Oganj.blog.hr

U petak, 12. srpnja 2019., gledao sam intervju s Hrvatskim braniteljem Zdenkom štefančić, upoznao se s njegovom tužnom sudbinom i doznao istinu o ubojstvu njegovih, četverogodišnje kćerkice Martine i supruge Bernardice. Gospodin Štefančić bio je shrvan kobnošću svoje sudbe, ali nije pokazao osvetoljubivost. Bio je smiren, stabilan, bio je dostojanstven, Bio je, sad je i bit će, vazda velik, čovjek. Ne čude me neljudi, ubojice, agresori, zli duhovi , aveti, koji su njemu i nama, Hrvatskom narodu, učinili veliko zlo. Oni su uvijek takvi, ali me brinu „naši“ koji, od počinjenja ovog i drugih zločina, nisu ili su samo tobože, branili interese naše Države i njenih građana. Krivac za ubojstva Zdenkovih najdražih je poznat, ali nije čak ni procesuiran, a kamoli osuđen. Nažalost puno je takvih i sličnih slučajeva. Intelligenti pauca.

Političko more ondeđa. Previše nesposobnih, pohlepnih, pokvarenih, bahatih, primitivnih, odnarođenih…Ima i poštenih, stručnih, kompetentni, čestitih…Sad se najavljuje njihov dolazak. Teško je očekivati osjetne promjene na bolje. Jednostavno zato što nitko novi neće moći obnašati zadaće sa strukovnog aspekta. O presudnim odlukama u svim područjima odlučuje prvi ministar. Podsjeća me to na događaj iz prošlosti: Pitah jednog dečeca: „Budeš sok?“ A on tiho: „Kak tata hoće.“

Sjećam se poslovice: „Kasno Marko na Kosovo stiže“:. Pročitah u jednoj, nažalost, premalo poznatoj knjizi Hrvatskog arhiepiskopa Aleksandra, Hrvatska pravoslavna crkva bila je, jest i bit će:
„ Jedna od tih bitaka, na temelju koje su Srbi vrlo maštovito kreirali svoj nacionalni integracijski mit, održana je 15.lipnja 1389. A.D. između Hrvata i Turaka. Na hrvatskoj strani bile su vojske kralja Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja, Stipana Tvrtka I. Kotromanića(potomka značajne hrvatske obitelji Šubića) pod vodstvom vojvode dijela Hrvatske i Dalmacije Vladka Vukovića, (moguće i Hrvoja Vukčića Hrvatinića), , hrvatski vitezovi križari ivanovci pod vodstvom vranskog priora, hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog bana Ivana od Paližne te vjerojatno i jedinice mačvanskog bana Ivana od Hrvata, (Ivaniša Horvata), kao i pripadne albanske i srbske čete Tvrtkovih vazala (uključivo i čete srbskog kneza Lazara) te manji broj međunarodnih snaga-Grci, Mađari, Moldavci, Poljaci i Česi, sveukupno od 40.000 do 70.000 bojovnika. Tursku vojsku je vodio je sultan Murat I. i njegovi sinovi Bajazit i Jakub. Na strani Turaka bilo je ukupno od oko 60.000 do 140.000 vojnika. Sam sultan i njegov sin Jakub (po nekim navodima oba sina) pogibaju tijekom bitke. Jedan dio srbskog plemstva nisu bili hrvatski vazali, nego su bili u vazalnom odnosu prema Turcima, pa su se borili na turskoj strani. Hrvatska vojska je bitku odradila rutinski, desetkovala turske snage i odnijela veliku pobjedu.
Po primitku vijesti o toj velikoj hrvatskoj pobjedi nad Osmanlijama na Kosovu polju, koju je kršćanskoj Europi pismom prenio bosanski kralj Tvrtko, u Parizu su zvona crkve Notre Dame zvonila u čast velike pobjede kršćanske vojske nad Turcima.
Usprkos nedvojbenoj vojnoj pobjedi, Tvrtkov vazal srbski knez Lazar, iz nepoznatih razloga ili samo zbog lošeg vođenja bitke na svom dijelu bojišnice pretrpio je velike gubitke koji su se značajno odrazili na daljni tijek srbske povijesti i Srbiju, do tad bizantskog, bugarskog, hrvatskog, bosanskog ili ugarskog vazala, i pozicionirali ga kao važnog turskog vazala i najvjernijeg turskog bojovnika protiv kršćanske Europe na prvoj crti, uglavnom protiv Hrvata, Bugara, Grka i Mađara.
Godine 1389. u poznatoj bitci na Kosovom polju na Kosovu Hrvatska vojska nanosi težak poraz vojsci Osmanskog Carstva, ali to ipak ne zaustavlja njihov prodor na Balkan usprkos snažnom otporu, koji pružaju i drugi kršćanski narodi.“
Nisu me tome učili .Učili su me lažnoj povijesti. Prošlost je bila dijametralno drugačija.
U knjizi se navodi i izrijeka Georga Orvell-a:
Onaj tko kontrolira prošlost, kontrolira budućnost.
Onaj tko kontrolira sadašnjost, kontrolira prošlost.

