVENIRALI NA PODRUČJIMA RATNIH RAZARANJA, SU HRVATSKI BRANITELJI,
U POTPUNOM TRAJANJU SLUŽBE
U Hrvatskoj je neposredno pred početak Domovinskog rata djelovalo 39 profesionalnih vatrogasnih jedinica s 1 645 profesionalnih vatrogasaca u gradskim naseljima, te 81 profesionalna vatrogasna jedinica u tvornicama s 2 428 profesionalnih vatrogasaca. Djelovala su i 1 974 dobrovoljna vatrogasna društva s 84 301 aktivnih članova u naseljima i 431 dobrovoljno vatrogasno društvo s 19 915 aktivnih članova u tvornicama. Ukupno je postojalo 2 525 raznih vatrogasnih jedinica, a njihovih članova je bilo čak 289 209, računajući i pripadnike vatrogasne mladeži i pomažuće članove. Sve te jedinice bile su organizirane u 105 općinskih vatrogasnih saveza i devet vatrogasnih saveza na razini regija.
Nisu, naravno, svi vatrogasci intervenirali u događajima nastalim ratnim razaranjima, ali puno njih je. I sad dolazi do paradoksa. Oni koji su bili u Ministarstvu unutarnjih poslova, dobili su status branitelja, dok njihovi kolege, koji su, poneki, intervenirali i u opasnijim situacijama, zbog drugačijeg statusa svoje postrojbe, do ustrojbene pripadnosti Ministarstvu unutarnjih poslova, nažalost nisu.
Smatram da bi svi vatrogasci koji su, u Domovinskom ratu, intervenirali na područjima ratnih razaranja, trebali imati status Hrvatskog branitelja, u potpunom vremenu vatrogasne službe, bez obzira gdje su ustrojbeno pripadali.
Branko Smrekar
( U ratnom razdoblju: Komandant Vatrogasne brigade Zagreb; Načelnik Odjela za vatrogastvo- područni vatrogasni zapovjednik Policijske uprave zagrebačke; Zapovjednik Ratnog zapovjedništva Vatrogasnog saveza Zagreb; Načelnik Vatrogasne škole MUP-a RH )

U Brdovcu;21. rujna 2019.

Bogohulno je da se, nakon više od tisuću Domovini darovanih duša i više tisuća krvlju oblivenih heroja HOS-a, koji su uz Hrvatsku policiju, Hrvatsku vojsku, Narodnu zaštitu, brojne, humanitarne organizacija i veliku potporu građana, na čelu s ingenioznim, državnotvornim, prvim hrvatskim Predsjednikom dr. Franjom Tuđman, ne samo obranili, već stvorili, samostalnu Državu, Hrvatsku, danas dovodi u pitanje, službeno priznati, grb Hrvatskih obrambenih snaga, u kojem je i izričaj, pozdrav: Za dom spremni.
Time nekrofiti ( paraziti koji napadaju živi organizam, ubijaju ga, te potom apsorbiraju hranjive tvari. Izlučuju toksine.)…

njihovu ogromnu zaslugu i žrtvu, sada, žele izbrisati iz povijesti, namečući, opet, onu bezobraznu, neutemeljenu, isporedbu s ustaškim pokretom. Ne mogu trpjeti tu očitogledno pokvarenu nakanu. Dom je Hrvatska. Pa nitko nije uzvikivao „Za Beograd spremi“.
Samostalnu i neovisnu Republiku Hrvatsku proglasili smo 1991. godine , dok je Srbija samostalna država, proglašenjem neovisnosti Crne Gore, postala, petnaest godina kasnije, 2oo6.godine.
Braniti svoj dom temeljno je pravo i obveza svakog Hrvata.
Moramo stvoriti takove uvjete života u Hrvatskoj, da izričaj: Za Njemačku, Švedsku, Irsku… spremni, postane nepotreban.

Vrijedilo bi razmisliti o novom, zakonski, javno priznatom, pozdravu: Za Hrvatski dom, spremni.
Branko Smrekar.
U Brdovcu;17.rujna 2019.

VATROGASCI SU NEPROCJENJIVA SNAGA
I KOD ISPITIVANJA UZROKA POŽARA

U suvremenom svijetu, s potpunom sigurnošću, otkrije se tek desetak posto uzroka požara.
Vještaci koji ispituju uzroke požara, zgarištu pristupaju po njihovom utrnuću.

Prvi na požare stižu vatrogasci. Oni imaju spoznaje o mjestu početka požara.
Zato pri dolasku na mjesto intervencije trebaju opažati i elemente vezane uz uzroke požara, a istovremeno, stručnim radom, očuvati tragove. Za te zadaće moraju biti dobro osposobljeni.

U tom smo cilju, još, za vrijeme Predsjednika Vlade Zorana Milanović, na moj prijedlog, ministru unutarnjih poslova Ranku Ostojić, poslali inicijativu za održavanjem seminara, po svim županijskim centrima, na kojima bi stručnjaci, iz Ministarstva unutarnjih poslova ( Centra za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja, „ Ivan Vučetić“ i policijskih uprava, za vatrogasce s posebnim ovlastima i odgovornostima, uz međusobnu razmjenu mišljenja i iskustava, održali predavanja na temu „Ispitivanje uzroka požara i očuvanje tragova“. Nažalost na prijedlog, ni do danas, nije, bilo odziva.

Podatci o utvrđenim uzrocima požara od velikog su značaja za usmjeravanje preventivnog djelovanja, čime bi se broj požara vidljivo smanjio, a time i povećala sigurnost svih građana Republike Hrvatske.
Branko Smrekar
U Brdovcu; 14. rujna 2019.

Rapallski ugovor, ugovor između Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevine Italije, zaključen u Rapallu kraj Genove 12.XI.1920. Ugovorom je trebalo riješiti sporna teritorijalna i pogranična pitanja nastala nakon I. svj. rata zbog raspada Austro–Ugarske (Saint-germainski ugovor), tal. okupacije dijelova istočnojadranske obale i proglašenja Kraljevine SHS.

Još je Nikola Pašić ustupio Dalmaciju. U nastojanju ostvarivanja velikosrpskih interesa, već 1916. godine, Nikola Pašić je kao ministar vanjskih poslova Kraljevine Srbije u izjavi petrogradskim novinama potvrdio „pravo“ Italije na okupaciju dijela hrvatske obale i nekih otoka, s tim da i Srbija dobije izlaz na more i dio priobalja. Njegovi politički potezi oslanjali su se na tajni Londonski sporazum iz 1915. godine, kojim su saveznici u Prvom svjetskom ratu (Rusija, Francuska i Engleska) obećali Italiji dio hrvatske obale i neke otoke, kako bi ova za uzvrat ušla u rat na njihovoj strani.

On nije nikada zaživio, niti je imao bilo kakvoga temelja u međunarodnom pravu, ali je poslužio u svrhu daljnje trgovine hrvatskim teritorijem – jer su se na njega pozivali podjednako talijanski fašisti i srbijanski ekstremni nacionalisti kad god im je to odgovaralo. S tom politikom nastavilo se i nakon ujedinjenja, pa je dvije godine kasnije (1920.) Pašićeva vlada potpisala Rappalski ugovor kojim Kraljevina SHS velikodušno daruje Italiji dijelove hrvatske obale i otočja, ponovno ugrađujući u te planove i svoje velikosrpske teritorijalne interese.

Rapallski ugovor/prodaja Dalmacije
Rapallski ugovor, ugovor između Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevine Italije, zaključen u Rapallu kraj Genove 12.XI.1920. Ugovorom je trebalo riješiti sporna teritorijalna i pogranična pitanja nastala nakon I. svj. rata zbog raspada Austro–Ugarske (Saint-germainski ugovor), tal. okupacije dijelova istočnojadranske obale i proglašenja Kraljevine SHS.



Kraljevinu Italiju u pregovorima su predstavljali premijer Giovanni Giolitti, ministar vanj. poslova Carlo Sforza i ministar obrane Ivanoe Bonomi, a Kraljevinu SHS premijer Milenko Vesnić, ministar vanjskih poslova Ante Trumbić i ministar financija Kosta Stojanović. Pregovori su se odvijali u znaku diplomatske premoći Italije koja je uživala potporu Francuske i Velike Britanije pa je čak postavila pitanje svih područja koja su joj bila obećana Londonskim ugovorom (1915).

Rapallskim ugovorom Italiji su pripali Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (bez Kastva), otoci Cres, Lošinj, Unije i Susak, Zadar te Lastovo, Palagruža i neki manji nenastanjeni otoci. Priznata je Slobodna Država Rijeka koja je obuhvaćala grad Rijeku te dio teritorija sjeveroistočne Istre (Rimski ugovori).

Talijanima u Kraljevini SHS priznato je pravo uporabe jezika i sloboda vjeroispovijesti, ali se ista prava Hrvatima i Slovencima u Istri nisu jamčila. Hrvatska i slovenska javnost te Hrvati i Slovenci u Istri loše su primili rješenja postignuta Rapallskim ugovorom, a ministar Trumbić podnio je ostavku. Istoga dana potpisana je i Antihabsburška konvencija kojom su se dvije zemlje obvezale da će spriječiti restauraciju Austro-Ugarske Monarhije i povratak Habsburgovaca.

Rimski ugovori
Rimski ugovori, naziv koji obuhvaća dva ugovora – Pakt o prijateljstvu i srdačnoj suradnji te Sporazum o Rijeci – potpisana u Rimu 27. I. 1924. U ime Vlade Kraljevine SHS potpisali su ih predsjednik Vlade Nikola Pašić i ministar vanj. poslova Momčilo Ninčić, a u ime Vlade Kraljevine Italije Benito Mussolini.

Paktom o prijateljstvu i srdačnoj suradnji strane potpisnice se na pet godina obvezuju na osiguranje mira i čuvanje rezultata I. svj. rata te na međusobnu pomoć u slučaju ugroženosti jedne od njih. Sporazumom o Rijeci dogovoreno je ukidanje Slobodne Države Rijeke i priključenje njezina teritorija Italiji koja je zauzvrat priznala Kraljevini SHS puni suverenitet nad lukom Baroš i Deltom. Dala joj je u zakup i bazen Thaon di Revel u riječkoj luci na razdoblje od 50 godina, uz simboličnu zakupninu od jedne lire godišnje. Predviđena je i korektura rapallske (Rapallski ugovor) granice kraj Rijeke, tako da put iz Rijeke u Kastav bude na jugosl. teritoriju, dok bi riječki željeznički kolodvor došao pod mješovitu talijansko-jugosl. upravu. Hrvatima u Rijeci zajamčena su ista prava kakva uživa i tal. manjina u Dalmaciji. Sporazum o Rijeci imao je i dopunske konvencije (Nettunske konvencije) o odnosima između pograničnih područja, o proizvodima oslobođenima carina i dr. Sporazumom o Rijeci Mussolinijeva je vlada uspjela provesti reviziju Rapallskog ugovora u skladu sa svojim interesima.



