Oganj.blog.hr

Jučer proslavismo Dan državnosti, dan kojim obilježavamo spomen na 25. lipnja 1991.godine kada je Sabor donio povijestnu odluku o pokretanju postupka razdruživanja od ostalih republika tadašnje SFRJ.
Predsjednica je tom prigodom, na Pantovčaku organizirala tradicionalni svečani prijam. Prijemu su nazočili Predsjednik Hrvatskog Sabora i saborski zastupnici, Predsjednik Vlade i ministri u Vladi, Predsjednik Ustavnog suda i suci Ustavnog suda, načelnik Glavnog stožera oružanih snaga RH, vjerski vjerodostojnici Katoličke crkve, Srpske pravoslavne crkve i Islamske zajednice u Hrvatskoj, predstavnici Braniteljskih udruga, političkih stranaka, županija, gradova i općina, gospodarstvenici, predstavnici Akademske zajednice, kulturne i sportske zajednice, javnih ustanova, medija i udruge. Dakle bila je elita. A gdje je narod? U Hrvatskoj postoji i Hrvatska pravoslavna crkva, na domjenku je nije bilo. Već godinama je dosadašnje vlasti ne žele prihvatiti. Štoviše, SDP, kad je bio na vlasti, potpisao je, pravno, suspektni ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom, dodijelio im objekte (povijestno, navodno, na neutemeljenom činjenicama), osigurao plače srpskim svećenicima i drugo.
Nisu bili ovršeni građani, „švicarci“, nezaposleni, predstavnici humanitarnih udruga i organizacija, ni predstavnik Karitasa, ni istaknuti darovatelji krvi, invalidi i niz drugih dragocjenih osoba za naše društvo, ljudi koji se ne bi došli slikati, već bi im se samim pozivom i pojavljivanjem odala potrebita zahvalnost. Oni su duša naše Domovine. Nije važno što ih mediji, moguće, ne bi ni primijetili.
Sad dan Državnosti planiraju premjestiti na 30. svibnja, spomen dan, na događaje iz 1990. godine kada je konstituiran prvi demokratski višestranački Sabor čime se podsjetilo na povijesnu ulogu Hrvatskog Sabora u očuvanju hrvatske državnosti tijekom mnogih stoljeća. I jedan i drugi nadnevak su vrijedni ponosa, ali smatram da nam je u povijesti značajniji bio referendum u Republici Hrvatskoj, 19. svibnja 1991. godine, koji je u vezi s pregovorima donio o razrješenju državne krize u SFRJ. Referendum je svojom odlukom od 25. travnja 1991. godine, sazvao Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman.
Rezultati referenduma bili su iskreni, sjajni i povijestni. Izašlo je čak 84% birača, a više od 94% njih izjasnilo se za suverenu i nezavisnu Republiku Hrvatsku. Referendum je po Ustavu Republike Hrvatske obvezao na daljnje postupke sva državna tijela. Zato i taj dan referenduma treba biti praznik Hrvatskog naroda.
Uz navedeno posebno s veselim petom kolovozu, Danu pobjede i domovinske zahvalnosti, i Danu naših Hrvatskih branitelja.
Ono što smo oslobodili u Domovinskom ratu, ne smijemo izgubiti u miru. Smatram da temelj tome mora biti Predsjednik Republike Hrvatske. Čelnik Države, bez portfelja, ovlasti i jasnih stavova, bez stika sa svojim narodom, tome ne može pridonjeti.
Branko Smrekar
U Brdovcu;26.lipnja 2019.

Ne tako davno jedan je ugledni profesor latinskog, ravnatelj dviju zagrebačkih gimnazija, omiljen i uvažen u Ministarstvu prosvjete i športa, ravnatelj Akademije lokalne demokracije(razina pomoćnika ministra Ministarstva uprave),Hrvatski branitelj-dobrovoljac Domovinskog rata, bojovnik na više bojišta, ratni zarobljenik, logoraš logora Manjača, dobričina, čovjek u pravom smislu te riječi, parkirao na Ksaverskoj cesti. Kad se vratio, auta više nije bilo. Netko je procijenio da auto nije ostavio na dopuštenom mjestu. Nakon par dana dobio je visoku novčanu kaznu za nepropisno parkiranje(prekršaj, odvoz automobila i drugi troškovi). Nije se osjećao krivim pa se žalio. Sud mu je dao za pravo, ali troškove prijevoza je ipak morao platiti. Iako je i to bilo nepošteno, zbog silnih trauma u ratu, nije želio proživljavati nove. Platio je. Pokušah ga utješiti s istinitim događajem s kraja pedesetih. Moj susjed Vid, birtijaš naše mehane, Vidač su ga zvali, jednom je u Zagrebu, na zebri, prešao pješački prijelaz na crveno svijetlo. Zaustavio ga je milicajac i pokušao intervenirati, ali kaj? Vidać se počeo nanj derati, kaj on ne zna da je on u partiji, izvadio i partijsku knjižicu, počeo kleti,.. jedva se smirio. Kak je dalje zišlo? Kak da ni niš bilo.