Svi na izbore. Tako je za ondašnjeg doba izbora pisalo na paroli, preko cijele ceste, ispred zadružnog doma u Brdovcu (gradio ga je, naravno, besplatno, s drugim suseljanima i moj otac.). Bio je samo jedan kandidat. Bilo je lako birati. Danas je drugačije, imat ćemo više kandidata, ali odabir, opet, ako bude pameti, ne bi trebao biti težak. Svi na izbore.

Branko Smrekar U Brdovcu, 14. srpnja 2019.

U posljednje vrijeme na portalima javnih medija čitam, meni „vrlo interesantne stvari“
Zgodna dama sa Splitske rive, nosi pripijenu bijelu haljinu (Nisu joj naveli ni ime, ni bračno stanje. ni adresu, a kamoli broj telefona.)
Procurili skandalozni detalji s vjenčanja godine, pale su teške riječi… (Baš me briga)
Lijepa španjolska kraljica zadivila svojim osjećajem za stil. ( Baš lijepo ,divim se)
Pjevačica iznenadila modnim odabirom, kojim bi se malo koja usudila nositi . (Svaka joj čast)
- Gradonačelnica otočkog grada: „Ljudi se ovdje ne vesele tuđoj nesreći“. (Svašta majka rodi. Reče jednom Silvije Strahimir Kranjčević : “Najgore u životu je biti učeni glupan.“ Dotičnoj je nemoralnost nesreća. Sve je po zakonu, ali ne bi li se trebalo pitati, tko je pisao zakone? Numizmatičari, lovoljubi, kradofili, pseudo domoljubi… Postavlja se pitanje kakvi su tek oni koji ih izabrabraše? Naš je narod bolji od čelnika za koje su glasovali , a „častoljubci“ o skandalima o kojima svi bruje, prozirno lažu : „Nisam upoznat.“ „ O tome ništa ne znam“. „Prvi put čujem“.“ Ne, nisam pročitao“. „ Nepoznato mi je, cijeli dan imam sastanke.“ Jedino ne lažu kad kažu: “ O tome će odlučiti premijer.“ Naravno u „demokratskom“ društvu ministri ne smiju iskazati svoje mišljenje. U totalitarizmu sve odlučuje jedan čovjek. E, bilo bi lijepo da nije upravljan, izvana i iznutra.



Onda slijede naslovi:
Raste broj mrtvih pod ruševinama zgrade.
Najveći broj osoba smrtno strada za vrijeme nesreće. „Rast“ smrtno stradalih odnosi se na pronađene prigodom razčišćavanja, traženja žrtava, dakle radi se o novim spoznajama.