Naravno da su Srbi i komunisti pripisali “prodaju Dalmacije ” Hrvatima.

Dne 18. svibnja 1941. izvršen je diktat fašističke Italije protiv netom obnovljene Nezavisne Države Hrvatske. Njemačka, u čiju se je pomoć nadala Hrvatska, spremala se na ratni pohod protiv Sovjetskog Saveza, te je u tom pravcu bila i usmjerena njezina vanjska politika. Kako je Italija bila jedini potencijalni saveznik Njemačke u Europi, a unutarnje stanje bilo je vrlo težko zbog gubitka talijanskog kolonijalnog carstva u Africi, mlada Hrvatska Država morala je postati žrtva talijanskih teritorijalnih presizanja, te je Njemačka u tom slučaju pokazala svoju nezainteresiranost za hrvatska prava na jugo-zapadne granice.

Dalmacija u NDH
9. rujna 1943. Italija je kapitulirala i zatražila separatni mir sa Saveznicima. Tom prilikom je Poglavnik izdao zapovied Hrvatskim Oružanim Snagama da oslobode oteta područja i dao Izjavu o razrješenju Rimskih ugovora, kako slijedi:

Dne 18. svibnja 1941. sklopljeni su između hrvatske vlade i talijanske vlade Rimski ugovori i to: ugovor o određivanju granica između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, ugovor o jamstvu i suradnji između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, sporazum o pitanjima vojničkog značaja, koja se odnose na jadransko-primorsko područje, te izmjena pisama glede upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule.



Ni jedne obveze iz ovih Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost te upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule, pa uslied toga ovi ugovori nisu nikada ni stupili u život. Naprotiv svi oni probitci Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povređivani. Ovi su ugovori bili sklopljeni uz izricitu napomenu o clanstvu ugovarajucih stranaka u novom europskom poredku. Nakon sto je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanacila primirje sa neprijateljskom ratujucom strankom, i time se izdvojila od dosadanjih saveznika, nema nikakove stvarne ni pravne mogućnosti, da bi i unapried sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u zivot privedeni. S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakove obvezatnosti ni za Nezavisnu Državu Hrvatsku.

Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelić.

Dano u Zagrebu, dne 10. rujna 1943.

Dilema dr. Pavelića bila je: braniti Državu uz gubitak dijela teritorija ili odbiti talijanske zahtjeve i izgubiti Državu? Očuvanje tek proglašene Nezavisne Države Hrvatske davalo je nadu za povratom izgubljenog teritorija i on se opredijelio za tu opciju.

Dalmacija-NDH-Njemačka
U preliminarnoj fazi razgovora dr. Pavelić je pokušao dobiti pomoć njemačke diplomacije u otporu talijanskim zahtjevima, koji su sve više postajali ultimativni. Ne treba zaboraviti da je Italija u to vrijeme na području Hrvatske imala gotovo 250.000 vojnika.

Na bečkom sastanku ministara Ciana i Ribbentropa, održanom 21. i 22. travnja 1941., njemački ministar nije na početku razgovora pokazivao razumijevanje za talijanske pretenzije u pogledu Dalmacije. “Hitler, kojega je u to vrijeme već potpuno zaokupljao plan “Barbarosa” 22. Travnja je izjavio da je Njemačka nezainteresirana u NDH i preporučuje direktne pregovore Rima s Pavelićem.” Stajalište Hitlera vidi se i iz njegove izjave na sastanku s njemačkim opunomoćenikom u Hrvatskoj, održanom 17. travnja. 1941.



“Hitler je primijetio, da o Dalmaciji još ne postoje nikakvi sporazumi, a da vrijedi kao neko pravilo, da u svemu što se nalazi južno od Države prevladavaju talijanski interesi.” U spomenutom bečkom sastanku s Ribbentropom, Ciano je iznio vrlo drastične zahtjeve prema Hrvatskoj: “Dalmacija i ostala jadranska obala bit će pripojena Italiji, u čitavom potezu od Rijeke do Kotora, s tim da Dalmacija dobije u pogledu uprave status gubernerije s guvernerom na čelu. Hrvatska će personalnom unijom biti također usko povezana s Italijom. Iz jednog telegrama Ribbentropa, dr. Veesenmayeru ponovno se potvrđuje njemačko stajalište, da sada prvenstvo u hrvatsko-talijanskim odnosima prepusti u potpunosti Italiji.
Weizsäcker, državni tajnik u ministarstvu vanjskih poslova Njemačke zapisao je, da je bio zamoljen prenijeti talijanskom ambasadoru Alfieriju takvo stajalište Ribbentropa:

“Njemačka nije zainteresirana u političkim talijansko-hrvatskim pitanjima, i stoga za Führera ne postoji nikakav razlog da zauzme stav u tom pitanju. On, štoviše prepušta u potpunosti Musoliniju, da to pitanje uredi u skladu s vlastitim željama i da se u tome sporazumije s Hrvatima. To vrijedi također, i za pitanje talijansko-hrvatske personalne unije”. Unatoč simpatijama pojedinih njemačkih dužnosnika prema Poglavniku i NDH, potpora Njemačke je potpuno izostala. U navedenim okolnostima došlo je do sastanka (25. travnja. 1941.) u Ljubljani talijanske i hrvatske delegacije. Hrvatsku delegaciju činili su dr. A. Pavelić, dr. M. Lorković i dr. E. Bulat, i drugi. Dr. Bulat navodi da je prvo dr. Pavelić razgovarao s talijanskom delegacijom oko l sat, te nastavlja: Poglavnik nam govori slijedeće;

“Njegova ekselencija ministar vanjskih poslova Italije, g. Ciano postavio je ovaj zahtjev Italije na naše područje i pokaza rukom na kartu nad njim, po kojoj je Italija tražila liniju razgraničenja Karlovac – Mostar i sjeverozapadni kut Crne Gore. Nadalje je rekao, Nj. E. Ciano, da bi sve ono što je sjeverno od te crte imala biti hrvatska država, potpuno nezavisna od Italije i da s njome možemo činiti što hoćemo, pa čak ako bismo htjeli, i Njemačkoj je pripojiti. Da bi potkrijepio te svoje zahtjeve Nj. E. Ciano, skupa sa nazočnim generalima, istakao je slijedeće:



Italija ulazi već drugi put u rat, da bi ostvarila baš ovu granicu, koju danas traži. Za to su oni dali, veli, šest stotina tisuća mrtvih već u prvom ratu, pa veli, neće ništa propustiti, da ovu priliku do kraja iskoriste. Jedino, kažu, ako bi Hrvatska htjela stupiti u tješnje odnose s Italijom, onda bi Italija bila spremna dati Hrvatskoj izlaz na more, i to u širini od kojih tridesetak kilometara na području između Kraljevice i Senja. Ja sam na to Nj. E. Cianu odgovorio slijedeće:

Kada bismo mi prihvatili ovo tek kao bazu za pregovore, tada bismo se mi svi nazočni ovdje našli u vrlo čudnoj situaciji. Svi bismo bili podanici Italije, jer smo svi rođeni u kraju, koji Italija traži za sebe. Ali i bez obzira na to, rekao sam mu, da nitko od Hrvata neće nikada prihvatiti ni razgovor na takovu temelju, a kamoli vođenje pregovora. Mi ćemo u takovom slučaju ostaviti sve, odreći se svih savezništava i Italija će umjesto onoga što traži imati nakon dva rata još i treći i to s nama.

Dalmacija-Italija-NDH
Drugi talijanski zahtjev ostavlja Hrvatskoj ispod Velebita pojas obale u širini od 80 km, ali i to uz pristup Hrvatske carinskoj i monetarnoj uniji s Italijom. Ovaj prijedlog je dr. Pavelić također odbio. Prijedlogu dr. Pavelića da Italiji pripadne prošireno područje oko Zadra i Trogira i neki otoci, Ciano je postavio protuprijedlog o carinskoj privrednoj uniji, kontroli lučkog i pomorskog prometa, te podređenost hrvatske vojske, što je dr. Pavelić također odbio.

U Ljubljani su razgovori završeni bez ikakvih rezultata.
U kasnijem brzojavu Ribbentropu, Kasche javlja; “da Pavelić nastoji izbjeći gubitak Dalmacije i da stoga teži sljedećem rješenju da odgovarajući talijanski princ postane hrvatski kralj bez praktičkih prava. Kralj je trebao biti savojski princ Aimone Roberto Margerita Maria Giuseppe di Torino, a trebao se zvati i Tomislav II, nosit će hrvatsku (Zvonimirovu) krunu, položiti prisegu na hrvatski Ustav, dok će politički, vojno i privredno vlast pripadati isključivo hrvatskom državnom vodstvu.

Nikakvog odstupanja teritorija ne bi bilo, optički bi to bio uspjeh za Musolinija, a osigurana bi bila izgradnja i jačanje čitave Hrvatske” zaključuje Kasche. U brzojavu od 3. svibnja. 1941. Kasche javlja iz Zagreba da se Pavelić nada (a to je povjerio Veesenmayeru) “sačuvati za Hrvatsku i Split i široke obalne poteze kod Velebita, kao i od Splita do Kotora. Moli zato njemačku podršku budući da je njegovo popuštanje pri kraju”.

“U noći 3. svibnja je stigao u Berlin brzojav Kaschea, kojim javlja da je talijanski veleposlanik Casertano zahtijevao odluku Pavelića u pitanju granice, carinske i monetarne unije, te vezivanja hrvatske vojske uz Italiju i to do 4. svibnja u podne.”

Pavelić je tada brzoglasno nazvao Mussolinija koji mu je odgovorio; “Io non posso essere rinunciatore”. Ja ne mogu biti onaj koji se odriče. Treba se znati, da je Mussolini nakon Prvog svjetskog rata oštro napadao i nazivao odricateljima (rinunciatorima) one talijanske političare, koji su se u Rapallu odrekli Dalmacije. Nije htio, da se sada njega isto tako naziva.

Time je Pavelićeva borba za Dalmaciju bila znatno otežana. Zaključeno je, da se pregovori nastave redovitim diplomatskim putem.” Rimski ugovor između NDH i Kraljevine Italije je potpisan 18. svibnja 1941. u 12,30 sati u Palači Venecija u Rimu.
Po Ugovoru su talijanski megalomanski zahtjevi drastično smanjeni, a NDH je dobila izlaz na more kod crte Novi Vinodolski, Senj, Crikvenica, Karlobag i Kraljevica u podvelebitskom primorju te područje od Omiša do Dubrovnika, dok je Kotor s širim pojasom Boke Kotorske do točke između Cavtata i Vitaljine pripao Italiji.

