Oganj.blog.hr

U petak, 12. srpnja 2019., gledao sam intervju s Hrvatskim braniteljem Zdenkom štefančić, upoznao se s njegovom tužnom sudbinom i doznao istinu o ubojstvu njegovih, četverogodišnje kćerkice Martine i supruge Bernardice. Gospodin Štefančić bio je shrvan kobnošću svoje sudbe, ali nije pokazao osvetoljubivost. Bio je smiren, stabilan, bio je dostojanstven, Bio je, sad je i bit će, vazda velik, čovjek. Ne čude me neljudi, ubojice, agresori, zli duhovi , aveti, koji su njemu i nama, Hrvatskom narodu, učinili veliko zlo. Oni su uvijek takvi, ali me brinu „naši“ koji, od počinjenja ovog i drugih zločina, nisu ili su samo tobože, branili interese naše Države i njenih građana. Krivac za ubojstva Zdenkovih najdražih je poznat, ali nije čak ni procesuiran, a kamoli osuđen. Nažalost puno je takvih i sličnih slučajeva. Intelligenti pauca.

Političko more ondeđa. Previše nesposobnih, pohlepnih, pokvarenih, bahatih, primitivnih, odnarođenih…Ima i poštenih, stručnih, kompetentni, čestitih…Sad se najavljuje njihov dolazak. Teško je očekivati osjetne promjene na bolje. Jednostavno zato što nitko novi neće moći obnašati zadaće sa strukovnog aspekta. O presudnim odlukama u svim područjima odlučuje prvi ministar. Podsjeća me to na događaj iz prošlosti: Pitah jednog dečeca: „Budeš sok?“ A on tiho: „Kak tata hoće.“

Sjećam se poslovice: „Kasno Marko na Kosovo stiže“:. Pročitah u jednoj, nažalost, premalo poznatoj knjizi Hrvatskog arhiepiskopa Aleksandra, Hrvatska pravoslavna crkva bila je, jest i bit će:
„ Jedna od tih bitaka, na temelju koje su Srbi vrlo maštovito kreirali svoj nacionalni integracijski mit, održana je 15.lipnja 1389. A.D. između Hrvata i Turaka. Na hrvatskoj strani bile su vojske kralja Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja, Stipana Tvrtka I. Kotromanića(potomka značajne hrvatske obitelji Šubića) pod vodstvom vojvode dijela Hrvatske i Dalmacije Vladka Vukovića, (moguće i Hrvoja Vukčića Hrvatinića), , hrvatski vitezovi križari ivanovci pod vodstvom vranskog priora, hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog bana Ivana od Paližne te vjerojatno i jedinice mačvanskog bana Ivana od Hrvata, (Ivaniša Horvata), kao i pripadne albanske i srbske čete Tvrtkovih vazala (uključivo i čete srbskog kneza Lazara) te manji broj međunarodnih snaga-Grci, Mađari, Moldavci, Poljaci i Česi, sveukupno od 40.000 do 70.000 bojovnika. Tursku vojsku je vodio je sultan Murat I. i njegovi sinovi Bajazit i Jakub. Na strani Turaka bilo je ukupno od oko 60.000 do 140.000 vojnika. Sam sultan i njegov sin Jakub (po nekim navodima oba sina) pogibaju tijekom bitke. Jedan dio srbskog plemstva nisu bili hrvatski vazali, nego su bili u vazalnom odnosu prema Turcima, pa su se borili na turskoj strani. Hrvatska vojska je bitku odradila rutinski, desetkovala turske snage i odnijela veliku pobjedu.
Po primitku vijesti o toj velikoj hrvatskoj pobjedi nad Osmanlijama na Kosovu polju, koju je kršćanskoj Europi pismom prenio bosanski kralj Tvrtko, u Parizu su zvona crkve Notre Dame zvonila u čast velike pobjede kršćanske vojske nad Turcima.
Usprkos nedvojbenoj vojnoj pobjedi, Tvrtkov vazal srbski knez Lazar, iz nepoznatih razloga ili samo zbog lošeg vođenja bitke na svom dijelu bojišnice pretrpio je velike gubitke koji su se značajno odrazili na daljni tijek srbske povijesti i Srbiju, do tad bizantskog, bugarskog, hrvatskog, bosanskog ili ugarskog vazala, i pozicionirali ga kao važnog turskog vazala i najvjernijeg turskog bojovnika protiv kršćanske Europe na prvoj crti, uglavnom protiv Hrvata, Bugara, Grka i Mađara.
Godine 1389. u poznatoj bitci na Kosovom polju na Kosovu Hrvatska vojska nanosi težak poraz vojsci Osmanskog Carstva, ali to ipak ne zaustavlja njihov prodor na Balkan usprkos snažnom otporu, koji pružaju i drugi kršćanski narodi.“
Nisu me tome učili .Učili su me lažnoj povijesti. Prošlost je bila dijametralno drugačija.
U knjizi se navodi i izrijeka Georga Orvell-a:
Onaj tko kontrolira prošlost, kontrolira budućnost.
Onaj tko kontrolira sadašnjost, kontrolira prošlost.

Svi na izbore. Tako je za ondašnjeg doba izbora pisalo na paroli, preko cijele ceste, ispred zadružnog doma u Brdovcu (gradio ga je, naravno, besplatno, s drugim suseljanima i moj otac.). Bio je samo jedan kandidat. Bilo je lako birati. Danas je drugačije, imat ćemo više kandidata, ali odabir, opet, ako bude pameti, ne bi trebao biti težak. Svi na izbore.

Branko Smrekar U Brdovcu, 14. srpnja 2019.