Planula vila u Puli. Veliki požar gasilo je više vozila.
Ako požare gase vozila, čemu onda vatrogasci?

Slijedi:
Tko je najbogatiji?!?
Tko je najbogatiji dioničar?

A zašto ne?

Tko je u Hrvatskoj najsiromašniji?
Tko je najbolesniji?
To se zabarušuje, rekla bi gvozdenaa ledy zataškava.

U Hrvatskoj se premalo iskazuje cijeli niz hvale vrijednih humanitarnih događaja, javnih dobrotvornih akcija, koncerata, pojedinačnih i skupnih donatora, darovatelja krvi, dobrovoljnih službi i udruga, pojedinaca, koji bez naknade pokazuju svoju čovječnost, anonimnih dobrih ljudi, kojima do njihove promocije nije ni stalo. Jedan od tih čovjekoljuba je i javnosti poznati, gospodin Petar Pripuz.
Vatrogasci se od 1999.godine, u Zagrebu školuju po, prosuđuju, stručnjaci, sjajnom Programu, koji se nalazi diljem Europe pa čak i na sveučilištu u Washingtonu. Školovanje vatrogasaca je preko 60% praktična nastava, uvježbavanje. Jedan dio nastave odnosi se i na zadaće pri prometnim nesrećama. Učiti moraju u pravim uvjetima. Za to su im potrebni i automobili. I dok su drugi za „trančiranje“ starih auta htjeli zaradu, gospodin Pripuz je već na staroj lokaciji, kod bivše tvornice cementa, s odobravanjem rekao: “Dečki nema problema. Kad god hoćete, pripremit ćemo vam auta koliko trebate, osigurati slobodan prostor i nakon nastave očistiti, i pospremiti dijelove.“ Sjajno, a koliko će nas to koštati? „Ništa, želim pomoći.“ Isto se ponovilo i nakon preseljenja na novu lokaciju. Tijekom 30 godina osposobljeno je preko 3,000 vatrogasaca, za što je bilo potrebno preko 500 , ne previše oštećenih, vozila.
Doprinos je to, gospodina Petra Pripuz, operativnoj učinkovitosti vatrogasne službe, a time i dijelu Nacionalne sigurnosti.
Kao bivši Komandant Vatrogasne brigade Zagreb, Zapovjednik Ratnog zapovjedništva Vatrogasne zajednice grada Zagreba i Zagrebačke županije, Načelnik Vatrogasne škole, Načelnk Učilišta vatrogastva i civilne zaštite, Ravnatelj Učilišta vatrogastva, zaštite i spašavanja, najljepše mu zahvaljujem.
Branko Smrekar
U Brdovcu; 07.srpnja 2019.