U sastavu NDH ostali su i otoci Pag, Brač, Hvar, Šipan, Šćedro, Maon, Lokrum, Lopud, Koločep i poluotok Pelješac. Posebnom konvencijom je trebalo biti riješeno pitanje Splita i Korčule jer je NDH inzistirala na njihovoj autonomiji. Ukratko nakon potpisivanja Ugovora, dr. Pavelić izjavio u jednom intimnom krugu, da će mu za povrat Dalmacije trebati oko dvije godine! Nije puno pogriješio, jer se prilika za povrat Dalmacije dogodila 9. rujna 1943. godine, što je i učinjeno aktom poništenja Rimskih ugovora.
Kipar Ivan Meštrović, nakon kratke izolacije bio je kod dr. Pavelića, koji mu se tom prilikom ispričao radi Meštrovićeva boravka u zatvoru, te rekao:

“Ja Vas razumijem, da ste i kao Hrvat i Dalmatinac bijesni i žalosni radi Dalmacije, ali što sam mogao kad mi je Mussolini zaprijetio da će uzeti sve do Karlovca. Žalostan sam i bijesan i ja, ali sam stiskao zube i pristao u nevolji, samo da zadržimo i sredimo ovo, a onda ćemo baciti Talijane u more.”
Branko Smrekar
U Brdovcu, 13. rujna 2019.

Državnopravnom izjavom su dne 10. rujna 1943. poništeni Rimski ugovori.

„Nakon što je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila primirje sa neprijateljskom ratujućom strankom, i time se izdvojila od dosadašnjih saveznika, nema nikakve stvarne ni pravne mogućnosti, da bi i unaprijed sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u život provedeni. S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakove obvezatnosti za Nezavisnu Državu Hrvatsku.” Poglavnik!

 srbijanskim vojnicima i „jasenovačkim novomučenicima”
Rujan 12, 2019 administrator Reagiranja
Zadnjih dana svi hrvatski mediji javljaju o pokušaju neovlaštenog ulaska srbijanske vojske na teritorij Republike Hrvatske. Oglasio se i hrvatski državni vrh – po prvi puta nakon Tuđmana – suverenistički.

I opet svi govore o posljedicama, a nitko o uzrocima. Nedavno su svi srbijanski mediji pozvali sve Srbijance na okup u Jasenovac na komemoraciju za „jasenovačke novomučenike” čiji je blagdan po kalendaru SPC 13. rujna. Nitko od onih koji brane slobodni dolazak srbijanskih vojnika u Hrvatsku ne daje objašnjenije zašto su oni krenuli tjedan dana ranije.

Najgore od svega je to što u Hrvatskoj nitko niti ne spominje tko su ti „jasenovački novomučenici”.
SPC, čiji Sinod odmah nakon pada Jugoslavije 1941. daje prisegu Hitleru, pridružuje se Apelu srpskom narodu, u kojem 500 najuglednijih Srba pozivaju na poštivanje njemačkih zakona, uključujući i rasne te na ovaj način sudjeluju u progonu Židova. Ti zakoni u Srbiji nisu nešto novo jer su samo nadopunili postojeći sustav – prvi rasni zakoni su na snazi u Jugoslaviji od 1940. godine!

Kad je 1942., nakon ubijanja svih 15 000 srbijanskih Židova, Srbija proglašena „judenfrei”, cijeli je srpski narod Nedićeve Srbije slavio to postignuće.

Nakon što je Jugoslavija okupirana od vojske III. Ukrajinskog fronta SSSR-a, Sv. Sinod SPC preko noći mijenja dres, radi preokret i postaje antifašistički. Proglašavaju svetcem svećenika Vukašina, koji je navodno stradao u Jasenovcu, bez obzira na činjenicu da takva osoba nikad nije postojala. Čak i episkop Nikolaj Velimirović, koji 1935. slavi Hitlera kao narodnog vođu nadahnutog nacionalizmom Sv. Save te dobiva od njega odlikovanje, sad izmišlja 750.000 srpskih mučenika stradalih u Jasenovcu (od Ustaša) svrstanih 1960. u kalendar SPC. Na taj način Velimirović je postao najugledniji srbijanski antifašist. Ipak i njemu ne odgovara novo „bratstvo i jedinstvo“ te se po završetku II. svjetskog rata nakon Njemačke i Austrije, ipak ne vraća u Jugoslaviju nego 1946. emigrira u SAD. Godine 2003. taj ugledni nacist i antisemit proglašen je svetcem SPC-a.

Pitanje za državni vrh Hrvatske i HAZU :

Tko su tih „750.000 srpskih mučenika stradalih u Jasenovcu” kad znamo da se sad na službenom popisu žrtava u JUSP Jasenovac nalazi otprilike 80 000 ljudi. U slučaju da je taj popis istinit (a nije), SPC svejedno moli o skoro 10 puta više ljudi, koji nikad nisu postojali. Ispada da se broj žrtava može po potrebi povećavati, desetostruko u odnosu na službeni popis, a možda i stostruko.

Hrvatski državni vrh nikako ne dozvoljava znanstvena istraživanja o stvarnom broju ljudi, koji su stradali u Jasenovcu u razdoblju 1941.-1951. ali rado prihvaća srbijanske izmišljotine o „750.000 srbijanskih mučenika stradalih u Jasenovcu”. Za njih SPC moli i na svim komemoracijama u Jasenovcu kad su prisutni i predstavnici državnog vrha Hrvatske, kojima to ne smeta, a možda im i odgovara.

Prije dvije godine Srbija je organizirala izložbu o Jasenovcu u UN. Tim povodom je ministar vanjskih poslova Srbije Dačić (kao i uvijek) dao neku neprimjerenu izjavu. Slijedila je prosvjedna nota hrvatskog Ministarstva vanjskih i europskih poslova na njegovu izjavu. Da Dačić nije izjavio ono što je izjavio ne bi bilo niti te prosvjedne note, jer zapravo hrvatskom Ministarstvu vanjskih i europskih poslova sasvim je u redu da Srbija organizira izložba o Jasenovcu u prostoru UN kao da je RH srbijanska kolonija.

Hoće li RH organizirati izložbu u prostoru UN o kompleksu srbijanskih logora (beogradski logori i ostali, ukupno preko 200 000 stvarnih žrtava) ili komemoraciju o 15 000 srbijanskih Židova ubijenih od Srba nakon huškanja SPC?

Nedavno je za srbijanski Telegraf drugi čovjek u hijerarhiji SPC Mitropolit Amfilohije izjavio: „Nakon raspada dve države – Sovjetskog saveza i Jugoslavija – crkva je ostala jedini mehanizam za održavanje našeg jedinstva.”

Koje je to „njihovo jedinstvo” i sudjeluju li Hrvatske vlasti u održavanju tog „njihovog jedinstva”?

HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDAR

Branko SMREKAR
U Brdovcu;13. rujna 2019.

Čini mi se da je pri kraju, ako griješim oprosti mi Bože, ići ću na ispovijed, prozirna, diletantska, predvidiva, dogovorena predstava za javnost, u kojoj jedan, nedvojbeno pametan, trbuhozborac, kripto osmjeha poput pokojnog Šuvara, de mu Bog mir Božji, kao otkriva Hrvatsko ustaštvo, a kompiči počinju, kao, braniti našu čast, pokušavajući verbalno, prevariti naivne građane i uvjeriti ih da su oni zaštitnici Hrvatskog naroda. Pale nam Hrvatske barjake, pjevaju, javno, četničke pjesme, postavljaju zastave Kraljevine Italije, aspiriraju na naše sveto tlo, a mi ih, tobože, špotamo a u drugim prigodama tituliramo prijateljima.
De nam Bog pravičnu pamet.
Branko Smrekar
U Brdovcu; 12. rujna 2019.

SRAMOTNO Prijetili branitelju: 'Treba likvidirati tebe i tvoju državu, ovo je Krajina'; on za Direktno poručuje: Ne bojim vas se!

Foto: Dusko Jaramaz/PIXSELL

Autor

Josip Senjak

Nekako nezamijećeno u javnosti je prošlo priopćenje Policijske uprave šibensko-kninske prošlog čevrtka u kojem je navedeno da je u Policijskoj postaji Vodice dovršeno kriminalističko istraživanje nad 40-godišnjakom osumnjičenim za prijetnju 64-godišnjaku.

05.09.2019. u 16:10
Podijeli 54 2 5 8 14 9
"Osumnjičeni je 20. kolovoza oko 22.50 sati u Vodicama, zbog nacionalnog podrijetla, oštećenom putem mobitela ozbiljno prijetio da bi ga ustrašio ili uznemirio. Po dovršenom kriminalističkom istraživanju osumnjičeni je, uz kaznenu prijavu Općinskom državnom odvjetništvu u Šibeniku, predan pritvorskom nadzorniku ove Policijske uprave", priopćila je policija.

Kako portal Direktno doznaje, prijetnje su upućene hrvatskom branitelju Ratku Despotu, koji nam je otkrio detalje razgovora u kojem mu se prijetilo.

Poziv je došao u trenutku kada je sa suprugom bio kod Šibenskog mosta, u 22 sata. Broj nije imao memoriran u mobitelu.
"Dosta je tebe i tvoje države", prepričava početak razgovora Ratko Despot i nastavlja: "Rekao mi je da sam napravio veliko zlo u mjestima Ostrovica i Bulić, a ja inače dolazim iz Bulića, ali živim u Šibeniku. Nastavio je da treba likvidirati mene i moju državu, a da je sve ovo Krajina, da će opet biti i šire i da će sve ponovno doći na svoje".

Kako tvrdi naš sugovornik, osoba s druge strane linije prijetnje je počela ponavljati, a razgovor je trajao nešto više od pet minuta.

"Pustio sam ga da se otvori, nisam išao odmah protiv, ali mi je u jednom trenutku bilo dosta. Rekao sam mu da možemo razgovor obaviti prsa o prsa ako ima muda. Nisam se nikad bojao, ni kao dragovoljac, ni tenkova ni aviona. Uglavnom, počeo me vrijeđati, ja sam inače Hrvat pravoslavne vjere, počeo je i to spominjati, nakon čega sam ga opsovao i pozvao da se nađemo", dodao nam je naš sugovornik i na tome je završilo.

Dobio zabranu pristupa
Despot dodaje da je situacija bila neugodna jer je u tom trenutku s njim bila i supruga.

"Operirana je devet puta od raka, uspaničila se, reagirao sam prema našim službama. Policija je to razotkrila, rekli su mi da su dvojica bila povezana. Jedan je pričao s mobitela u vlasništvu drugoga. Uglavnom, pritvorili su ih i krenuo je redovni kazneni postupak. Ovaj koji je pričao dobio je zabranu pristupa sto metara do završetka postupka".

Unatoč svemu, Despot poručuje da se ne boji. "Umirovljeni sam časnik Hrvatske vojske, prošao sam razna ratišta, ali neugodno mi je da moram trpiti te prijetnje u svojoj državi. Tako me i Knin osudio za vrijeme rata, po njihovome nahođenju bio sam osumnjičen i u Haagu. Zašto to trpjeti u državi koju sam stvarao?", upitao se ovaj branitelj.