VENI, VIDI, FUGI

Dođoh, vidjeh, pobjegoh,na tortu u EU, kruh ostavljam narodu. Nekad su si rit brisali s radničkom klasom, danas s narodom. Grmljavina oko Europske unije se smiruje. Mogli bi biti zadovoljni što su naši kandidati bili u vrhu pozornosti.
Čestitam gvozdenoj lady što je izabrana na visoki položaj u EU. Žao mi je samo što ne zna hrvatski jezik. Ili joj naš jezik nije nešto jako vrijedno ili su i nju učili serbokroatisti. Nadam se da sad EU neće inzistirati na hidroelektrani Peruča. Malo sam sarkastičan. Gospođa ima puno, znanja, stila i mota , a jako je hvale i njene školske kolegice. Želim, da sve svoje, nedvojbene, kvalitete odradi i na korist Hrvatske.
Veliki osobni uspjeh postigao je i Prvi ministar. Silno se gotovo napadno, trudio ostaviti dojam osobne važnosti. Po njegovim decentnim osmjesima, to mu je i uspjelo. Za dvije i pol godine, vjerojatno, očekuje visoku poziciju u EU. Bilo bi mi drago da to uspije.
Nešto visoko u EU , čini se, očekivala je i Predsjednica. Kako do toga, ipak, još nije došlo, odmah po rezultatima dogovora EU- lahkokruha, objavila je da će kandidirati za drugi mandat. Samo ti kandidiraj.
Z eroplana se vidi da dotični više vole sebe nek nas. To je vredu. Konačno nije to kak nekad, kad je kolektivna sreća bila važnija od pojedinačne. Danas su druga vremena.
Sad bi zločesti rekli: hote , hote, od kud ste došli tam se i vrnite.
Tu je ionak se rešeno. Dobro ne velim, ima manjih skandalčića. Može li skandal imati deminutiv? Mislim da ne. Jedan naš prije je bil zgrabić, no to ne znači da bu i kad ga zdignemo na vrh. Kaj, sad je još gori? Mi o tome niš ne znamo, prvi put čujemo.. Kaj mislimo? Mislimo kak misli šef! On, pak, samo misli kak da se zvleče s dreka. Ak se niš ne promijeni mi bumo v dreku sigurno ostali.
I to nije sve. Sad su se sjetili da je šefica protiv sukoba interesa i sama u „sukobu interesa“. Pa kaj to nisu znali prije? Znali su, al su mislili da je mala na daljinski upravljač. Kad ono nije, zgodnička je sebi, kak naš Saša, počela zdigati spomenik poštenja. Svaka joj čast.
Belgija nema vladu, ali sustav funkcionira. Mi pak imamo vladu, a kak sustav funkcionira, vidite i sami. Nemojte se ljutiti, nemojte biti zločesti, to je njihovo poslanje. Reče jedna gradonačelnica: „Ljudi se ovdje ne vesele tuđoj nesreći“. Nesreća joj je otkrivanje marifetluka jednog nemoralca. Njoj je, ali narodu, sigurno, nije.
Uprkos svemu, jako smo cijenjeni u Europi. S početkom lipnja slijedeće godine preuzet ćemo predsjedanje Vijećem Europske unije.
Medicinskim sestrama, liječnicima, nastavnom osoblju, umirovljenicima i drugim ljudima mjesečna će se primanja osjetno povećati. Ili možda neće? Ne vjerujem da hoće.
Samo u Boga vjerujem!

Branko Smrekar
H Brdovcu; 5. srpnja 2019.

Nisam znao sa su: sveučilišni profesor filozofije, Akademik Franjo Marković i skladatelj, dirigent, glazbeni pedagog, autor najpoznatije hrvatske opere „Nikola Šubić Zrinski“, Ivan plemeniti Zajc, već 1866. godine, koketirali s ustaštvom.
U boj, u boj!
Mač iz toka, braćo,
nek dušman zna kako mremo mi!
Grad naš već gori,
stiže do nas već žar:
rik njihov ori,
bijesan je njihov jar!
K'o požar taj grudi naše plamte,
utiša rik mača naših zvek!
K'o bratac brata
Zrinskog poljub'te svi!
Za njim na vrata,
vjerni junaci vi!
Sad, braćo!
Pun'mo puške, samokrese,
naše grome, naše trijese,
neka ore, ruše, more!
Brus'mo ljute naše mače,
neka sijeku jače, jače!
Pun'mo puške, samokrese,
naše grome, naše trijese,
neka ore, ruše, more!
Sad zbogom bud',
dome naš zauvijek,
oj, zbogom,
od svud i svud
na te dušman ide prijek.
I već u grob
sveti trup sklada tvoj,
al' neće!
Za te sin svak u boj se kreće!
Dome naš, ti vijekom stoj!
Hajd' u boj, u boj!
Za dom, za dom sad u boj!
Ma paklena mnoš
na nj diže svoj nož;
Hajd' u boj!
Nas mal, al' hrabar je broj!
Tko, tko će ga strt'?
Smrt vragu, smrt!
Za dom, u boj, za dom u boj!
Za domovinu mrijeti kolika slast!
Prot dušmaninu! Mora on mora past'!