Ratko Despot ratni put započeo je u pričuvnom sastavu policije, kasnije je bio u 113. brigadi gdje je vodio ročnike za vrijeme njihovog prvog uvođenja u napadno djelovanje, bio je i u 134. brigadi, šest mjeseci proveo je na jugu u TG-3, u zapovjedništvu s pokojnim generalom Jankom Bobetkom, sudjelovao je u operacijama Maslenica i Oluja...

Zbog, stogodišnjeg nametanja srpskih laži o našoj povijesti, i komunizma koji je, uz izmišljanje svojih priča, preko javnih medija, sustava školstva, izdavaštva, umjetnosti i drugih oblika pritisaka, potvrđivao te laži, većini je Hrvata puno, istinitih, povijestnih činjenica zatajeno. Uvijek smo, pa i danas, prikazivani kao koljači, ustaše. Ne podržavam ustaške zločine ni rasne zakone. Rasni su zakoni, za najstrožu osudu. Nastali su kao posljedica pripadnosti silama osovine. Uz sve negativnosti, treba reći da je Nezavisna država Hrvatska u mnogo čemu, primjerice i u uređenju jezičnog pitanja, bila uređena država.
Ne ispoređujem, ali si ni ne umišljam da su svi današnji zakoni, koje nam nameće i traži Europska unija, na korist Republike Hrvatske.
Pravu definiciju Nezavisne države Hrvatske, najbolje je opisao, čovjek koji je živio i proučavao povijest, i stare Jugoslavije i NDH i nove Jugoslavije, prvi Hrvatski predsjednik dr Franjo Tuđman: „Nezavisna država Hrvatska nije bila samo kvislinška tvorevina i fašistički zločin, nego je predstavljala i izraz težnji hrvatskog naroda za samostalnošću“.
Dežurni pokvarenjaci, neprijatelji Hrvatske, prvi su dio namjerno izostavili, a drugi, brže bolje, stavili u fokus zanimanja, insinuirajući Tuđmanu, partizanskom borcu protiv fašizma, tobožnje ustaštvo. Koji bijednici. Nažalost i danas ima takvih.
Treba nam istina.
Još je davno, sam, Sin Božji rekao: Samo vas istina može osloboditi.
Nama je, kao vjernicima, poslanje širiti Božju riječ, a kao Domoljubima, spoznati i svima, širiti istinu o nacionalnoj, krvavoj, povijesti. Ona je Hrvatima navijek, a pogotovo danas, od presudne, životne važnosti. Ukoliko u svom poslanju uspijemo, postat ćemo jaka snaga, koju ni političari ni njihovi mainstream mediji, neće moći spriječiti u odabiru života koji u Hrvatskoj želimo.
Branko Smrekar
U Brdovcu;5.rujna2019.

Često možemo čuti kako je ljudski život neprocjenjiv i da mu je jednostavno nemoguće odrediti vrijednost. Štoviše, mnogi smatraju kako je sama rasprava o vrijednosti ljudskog života, već sama po sebi, nepristojna i neumjesna, zbog čega je ova tema ponekad svojevrsni tabu u civiliziranim društvima. Ipak, iako je ovo nešto o čemu se ne govori glasno, postoje različiti načina da se ljudskom životu ipak prišije nekakva brojka, a stručnjaci koji se time bave redovito su izvrsno plaćeni i traženi.
Neprocjenjivost života nije način na koji funkcionira svijet.
„Ne možete tvrditi da je svaki život neprocjenjiv", rekao je John Mueller, politolog i profesor na sveučilištu Ohio State, koji je jedan od najpoznatijih američkih stručnjaka za pitanja nacionalne sigurnosti i procjene rizika. „Jednostavno, to nije način na koji svijet funkcionira", tvrdi.
Pa, koliko onda vrijedi, da ne kažemo košta, ljudski život u ovom novcem opijenom svijetu? Ako je vjerovati podacima iz SAD-a, prosječna statistička vrijednost jednog ljudskog života kreće se oko 5 milijuna američkih dolara.
U slučaju smrtnog stradavanja američkih vojnika u Afganistanu, ožalošćeni nasljednici, prema javno obznanjenim podatcima, bit će obeštećeni sa do 500.000 dolara, a meni najdraže vojske oko 380.000 kuna.

Vatrogasci tijekom svog stručnog, hrabrog, nesebičnog, teškog i opasnog rada, ponekad i sami u opasnosti, izbave od smrti, manjih il težih ozljeda, bezbroj unesrećenika. Kad bi se to mjerilo, samo, novcem došli bismo do neslućenih svota, nebeskih visina.
Vatrogasci su junaci, ponos roda,, neprocjenjiva vrijednost društva“. Zato se Vatrogascima mora osigurati najveća sigurnost. Zaslužili su najbolje osposobljavanje, kvalitetne uvjete rada i dobru tehniku, a na intervencijama, uz potrebitu tehniku, osiguran permanentan kvantum, osposobljenih i spremnih vatrogasaca. To se ne može dogoditi slučajno. Mora biti sustavno planirano. Za sada nije. Puno je toga u vatrogastvu još za napraviti. Jedna od zadaća, kako bi se izbjegla daljnja stradavanja vatrogasaca u intervencijama, je i propisivanje uporabe izolacijskih aparata za zaštitu dišnih organa. To je puno važnije od borbe za, nekriterijalna, postavljenja na položaje i mogućnosti skidanja vatrogasnih rukovoditelja sa radnih mjesta, bez objektivnih razloga.
Branko Smrekar.
U Brdovcu;3.rujna2019.

Nacionalne pravoslavne Crkve: Američka, Ruska, Gruzijska, Bugarska, Rumunjska, Grčka, Albanska, Ciparska i Slovačka, su autonomne. Makedonska i Crnogorska su, uz potporu svojih vlasti, bez obzira na veliki otpor Srpske pravoslavne Crkve, u postupku ostvarenja stogodišnjeg cilja, samostalnosti. Jedino se unas o Hrvatskoj pravoslavnoj Crkvi ne smije ni pisnuti, a kamoli Je priznati, poput ostalih vjerskih zajednica.
Vlast Republike podupire, upitno registriranu, Srpsku pravoslavnu Crkvu.
Nažalost, i mnogi stanovnici Republike Hrvatske nisu dovoljno upoznati sa stanjem o vjerskim pitanjima. Izim u vlastima, problem leži i u neinformiranosti. Stoga, kao hrvat, katolik, Hrvatski branitelj-dragovoljac Domovinskog rata i vatrogasac, predlažem da u cijelosti pročitate intervju s Mitropolitom Crnogorskim, Mihai lom.

Branko Smrekar.
U Brdovcu;1.rujna2019.

Mnogi naši, s pravom, revoltirani građani, braniteljske udruge pa i Vlast, većina iskreno, a neki farizejski, zbog svojih interesa, traže ispriku gospodina Milorada Pupovca, zbog optuživanja Hrvatske da postaje ustaška država. Ne znam da li sam jedini, ali čvrsto držim da je to nepotrebno .Ne mislim da bi ona bila iskrena i da bi imalo promijenila njegov stav o navedenoj problematici. Hrvatska s njom ne bi ništa dobila.
Isprika ima dva temeljna značenja: jedno je molba za oproštenje (da grijeh bude oprošten, “ispričan”), a drugo je opravdanje greške.
Da li netko zaista, naivno, misli da gospodin Pupovac smatra da je učinio grijeh? Prosuđujem da misli da je za srpski narod učinio ; ne zna kakvo, herojsko djelo. Promišljam, baš suprotno.
Opći dojam o ponašanju gospodina profesora dobih od jednog, visokoškolskog, poznanika s Filozofskog fakulteta u Zagrebu: pametan, intelegentan, fin, pristojan, uglađen, ugodan u komunikaciji, pravi kolega. Nisam pitao da li je vjernik. Da je, predložio bih mu spoved.
Sakramentom pomirenja ili ispovjedi mirimo se s Bogom s kojim smo zbog svojega grijeha prekinuli odnos te možemo ponovo zaživjeti životom u punini.
Pišući ovaj tekst sjetih se riječi blagopokojnog, uzoritog kardinala dr. Franje Kuharić, o grijehu struktura. Žao mi je što se još do danas ništa nije promijenilo.

Branko Smrekar
U Brdovcu;30. kolovoza 2019.

Srbi vječno lažu. Čitam da poslije Nikole Tesle, prisvajaju Petra Preradovića, Marina Držića, Ivana Gundulića…,Gdje će stati? Možda na Prvom Hrvatskom Predsjedniku dr.Franji Tuđmanu? Živio je u Beogradu , kam ćeš jačeg dokaza. Uostalom oni svoja laprdanja ni ne potkrepljuju argumentima. Izmišljaju.
Postoje pisani dokazi povijesnih činjenica. Upoznah se s njima u kontaktu s Arhiepiskopom Hrvatske pravoslavne crkve Aleksandrom. Crkve koju naše dosadašnje vlasti, SDP i HDZ, nisu htjele priznati, pod, neistinitom, tvrdnjom da je osnovana 1942.godine, a zapravo je te godine samo obnovljena.
Povijest pravoslavaca na našim područjima je stoljetna.
Primjerice: prigodom popisivanja iseljenika iz Habsburške Monarhije na Ellis Islandu u SAD-u 10. kolovoza 1913. godine upisivala se etnička pripadnost po samoizjašnjavaju. Brojni su se pravoslavni kršćani izjasnili Hrvatima. Nositelji mnogih poznatih prezimena za koja bi danas većina ljudi, bez oklijevanja, kazala da su srpska (Tesla, Paspalj, Mrkalj, Desnica, Lazarević, Ciganović, Milošević, Vukosavljević, Štrbac, Vukodinović, Dimitrović, Rašković) upisali su se kao Hrvati.
Objavu istine, vlasti godinama sprječavaju. Zašto? Razumijem.

Branko Smreka
U Brdovcu;30.kolovoza 2019.

MATKO

Huligan je grub, divlji, obično, mlađi muškarac sklon destrukciji, nasilništvu i sitnom kriminalu
Proglašavanje huliganom, stručnjaka koji cijeli svoj život, na radnom mjestu i u slobodno vrijeme, nesebično, posvećuje svim ugroženim ljudima, je bezobrazna i štetna .Ne znam da li je tome razlog neinformiranost ili još jedan politički potez pokušaja umiljavanja jednoj nacionalnoj manjini, što neće ni na ovakav način postići potrebite rezultate.
Pitam se gdje je kraj hrvatskoj snishodljivosti. Ako tako nastave, mislim da ćemo, na drugačiji način, doživjeti sudbinu kakvu doživjesmo nakon zlosretne „Hrvatske šutnje“. I danas osjećamo mnogobrojne teške posljedice velike srpske agresije.
Matku je Škalameri, samo u Rijeci potporu dalo oko 3.000 Hrvatskih branitelja, pripadnika navijačke skupine Armada i drugi građani. Kao što je bilo vidljivo, bio je to i prosvjed ocjene rada naše zakonodavne, izvršne i sudske vlasti. Hrvatski je narod trpljiv i strpljiv, ali ga više nitko neće prevariti.

Branko Smrekar
U Brdovcu;30.kolovoza2019.

3. Newtonov zakon (Zakon akcije i reakcije) iskazuje: Ako jedno tijelo djeluje silom na drugo, tada i to drugo tijelo djeluje silom na ono prvo. Te dvije sile jednakog su iznosa, suprotne orijentacije i na istom su smjeru. (Sile su međudjelovanje dvaju tijela, i zato se uvijek javljaju u paru; jednu od njih, najčešće proizvoljno, nazivamo akcijom, a drugu reakcijom.)
Može lj se Zakon akcije i reakcije primijeniti na društvene odnose? Da , ali ga vazda ugrožavaju zlonamjerni i nekompetentni političari. „Naši i vaši“. Tako se iza svake razmirice, svađe i sitnog sukoba stvaraju afere, i automatski, nedokazano, odmah, optužuju i zatvaraju, građani hrvatske nacionalnosti. A onda, u pravilu, slijede, pokvareni, tendenciozni, bezobrazni, bezdušni… napadaji na hrvatski narod, lijepeći mu, već poznate, etikete o ustaštvu, što nema veze s istinom, već sa srpskim lažima i izmišljenom, lažnom poviješću. Vlast to osuđuje, skrušeno moli ispriku za klevetu i nariče o potrebi istine, pomirbe i suživota.
Tvrdim da bi najveći doprinos pomirbi trebali dati političari koji troše novac poreznih, naših poreznih obveznika, a ne pokazuju empatiju prema Republici Hrvatskoj. Glume mesije srpskog naroda i uz blagonaklonost svih naših dosadašnjih vlasti i dalje zadržavaju značajnu ulogu u njenom odlučivanju. Protiv sam bilo kakvog nasilja i provokacija koje do njega dovode.

Želim istinu!

Ne želim suživot.

Želim život, a on je moguć sa svim katolicima, pravoslavcima i bezvjernicima, koji vole, svoju Hrvatsku.

Branko Smrekar .
U Brdovcu; 29. kolovoza 2019.

Zašto volim kupovat u prodavaonicama „Bačelić“ d.d. Jučer, 24. kolovoza 2019. godine, bijah toliko oduševljen kupnjom u prodavaonici Bačelić d.d. u Škorpikovoj ulici, da sam danas odlučio iskazati svoje ugodne dojmove. Već na ulazu dočekao nas je jedan poviši, uglađen, gospodin, s vidljivom željom da nam pomogne. Kupovali smo više artikala za uređenje kuće. U asortiman proizvoda u „Bačelić“-a, uvjerio sam se, više puta, već u Aveniji Većeslava Holjevca, ali me posebno impresionirao, tijekom kupnje, u razgovoru doznah, sam gospodin Bačelić. O svakom proizvodu izrekao je stručno mišljenje, a o jednom je, za dodatno pojašnjenje, pozvao prodavača koji je specijalizirao tu napravu. Svoju veličinu, vrijednu divljenja, pokazao je i pri prijedlogu jedne boje. Preporučio je boju koja je bila osjetno jeftinija od isporedne, a dostatno dobra za potrebitu namjenu. Malo bi koji trgovac to predložio. Obično preporučuju skuplju Nisam se osjećao, samo, kao kupac već osoba prema kojoj gospodin Bačelić pokazuje prijateljski odnos. Tijekom kupnje počastio nas je i svojim životnim stavom, ukratko: pošten, vrijedan čestit, uspješan i skroman čovjek. Sjetih se jednog prijama kod vlasnika engleskog giganta, svjetski poznate tvrtke „Bristol“. Imao je ured kakvim se ne bi podičio ni naš prosječni činovnik. I tamo mi je na pamet pala misao: Pametni ljudi davno su shvatili da nije bogat onaj tko puno ima, već onaj tko malo treba. Gospodin Bačelić je takav. Zato je u „Bačelića“ ugodno i korisno kupovati.
Kupac kojeg gospodin Bačelić ni ne poznaje,

Branko Smrekar.
U Brdovcu; 25. kolovoza 2019.

( Napisao sam srbskim. Ja bih završio sa MI )

Srbske su povijestne laži uzoriti primjer pokvarenosti jednog naroda, no traženje jednog državnog če?nika, susjedne države, idejnog poticatelja agresije na Hrvatsku, da se, unas, ne rabi izričaj VELIKOSRPSKA AGRESIJA, ima puno opravdanje. Radilo se o VELIKOJ SRPSKOJ AGRESIJI. Čast javnoj izjavi ministra Tome Medved. Nisu svi srbi podržavali zločine, ali većina je izabrala vlast koja ju je učinila. Nažalost Srbija nije doživjela katarzu. Dvojbeno je koliko su tome pridonijele kilave, neodlučne, bojažljive, sramežljive i nesposobne vlasti Republike Hrvatske. Koliko je krvnika osuđeno za svoja nedjela? Osjećam puno, puno premalo. Da je po tom pitanju bilo pravde i poštenja, naš bedem istinoljubivosti bio bi osjetno jači. Skrivanje istine, neprocesuiranje očitoglednih zločina, novi je napadaj na dušu Hrvatskog čovjeka. Želim vjerovati, ne za navijek. Iznijet ću još jednu, svoju tezu. Poneki, ničim izazvani, osuđujući, prijestupi naše mladeži, spram pripadnika srbske nacionalnosti, nije oslika njihova karaktera, već njihov revolt spram naše, kukavičke vlasti.

Branko Smrekar
U Brdovcu;22. kolovoza 2019.

Klizeći, prekjučer, opušteno, radosno i smireno, cestom od Zaboka, preko Bedekovčine, do Svetišta, podsjetih se na, također, ugodne, vožnje po Njemačkoj, Austriji, Italiji, Sloveniji...ali i na žalobno stanje naše, grozne, dionice državne ceste D225, između Brdovca i Zaprešića. Kao što je mnogima znano, šaht do šahta, koje ni Janica ne bi mogla zaobilaziti. Teško mogu razumjeti da nije moglo biti drugačije. Ma da su šahtovi barem u sredini kolničke trake, između kotača vozila u kretanju. Tada ne bi bilo stalnih udara u vožnji. Dodamo li tome da na cesti nema ni biciklističkih staza, a da su rasvjetni stupovi u sredini nogostupa, može se shvatiti da nas netko podnipoštava i kažnjava. Ne mogu razumjeti da se tu ne da ništa popraviti. Isprika svima koji tu cestu doživljavaju primjerenom.
Branko Smrekar, selo Brdovec.
21. kolovoza 2019.

„Praviti se Tošo“. „Praviti se Englez“ . „Praviti se, ili biti, nevješt i blesav, izigravati naivca, preskakati istinu, bojati se sam sebe, skrivati se iza vlastite sjene, biti protiv sebe, biti glup. Nedavno pročitah jedan zanimljiv autorski članak:

DA SE NE ZABORAVI
Uloga Srpske pravoslavne crkva u Domovinskom ratu

Nakon smrti Josipa Broza Tita (1980. g.) Srpska pravoslavna crkva (SPC) započima s političkim djelovanjem i postaje glavni promotor stvaranja velike Srbije. Godine 1987. započinju pripreme za obilježavanje 600-te godišnjice srpskog poraza na Kosovu polju. SPC je odlučila da mošti kneza Lazara premjesti iz Beograda u manastir Gračanicu na Kosovu. “.
SPC je stvorila mitove (tijekom Drugog svjetskog rata i u vrijeme Jugoslavije) o stotinama tisuća pobijenih Srba i tako potaknula netrpeljivost, osvetoljubivost i jačanje srbijanskog nacionalizma. SPC je stvorila „okvir za mržnju“ koji je rezultirao mnogobrojnim zločinima i progonima Hrvata i Bošnjaka.
Srbijansko političko vodstvo i SPC su zajednički djelovali u ostvarivanju plana stvaranja velike Srbije. SPC je javno podržala i poticala srpsku pobunu na teritoriju RH i BiH. SPC je podržala tihi državni udar 1989. godine (ukidanje autonomnih pokrajina). Srpski „novi poredak“ su stvorili Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU), Srpska pravoslavna crkva (SPC) i Udruženje književnika Srbije.
. U beogradskom centru „Sava“, 29. lipnja 1990. godine, na skupu Srba iz Hrvatske je dr. Gojko Nikolić govorio protiv rata i poručio: „Nije ovo više ono isto pravoslavlje koje je odigralo povijesnu pozitivnu nacionalnu ulogu u vrijeme ropstva Turcima… današnje pravoslavlje, po mom uvidu, sve više klizi u političku stranku i klerikalizam. Takvo pravoslavlje ne mogu prihvatiti… ”
SPC je zastupala ideju velike Srbije, da svi Srbi žive u jednoj državi, da se Srbiji pripoje sve takozvane „srpske krajine“ gdje žive Srbi što je praktično značilo da se djelovi Republike Hrvatske pripoje Srbiji. Predstavnici SPC Republiku Hrvatsku (1990.- 1991.) nazivaju ustaškom državom i uspoređuju je s NDH iz doba Drugog svjetskog rata.
SPC nije brinula za Srbe u Hrvatskoj jer su svi episkopi čije su se eparhije nalazile na prostorima koje je kontrolirala hrvatska Vlada napustili svoje vladičanske domove i premjestili se u Beograd, ili na teritorij koji su kontrolirale srpske snage pa je tako vjerničko stado ostalo bez pastira.
.
„Sveti rat“ za „Veliku Srbiju“: „Nakon osvajanja Slavonije na jesen 1991. uspostavljena je u zaposjednutim područjima nova pravoslavna episkopija. Episkopovo sjedište bilo je u Dalju gdje je kratko prije toga izvršen masakr nad hrvatskim pučanstvom. U ‘etnički očišćenim’ selima posvećene su nove srpskopravoslavne crkve, primjerice u Lovasu. Tu je prije rata živjelo 133 Srbina i 1.449 Hrvata. Svi su Hrvati bili protjerani, katolička crkva srušena. Beogradska televizija prenosila je postavljanje kamena temeljca nove srpske crkve koje je obavio osobno patrijarh.
Patrijarh Pavle je blagosljivao osobe koje su zagovarale ubijanje, razaranje, protjerivanje nesrba blagosivljao je Radovana Karadžića, Ratka Mladića i Željka Ražnatovića Arkana.
„Svetosavski nacionalizam“ je vladao unutar SPC-a. Glavni glasnogovornici „svetosavskog nacionalizma“ bili su: Amfilohije Radović, Artemija Radosavljević, Atanasije Jevtić i Irinej Bulović. Oni su sa srpskim patrijarhom Pavlom činili „idejni sinod“ SPC-a. S jedne strane je patrijarh Pavle pozivao na poštovanje ljudskih prava „Budimo ljudi, iako smo Srbi“ a s druge strane širio se „svetosavski nacionalizam“, mržnja prema drugim narodima.
Tijekom rata u bivšoj Jugoslaviji SPC je odbacila sve mirovne planove: Vanceov plan, Vance-Owenov plan, Plan Kontaktne skupine, Daytonski mirovni sporazum i druge mirovne inicijative pa to govori o negativnoj ulozi SPC-a tijekom rata.
U Bosni i Hercegovini se SPC povezala s pobunjenim Srbima na Palama i aktivno sudjelovala u političkom životu, negirale logore, ubijanja i silovanja koja su Srbi vršili u BiH. Međunarodna zajednica i Crveni križ su registrirali logore a SPC ih negira! „U ime pravde Božje, na osnovu svjedočenja naše subraće arhijereja iz Bosne i Hercegovine i drugih pouzdanih svjedočenja, izjavljujemo sa punom moralnom odgovornošću da takvih logora u Republici Srpskoj Bosne i Hercegovine, kao ni u Srpskim Krajinama, niti je bilo niti ima.”(Priopćenje arhijerejskog sabora SPC, prosinac 1992.)
Budući da Slobodan Milošević nije uspio ostvariti plan velike Srbije, da nije iz političkih razloga javno podržavao Srpsko vodstvu u BiH (Radovana Karadžića, Biljanu Plavšić) SPC se razilazi s Miloševićem.
Komentar: Sve je to bio srpski igrokaz jer je Srbija stajala iza Karadžića i Plavšićke. Igrokaz je služio za zavaravanje međunarodne zajednice jer je Miloševićev režim i dalje pomagao vodstvo na Palama i pobunjene Srbe u Hrvatskoj. Na području BiH se ratovalo i sve opcije (velika Srbija, jedinstvena BiH, federalna BiH) su bile moguće.
SPC je bila protiv mirovnog plana u BiH (Vance-Owenov plan, 1993. godine). Hercegovački episkop Atanasije Jevtić izjavljuje da Srbi moraju „sići na Neretvu“ i „na srpsko more“(6.kolovoza 1993. godine). „Mi u svakom slučaju moramo sići na Neretvu, makar do mučeničkih Klepaca i Prebilovaca, do srpskih hramova koji su porušeni, i na srpsko more. Jer je Dalmacija, samo padina BiH. I da BiH praktično silazi na more. Ne mogu se Hercegovci odreći mora.“ (1994.)
Amfilohije Radović je rat u BiH nazvao svetim, pravoslavnim, pravednim i bogolikim:
„U Bosni i Hercegovini danas se bije bitka za slobodu zlatnu i obraz časni čitavog Pravoslavlja, za pravdu i dušu čitavog svijeta, za svetinju bogolikog ljudskog dostojanstva.”
Unatoč porazu velikosrpske politike SPC na zasjedanju arhijerejskog sabora u svibnju 1996. godine donosi Odluku: „Bez obzira na raspad versajske, odnosno Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, jurisdikcija Srpske Pravoslavne Crkve i dalje se prostire na sve pravoslavne na tom području”.
SPC nije osudila ratne zločine i zločince, nije osudila genocid u Vukovaru niti genocid u Srebrenici već se i dalje zalaže za velikosrpsku politiku, hegemoniju i posezanje za tuđim teritorijima bez trunke kajanja za učinjene zločine i štetu na području Hrvatske, BiH, Kosova i drugdje.
Nažalost SPC umjesto širenja kršćanske vjere, ekumenizma i tolerancije širi laži, mržnju i netoleranciju među narodima na području bivše države SFRJ. Srpska pravoslavna crkva se ponašao kao politička stranka što je nedopustivo i u svakoj pravnoj državi bi bilo zabranjeno.
Marko Jukić/hu-benedikt.hr; Foto: commons.wikimedia.org

Krimen srpskog svetosavja nije percipiran u naših vlastodržaca, štoviše, u prosincu 2002.godine Ugovorom s vladom RH Srpska pravoslavna crkva nagrađena je s pola milijarde kuna i svom pravoslavnom imovinom u RH. Godišnje se za SPC odvaja do desetak milijuna kuna. Nasuprot tome vlast hrvatskoj pravoslavnoj crkvi ne dopušta ni registraciju ni Autokefalnost. Svaka država ima svoju nacionalnu pravoslavnu crkvu, osim Hrvatske. Kod nas vlada srpska.
Danas čujem da je početak pjesme,“Čavoglave“ prekršaj . U tekstu naznačeno ponašanje, nije. Točno, nije. To je zločin, koji imao, i ima, kobne posljedice: smrt i ranjavanje nedužnih, hrvatskih branitelja i civila, djece i odraslih. Psihičke traume pojedinaca i nacije, demografski pad, uništenje i otuđenje kulturnih i materijalnih vrednota, prirodnih ljepota te pad standarda i druge štetne posljedice!
Branko Smrekar
U Brdovcu;14.kolovoza 2019.

Historijskom zborniku, vol. 66 NO 1. 2013., pregledah izvorni znanstveni rad, članak, UDK 314.148(497.5)“18“, suvremenog hrvatskog povjesničara, redovitog profesora na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu dr.sc. Petra Korunić, pod naslovom:
HRVATSKO STANOVNIŠTVO 1802. GODINE

U to vrijeme Srpska pravoslavna crkva, se na Hrvatskim područjima, ne spominje. Spominju se samo vjernici pravoslavne vjere.
Popisni podatci to zorno prikazuju:

3.1.1. Naselja i stanovništvo civilne Hrvatske 1785/87. i 1802. godine Tabela br.1 str.59.
3.1.2. Naselja i stanovništvo civilne Slavonije 1785./87. i 1802. godine Tabela br.2 str.59.
3.2.3. Civilna Hrvatska 1802. godine: vjerske strukture Tabela br. 8 str.66.
3.2.6. Civilna Slavonija 1802. godine: vjerske strukture Tabela br. 11 str.66.
4.4.12. Vjerske strukture u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji 1802. godine Tabela br. 25 str.90.
4.4.13. Vjerske strukture u Vojnoj krajini 1802. godine Tabela br. 26 str.91.i92.

Ukazom Prijestolonasljednika Aleksandra,1942. godine, donesena je odluka o stvaranju Autokefalne, ujedinjene, srpske pravoslavne crkve u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca. Pritom je, nakon duge povijesti, ukinuta Hrvatska pravoslavna crkva. Obnovljena je 1942. godine . Nakon Drugog svjetskog rata komunistička vlast ponovo ju je zabranila, zločinački ubivši Svetog, patrijarha Germogena, 70 svećenika i mnoštvo Hrvata pravoslavne vjere. Pokušaji Hrvatske pravoslavne crkve za ponovnim priznanjem, u Republici Hrvatskoj još nisu uspjeli. Ne gleda se ni na dugu povijest Crkve, ni oduzimanje priznanja od strane, Prijestolonasljednika, srbina, Aleksandra, ni na komunističke zločine nad brojnim pravoslavnim svećenstvom i vjernicima, već ih samo bode obnova Hrvatske pravoslavne crkve 1942. godine.

Čini mi se da se, nepriznavanjem vjerskog djelovanja Hrvatskih pravoslavaca sprječava skladan život svih Hrvata, katolika i pravoslavaca.

Branko Smrekar
14. kolovoza 2019.

Uoči obilježavanja Dana Domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja, pri čemu smo proslavili našu pobjedu, reče jedan „veliki“, u Domovinskom ratu osvjedočeni, „prijatelj “ trenutnih vlasti, a patološki neprijatelj našeg Hrvatskog naroda:
„Tesla je bio Srbin i ubili bi ga da je bio u Hrvatskoj za Oluje.“

Mainstrem mediji i vlast o tome ni spomena. Opet izvan domoljubnih interesa. Namjesto bilo kakvog komentara navest ću jedan naslov, koji je napisao hrvatski arhiepiskop + Aleksandar:
NIKOLA TESLA ILI KAKO SE HRVATSKA ODRIČE HRVATSKE POVIJESTI
https://www.hop.com.hr/…/nikola-tesla-ili-kako-se-hrvatska…/
Branko Smrekar
U Brdovcu; 10. kolovoza 2019.

Alkohol najviše pogađa dio mozga koji je odgovoran za ponašanje i emocije.
Alkohol prekida električne signale između sinapsi i zbog toga ne možemo interpretirati podatke ispravno. Naš moždani sustav, koji bi obično držao naše emocije pod kontrolom, više ih ne može zadržavati te one nekontrolirano mijenjaju raspoloženje.
Ne mislim da emocije, Predsjednice Republike Hrvatske, na proslavi Dana hrvatske zahvalnosti i Danu hrvatskih branitelja nisu bile iskrene, ali se, u vidljivo silnoj, želji za osvajanjem još jednog mandata, u „ pobuđenom stanju“, napričala priča i bajki, po kojima se ne bi trebala sramiti ni, najpoznatije braće pisaca.
Čuo sam da se Hrvatska brani u Afganistanu. Nisam znao. Jako me je to podsjetilo na, u prošlosti, „velike“ parole i akcije iz vatrogastva: „Svaka mjesna zajednica svoje dobrovoljno vatrogasno društvo“ i nešto slično Afganistanu „ Požari se gase zimi“ .
Uprkos vidljivom košmaru u njenom nastupu, nije za izuzeti ni odgovornost njenih pobočnika, koji su novcem poreznih obveznika plaćeni za, 24 satnu, skrb nad Predsjednicom. Ako “u tim okolnostima“ Predsjednicu nitko nije mogao upozoriti i zaustaviti u neumjerenosti, onda s tim poslom i odnosima nešto ne štima.
Ako se pak ne radi o alkoholu, Predsjednice mi je iskreno žao. Ima zdravstveni problem, a mi ustavnu krizu. Volio bih da nije tako, iako me sve to podsjeća na „klošmerl“.
Ionako će o, ponekad,, nekonzistentnoj, cik- cak, nevjerodostojnoj, labilnoj politici, bez čvrstog osobnog stava, sklonoj svim mogućim utjecajima, odjevenoj u prekrasnu dindrlicu, odlučit birači.

Branko Smrekar
8.kolovoza 2019.