A svakom „poštenom građaninu“ mogao bi biti sumnjiv i sam Nikola Šubić Zrinski. Meni nije. Sumnjivi su mi „pošteni građani“. U boj, u boj....za dom, za dom...,To me "strašno" nervozira.

Branko Smrekar
U Brdovcu;03.srpnja2019.

Lako je šogoru Bogomiru bilo napraviti vrlo zapažen uradak, kad je imao ingeniozni nacrt, besprijekoran naputak, jednoznačni smjerokaz i vrlo dojmljiv predložak.
Slično mi se dogodilo na terasi restorana u Leurdesu, kad sam poželio jedan specijalitet. Konobar, moju narudžbu nije razumio. Ne želi govoriti ni njemački ni engleski ni talijanski pa čak ni svahili. Dođoh na, neočekivanu, ideju. Nacrta ću mu da želim svinjetinu. Narisao sam mu pajceka. Gleda konobar, ništa mu nije jasno, glavom pokazuje dali može odnjeti crtež na konzultacije s personalom. Nije prošlo par minuta i desetak kuhara, konobara i drugog restorantskog osoblja izađe na terasu, smijući se i plješćući. Nisu bili sigurni da li je nacrtan slon, klokan, kokoš ili možda tele,... Priskočio mi je uniformirani pripadnik Legije stranaca: “Ja ću bre, da ti pomognem, pa mi smo svoji.“ Dobio sam, ukusno željeno jelo. Nakon jela zamolili su me da crtež zadrže. Nadam se da ga još nisu prodali.
Zanimljivo, moj talent u osnovnoj školi nisu odmah primijetili. Naslikao sam akvarel milicijskog auta pred trošnom hižom. Nastavnica likovnog procijenila ga je dvojkom. Kako je to bilo u diskrapanci s ostalim ocjenama otišla je do ravnatelja: „Gledajte ovo je za dva, ali onda ne može proći s više od tri, a ako mu dam tri, onda će proći s četiri,.“
Ravnatelj upita kakve su mu druge ocjene.
„Odlične.“
„Dajte mu pet“.
I tako su mi ocjenu darovali. Dao Bog mir božji i nastavnici i ravnatelju.
Moram biti iskren, slične slike nisam vidio ni u muzeju Louvre ni u dvorcu Versaies pa ni drugdje u svijetu.
Trenutno ne slikam, iako moja ljubav ima štafelaj. Da nastavim sigurno bi dobio visoko odličje „uzaludno se ističem“.

O umjetnosti me u srednjoj školi poučavala simpatična, starija, profesorica Štefica: „ Umjetničko djelo je svako ono djelo koje u nama pobuđuje lijepe ili estetske osjećaje.“ Kako djela u kojima se iskazuje bol, patnja, neuzvraćena ljubav, tuga, jad…ne izazivaju lijepe osjećaje, po toj definiciji ih ne bi mogli nazvati umjetničkim.
O pisanoj umjetnosti imam jedno sjećanje. Moj se polubratić zaljubio u jednu, profesoricu i onda, kako bi joj se dopao darovao joj je buket cvijeća i knjigu španjolskog književnika Frederica delSagrado, Corazon deJesus Garcija Lorka, s naslovom Umro od ljubavi. Bogec knjigu nije ni pročitao, ali mu se silno svidio naslov. Da je čitao spoznao bi da je to posveta Lorikinom prijatelju, homoseksualne orijentacije. Sama knjiga nije bila razlog njegovog neuspjeha, jer kad sam Nadu kasnije pitao: „Kaj više ne gaziš s Vladekom?“ Ona mi je rekla: „Čuj Branča, mjesec dana gazimo, a jedino me primio za ruku. Dok se odluči za dalje, ja bum već ostarila.“ Začkomio sam. Falila mu je umjetnost zavođenja?
Branko Smrekar
U Brdovcu;01.srpnja2019.