METODOLOGIJA SKLAPANJA FACEBOOK PRIJATELJA

Prijateljstvo je pozitivan odnos između dvoje ili više ljudi, koji osjećaju međusobnu simpatiju i povjerenje.
Kako ja , na stanici „rođene“ supruge Antonelle, uspostavljam ovakvu vrstu kontakata? Ne mogu tvrditi da neke nepoznate osobe mogu odmah simpatizirati, ali postoje i drugi načini.
Odučio sam, uzred rođaka i poznanika, sad je to moderno reći, komunicirati i osobe u koje imam ili bih mogao imati povjerenje. To su bezuvjetno dobrovoljni i pozivni vatrogasci, koji navijek streme sve svoje zadaće obavljati maksimalno profesionalno. Naravno i njihove organizacije, društva i postrojbe.
Vatrogasci, ma gdje bili, zaslužuju: najveći rešpekt, divljenje, poštovanje i zahvalbu. Poštovanje i zahvalnost, naravno, zaslužuju i njihove obitelji.
Uz vatrogasce pokušavam uspostaviti kontakt i s drugim osobama, za koje za koje osobno prosuđujem da su „kak spada“.
Da, imam još jedan kriterij. Pogledam i koji su prijatelji osoba latentne suradnje. Neki facebook prijatelji smjerokaz su mojih postupaka za uspostavljanje novih kontakata. U manjoj mjeri to je, oprosti mi Bože, suprotno.
Komunikacija je proces razmjene informacija preko dogovorenog sistema znakova, odnosno proces slanja informacija sebi ili bilo kojem drugom entitetu, ... iz koje se može razviti prijateljstvo, a prijateljstvo je pozitivan odnos između dvoje ili više ljudi, koji osjećaju međusobnu simpatiju i povjerenje. Prijateljstvo je ugoda, kojoj svi te težimo.
I na kraju jedno objašnjenje: ovu stranicu za svoju rodbinu, poznanike i prijatelje konzumira moja supruga Antonella, a vatrogasce i druge uvažene ljude ja. Žao mi je što , istina vrlo rijetko i kratkotrajno, dolazi do nebitnih nesporazuma. Hvala na razumijevanju.

Branko Smrekar
5. kolovoza 2019.

Uoči svake naše obljetnice velike pobjede u oslobođenju Domovine, tobožnji zaštitnici Srba, a zapravo njihovi najveći obmamnjivaći, za svoj osobni interes, redovito provociraju javnost raznim izmišljotinama, kojima se silno trude omalovažiti sve naše žrtve, kobnosti, strahote, hrabrost i razboritost branitelja, vizionarsko djelo Predsjednika Franje Tuđmana i domoljubnost cijelog Hrvatskog naroda.
Tako čitam:
„Rat nije gotov, to najbolje znaju djeca srpske nacionalnosti, koja u svojim školama moraju trpjeti stigmu zločinaca i osjećati krivnju za njegove razorne posljedice“.
Na koje svoje škole je mislio, možda „srpske“, neće ići. U Hrvatskoj su sve škole, sela, gradovi, općine…hrvatske, bez obzira tko ih polazi ili u njima živi. Zašto se ti dušebrižnici ne zalažu da sva djeca bez obzira na nacionalnost žive u zajedništvu i da se pripremaju za bolji život u svojoj Domovini, Republici Hrvatskoj. Nema srpske i hrvatske povijesti. Povijest je samo jedna, ona istinita. Svu onu lažnu treba ukinuti.
Ugledni Srbin, akademik, Dobrica Ćosić je napisao da Srbi stalno lažu(Deobe - 1965): Cijela je izmišljena srpsko-jugoslavenska povijest još uvijek na snazi u Republici Hrvatskoj. Znao je akademik Ćosić da su jugoslavenski komunisti nadmašili svoje velikosrpske učitelje u izmišljanju povijesti pa je tridesetak godina kasnije, u knjizi Promene (Novi Sad, 1992) o postjugoslavenskim vremenima napisao: “Buduća revolucija na ovoj zemlji u kojoj su vladali komunisti, staljinisti i titovci treba da bude: paljenje papira! Paljenje svih knjiga, svih tekstova i novina napisanih od komunista i pod njihovom vlašću. Paljenje svih ‘revolucionarnih’ štampanih tekstova od Prvog svetskog rata pa nadalje… i ne trovati decu ‘nacionalnom istorijom’.“Izgleda da se ta „ postjugoslavenska vremena“ u Hrvatskoj, još nisu dogodila.
Odnos prema domoljublju treba njegovati i razvijati. U protivnom školujemo mlade za neke druge Zemlje, a to naše, sve malobrojnije, porezne obveznike previše košta.
Moj se susjed Kruno školovao u Njemačkoj, po njihovom programu. Jednom tjedno mogao je, bez obveze, u trajanju pet sati polaziti i ondašnju jugoslavensku školu. Učio je, na način kako su mu prezentirali, manje-više neistinitu, jugoslavensku povijest, zemljopis i hrvatskosrpski. Troškove edukacije plaćala je, danas propala, Jugoslavija. Kruno se pripremao za rad u državi u kojoj su mu radili roditelji (ekonomska emigracija) i nije se , iako „auslender“, razlikovao od svojih „šulkolega“ Njemaca.
Čitam dalje:
„Rat nije završio "Olujom", ni nakon posljednjeg ubijenog starca ili odlaskom posljednjeg traktora, ali ni ulaskom Hrvatske u Europsku uniju“.
Nisam znao da traktori sami odlaze, a ne znam ni na koje je starce mislio. Da li one koje su granatirali srbočetnici ? Da li je imao u obziru i krvoločno ubijene Hrvatske žrtve: djecu, starce, branitelje.. hoće li ikad javno priznati da je srpski narod odlazio po direktivi i u organizaciji njihovih „voždova“, da ih je Predsjednik Tuđman javno molio da ne odlaze sa svojih ognjišta, obećavši im punu sigurnost i normalan život, bez obzira na nacionalnost i vjeru. Hoće li se pokloniti na Ovčari, ući u kolonu sjećanja u Vukovaru, doći na obilježavanje Dana pobjede u Knin, hoće li, zbog osobnog interesa, prestati poticati međunacionalnu mržnju? Srećom ima sve više Srba, poput slavnog i častnog Hrvatskog branitelja, Predraga Mišića, koji svoju Hrvatsku voli mišlju, riječju i djelom. Svaka mu čast.

Sretan Dan domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja žele vam Branko Smrekar i supruga Antonella.
U Brdovcu;4.kolovoza 2019.

Slušam danas sramotne odluke prema zahtjevima za povećanje plaća medicinskom osoblju srednje stručne spreme, to vrijedi i za potplaćene liječnike. Odlaze iz Hrvatske, ali elitu to ne brine , oni se ionako mogu, a često i liječe u inozemstvu. Vlast se pravda lažima, da ukoliko povise plaće medicinarima, moraju povećati primanja i svim činovnicima državne i javne uprave. Naravno o rekonstrukciji tih uprava, smanjenju nepotrebnih činovnika i uhljeba, ni primisli. Zašto? Pa takovi ne glasuju u korist naroda i Domovine, već glasujući za „odnarođene na vlasti“, čuvaju samo svoju, nezasluženu poziciju. Pitam se čemu služe značajna ulaganja u informatizaciju kad nema potrebe smanjenja ni jednog činovnika, a često ni ne doprinose u nedvojbenoj oslici stanja u Državi, poput broja glasaća, na svim razinama. Pa ne valjda samo radi provizije pojedinaca i interesnih grupa. Osiromašeni su i u znanosti i u prosvjeti. Rekli su stari Rimljani: „Ako ne bude postolara Rimljani će hodati bosi, ali ako neće biti učitelja neće biti Rimljana.“
Može nas biti sram ukoliko ćemo Hrvati biti samo podrijetlom. Navedena zanimanja, policajci, umirovljenici i mnogi drugi, zaslužuju veću šnitu kruha. Kruh je mali, ali nije li poslanje Vlade da ga poveća? Sadašnja to ne čini, ponašaju se po onoj: Glasajte za mene, meni će biti bolje. A narod? Kakav narod, „idi bre“. Kad ćemo postati svijestni da o svojoj sudbi moramo promisliti i o njoj sami odlučiti? Ako to ne učinimo: ode mast u propast.
Branko Smrekar
U Brdovcu;1.kolovoza2019.

SLUŽBA PROMINENTNIH VOLONTERA

Bijah na mnogo nesreća u kojima su bile istovremene intervencije vatrogasaca, policije, pripadnika hitne medicinske pomoći, ali i drugih operativnih snaga. Vremenska, prostorna i tehnološka usklađenost njihova djelovanja i međusobna koordinacija u akcijama najčešće zadivljuju. Uvažavaju se, ispomažu, neposredno dogovaraju i nadopunjuju. Zato se njihovo sinergijsko djelovanje u najvećoj većini slučajeva nedvojbeno može ocijeniti uspješnim, Svaka od intervencijskih službi zaslužuje puno poštovanje za svoj rad; i za gajenje međusobnih odnosa, bez ljubomore i zavisti, bez želje da se jedna drugoj nametne, i sebi, bez argumenata, prigrće slavu. Jedna od intervencijskih službi je i Hrvatska gorska služba spašavanja.

Ove godine, na obilježavanju 60. godišnjice njena rada, u maloj dvorani Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski nije bilo predstave, spektakla, izvanjskog sjaja, plaketa, pisanih pohvala, pozlate, svile i kadife. Oni se ne hvale, ne naglašavaju sebe i svoje poslanje. Oni su skromni, ali jednostavno, posebni, briljantni i fascinantni. Oni su izvrsni. Oni su ljubav. Veliko humano srce u simbiozi s njihovom profesionalnošću, znanjem i sposobnošću, čini ih zadivljujuće respektabilnim. Oni su služba. Služba na stalnom, cjelovremenom raspolaganju građanima i svim namjernicima koji pohode Lijepu našu. Oni stvaraju zaštitu i sigurnost tamo gdje to drugi ne mogu. Oni su ministri. Sluge ljudskih duša i sudbina. Priznati unas i u svijetu. Njima je djelatnost na prvom i jedinom mjestu. Sve drugo je popratno, marginalno. Njima su priznanja njihova djela. Ima li ljepše u čovjeka? Impresionira me aktivno djelovanje jednog princa u dobrovoljnom vatrogasnom društvu poznate otočne zemlje, ali me još silnije dojmljuje članstvo brojnih intelektualaca, posebno liječnika, u redovima Hrvatske gorske službe spašavanja. Tu su i javni uglednici, legende poput Stipe, vrsni i sveprisutni Vinko i mnoštvo drugih samoprijegornih, hrabrih altruista. Oni su sjajni. I nisu samo gorski spašavatelji, alpinisti, penjaći, oni su i vrsni špiljari, jamari, meštri na vodi i spasitelji u njenim dubinama. Oni su i skijaši. Oni su „BONDOVI“ našeg vremena. Na njih se itekako možemo osloniti i u urbanim sredinama, posebno kod prirodnih nesreća, poput potresa,… I ne promiču se masovnošću, već racionalnim brojem visoko specijaliziranih spašavatelja. U njih se treba ugledati. Oni se bore za opremu, primjereno pripremljene pomagače, pse tragače, nužne uvjete za svoj rad. Sve ono što im treba za još uspješnije djelovanje. Treba ih bezrezervno podržati. Potpora njima, potpora je nama. Oni to znaju, moramo i mi. Čestitajući im na uspješnosti iskazujem punu naklonost prema njihovoj organizaciji i poslanju. Naša je sigurnost, jednim dijelom i u njihovim rukama. Oni imaju svoj povijesni značaj, neupitnu sadašnju vrijednost, ali buduće vrijeme po pitanju brojnosti zadaća i njihovih zahtijevnosti, kako u službi naših tako i sve brojnijih turista željnih aktivnog odmora, još će više povećati potrebu za njihovom djelatnošću. Ufam se i u tu zdravu i hvalevrijednu službu.

Branko Smrekar.

Tekst je objavljen u Slobodnoj Dalmaciji, a, u Uredu Predsjednika RH, iskorišten kao obrazloženje za dobivanje visokog priznanja Hrvatskoj gorskoj službi spašavanja. Prošlo je od toga vremena više godina. Služba se u međuvremenu još bolje opremila i organizirala, ali se o tome u javnosti premalo zna. Više se forsiraju informacije o tome gdje ljetuju "celebrity" Do kad će nas zaglupljivati i odvlačiti pozornost od pravih vrednota. Pa, dok ne počnemo sami misliti.
U Brdovcu;1.kolovoza 2019.

Ljudi, ljudi, preizvstna vijest, mi smo treća Zemlja u koju je došla, ni manje ni više nego sama predsjednica Europske komisije, osobno. Već unaprijed, značajno je zahvalila našem Premijeru na uspješnom zalaganju za njen izbor. Lijepo je to čuti. Možemo doživjeti sladostrašće i na njenu izjavu u smislu Hrvatska je je jedna istinski ogromna uspješna priča, uzor drugim Zemljama. Njemačkoj i Francuskoj se s nama posrećilo, zaslužili su.
Jedino strahujem za umirovljenike , oni moraju paziti da ih od silnog uzbuđenja ne šćapi, karakterni, infarkt. Srećom, moguće, imaju razlog da se malo smire: službeno je objavljeno da je promet, ionako slabe, industrije u svibnju ove godine, na godišnjoj razini, pao za 8,6 %. Pa, jednom će i oni shvatiti da je i veličanje upitnih uspjeha, koje provode mainstream javni mediji, u diskrepanciji s umirovljeničkim imovinskim stanjem i budućnošću. Povećanje mirovna doći će na dnevni red tek malo prije izbora. Za sada se o tome nigdje ni ne spominje. Volio bih da umirovljenici shvate da njihova neaktivnost ne sudi samo njima, već i njihovim, voljenim pokoljenjima.

Branko Smrekar
U Brdovcu 31. srpnja 2019.

Shaquille, Owen, Selma, Novak…, na Jadranu DIVOTA
Korumpirani, uhljebi, bezdušni izdajnici roda i Domovine SRAMOTA

Pasivnost i indolentnost našeg naroda STRAHOTA

Branko Smrekar „GROZOTA“


Banko Smrekar
U Brdovcu;24.srpnja 2019.

Mene više od nekretnina i novaca poznatih lovoljubaca: Lovreka, Dubravčice, Gorančeka, Martinice, Gabrijelice, živućih Francekov, Jožeka, Ivice, Iveka,… … brine imovinsko stanje umirovljenika, ovršenih, nezaposlenih, socijalno ugroženih, slabo plaćenih. Kako žive? Ne znam. Pitao bi ih, ali su „sigurno“ na moru.
Jedino me ne brine da će „institucije sistema“ „žurno“, „odraditi“ svoj posao i donijeti pravdu poreznim obveznicima.
Branko Smrekar.
U Brdovcu;22.srpnja 2019.

Iz Vlade u Sabor.
Iz Sabora u Remetinec.
Iz mirovine Svetom Vidu, Svetom Leonardu, Novom groblju ili kam već hoćeš. (Čuo sam da je mrtvac najaktivniji sudionik pogreba i da je tuđi sprovod, uvijek, nekako ljepši od vlastitog.
Niš mi se od navedenog ne dopada. Posebno ovo zadnje. Zato prekidam mirovinu i idem na ljetni odmor. Poslije se mogu zaposliti. Kam? Razmislit ću: OPG (frezerist), Njemačka (podvornik u Saveznoj vatrogasnoj školi), Engleska (rad u pubu), Lourdes (turistički vodič), Crkva (dežurni vatrogasac), samostalno lajalo…Ak niš ne bi uspjelo vračam se u papuče. Bumo vidli.
Branko Smrekar
U Brdovcu;20.srpnja 2019.

U članku 138. Ustava Socijalističke Republike Hrvatske ( 1974.) napisano je: „U Socijalističkoj Republici Hrvatskoj u javnoj je upotrebi hrvatski književni jezik, standardni oblik narodnog jezika Hrvata i Srba u Hrvatskoj koji se naziva hrvatski ili srpski.
Zavaljujući našoj pobjedi u Domovinskom, obrambenom, ratu stekli su se uvjeti za sadanju odredbu:
„U Republici Hrvatskoj u uporabi je hrvatski jezik i latinično pismo“.
Uprkos tome podosta političara ne zna hrvatski jezik. I dalje se u javnosti čuju nehrvatske riječi: gvozden, sačekuša, prilika, lično, upražnjavanje…
O hrvatskom Jeziku pisano je još davnih dana:

DESET ZAPOVJEDI MAJKE HRVATSKE
U osvit Prvog svjetskog rata Vjekoslav Klaić je napisao članak "Deset zapovijedi majke Hrvatske". Posvećen svim vjernim hrvatskim sinovima i kćerima, članak je objavljen u časopisu "Hrvatska njiva", 1917. godine.
I unatoč činjenici da je pisan u sasvim drugim okolnostima i potpuno drugačijem političkom ozračju, članak je i dan danas iznimno politički aktualan.

Spomenuti rad objavljen je sklopu rada sveučilišne profesorice u mirovini Mire Kolar-Dimitrijević "HRVATSKI POVJESNIČAR VJEKOSLAV KLAIĆ I NJEGOV DOPRINOS U ODGOJU HRVATA", pisanog povodom 80 godina Klaićeve smrti. Pročitajte i uvjerite se ....
Vjekoslav Klaić:

I. Govori hrvatski!
Bog ti je darovao divni jezik hrvatski, kako ga gotovo više na svijetu nema.
On je zvučan i bogat, tako da njime možeš izreći sve, što ti pamet kaže i srce
osjeća.
Griješiš protiv Boga i prirode, kad ne govoriš hrvatski, gdje god treba i kad ti se
zgoda nadade. Govori hrvatski u kući i u javnosti, jer samo po jeziku tvome znat
će svijet, da si Hrvat. Ako kažeš, da si Hrvat, a ne govoriš svojim rodjenim
jezikom, onda naprosto lažeš. Ptica se pozna po perju, a čovjek po govoru.
Nastoj, da govoriš hrvatski što ljepše i savršenije, kao da iz najbolje knjige čitaš.
Jer velika je sramota, kad kažeš, da si Hrvat i ne govoriš savršeno svojim
materinjim jezikom. Nemoj upletati u svoj hrvatski govor riječi tudjinske
(njemačke, talijanske ili turske), jer tim odaješ, da si rob tudjincu, ili da ne znaš
svoga jezika.
Uči i cijeni takodjer strane jezike, ali govori njima samo u krajnjoj potrebi i kad si
u tudjoj zemlji. U svovoj domovini, u Hrvatskoj, ne vrijedjaj majke svoje tudjim
govorom. Najmanje pak da to činiš tudjincu za volju, koji dolazi s trbuhom za
kruhom. Neka tudjinac nauči najprije hrvatski, ako želi da se zakloni u Hrvatskoj.
Ako tudjinca susrećeš njegovim jezikom, on će te omalovažavati i prezirati; ako
ga prinudiš, da govori tvojim jezikom, on će te cijeniti i poštivati.
Svom snagom pako poradi, da ti porodica vazda govori samo hrvatski, da
hrvatski misli, osjeća i radi. Jer hrvatska porodica najjači je bedem hrvatstva.Slijede daljnje zapovjedi…

Navijek sam smatrao da se članovi, Vlade i Sabora Republike Hrvatske, prije obnašanja dužnosti, moraju osposobiti za dostojno obnašanje dužnosti, proći detaljnu zdravstvenu i pravosudnu provjeru, znati hrvatski jezik, poznavati resor kojim će upravljati i pripremiti program kojim će se resor usmjeravati. U suprotnom trebali bi dobiti prefiks – pripravnik. Kako bi, primjerice, gordo zvučalo MINISTAR PRIPRAVNIK.

Branko Smrekar
U Brdovcu ,19. srpnja 2019.

Poštovani Branko,
Svi znamo kako je ugledni Srbin akad. Dobrica Čosić napisao da Srbi stalno lažu(Deobe - 1965). Cjela je izmišljena srpsko-jugoslavenska povjest još uvjek na snazi u RH. Znao je akademik Ćosić da su jugoslavenski komunisti nadmašili svoje velikosrpske učitelje u izmišljanju povijesti pa je tridesetak godina kasnije napisao u knjizi Promene (Novi Sad, 1992) o postjugoslaveskim vremenima: “Buduća revolucija na ovoj zemlji u kojoj su vladali komunisti, staljinisti i titovci treba da bude: paljenje papira! Paljenje svih knjiga, svih tekstova i novina napisanih od komunista i pod njihovom vlašću. Paljenje svih ‘revolucionarnih’ štampanih tekstova od Prvog svetskog rata pa nadalje… i ne trovati decu ‘nacionalnom istorijom’.“
Izgleda da ta postjugoslavenska vrjemena u Hrvatskoj još uvjek se nisu dogodila.
Blagoslov Božiji neka je s Vama,
Hrvatski +Aleksandar

Poštovani Hrvatski + Aleksandar, hvala na Blagoslovu Božjem i još jednim zrncem istine koju treba obznaniti Hrvatskom narodu, kako bi na temelju činjenica formirao svoje mišljenje, stav i djelovanje. Blagopokojni kardinal Franjo Kuharić, javno je rekao: “Mi nismo svjesni koliko je komunizam razorio dušu čovjeka.“ Na nama je da je okrijepimo. Vjerujem da ćemo u tome uspjeti.
Uz osobito poštovanje, pozdravlja Vas Branko Smrekar!
U Brdovcu;17.srpnja 2019.

Kakvi su odnosi u našoj Državi?
Pa, odnosi tko što može.
„No pasaran“.
„Sve se vraća, sve se plaća, kada dođe čas,…“
„Oj drugovi jel vam žao, rastanak se primakao…“
„ Kad jednom odeš, ne vračaj se više…“

Puno je primjerenih pjesama, samo ne znam koliko imamo sluha?

Branko Smrekar.
U Brdovcu;16.srpnja 2019.