Danas je sve drugačije. „Male“ se stišće do zadnje kitice, a „velike“? To je drugo. Nekako me to podsjeća na pjesmu: „Milicija trenira strogoću“… Ova vlast trenira otpornost naroda na sve svoje nepodopštine, kriminal, nepotizam, korupciju i još mnogo toga. Čelnik ne zna koliko ima kuća i kako ih je stekao, druga ima amneziju na automobil, vozačku dozvolu, prometnu nesreću, treći je zaboravio prijaviti kuću, četvrti nije znao popuniti formular imovinske kartice(razina pučkoškolca). I onda jedna prozirna afera oko sukoba interesa. Postaviše ženu za koju misliše, da je njihova. Sve je štimalo, dok ta pravednica nije dotakla i njihove marifetluke. E sad su se sjetili nebitnih činjenica, koje su znali i kad su je izabirali. Strašno. Toliko je afera, da misle: narod će to zaboraviti. Veselim se da neće. Pokušavaju navedenu čestitu damu omalovažavati. Ne uspijevaju. Tko bi o njenom izuzeću iz predmeta koji se dotiče prvog ministra trebao mjerodavno odlučiti? Zna se! Ništa se ne zna! Možda na kraju ipak bude odlučivao Ustavni sud. Institucija čije su članove oktroirale dvije „najveće stranke“ i koja je već donijela više suspektnih odluka.
Konstataciji vlasti: „Možemo biti ponosni na postignuća,“ ne vjerujem. Oni da, ali narod…
Čitam naslove tipa: Hrvatska je najgora članica EU, a padamo i dalje.
Hvale se da pada nezaposlenost, ali ni spomena trajnim i brojnim odlascima naših ljudi u inozemstvo. Ne na način odlaska u Njemačku, šezdesetih godina, njima su obitelji ostale ovdje, danas sele cijele obitelji. Dodamo li tome osjetno smanjenje broja stanovnika, nemaju se čime hvaliti.
Uspjeh o prodaji mlijeka u Kinu to nije. Hrvatska za svoje potrebe proizvodi samo pedeset posto mlijeka, a oni bi izvozili. Da li to znači da ćemo piti „zdravo“ mlijeko u prahu, jesti „Trumanova jaja“ ili ćemo ekskluzivno, javno obznaniti: mlijeko nije zdravo. Sve vlasti ispražnjuju seljačke štale, kao da slijede Vladimira Bakarića: “Mi ćemo isprazniti seoske štale, to smo zacrtali i od toga nećemo odustati!“ „Uspio je.“
Sukob interesa je naziv za situacije u kojima pojedinac, za vrijeme obavljanja određene djelatnosti, dobi priliku da svojom odlukom ili drugim djelovanjem pogoduje sebi ili bliskim osobama, društvenim skupinama ili organizacijama, a na uštrb interesa javnosti ili osoba koje su mu dale povjerenje. “Sukob“ se odnosi na sukob između osobnog interesa na jednoj i javnog interesa na drugoj strani. Što ako se on ostvari? Ništa! Par tisuća kuna za milijunske krađe novca poreznih obveznika, možda malo srama, javnog kajanja, eventualna ostavka, zaborav puka i ništa više. Na njima je samo da se i dalje smiju budalama koje su ih izabrale. Riješeno. Po meni, možeš biti u prigodi, ali ne moraš biti lopov, kriminalac. Prigodu ne bi smio zlorabiti, a kad je zlorabiš treba odmah uslijediti policijska i pravosudna istraga. Istražni pritvor, privremeno blokiranje imovine i računa te žurna pravomoćna presuda.
Tko će ozakoniti pravdu? Dvije, dosad, vladajuće stranke? Ne vjerujem. Zato kad bi se sad učlanio u jednu od tih stranaka bilo bi kao da sam se početkom 1945. ušao u Ustaše.
Volio bih da završimo sa drugim svjetskim ratom i da na temeljima Domovinskog krenemo konačno u budućnost.
Volim Mišu Kovaća, sjećam se pjesme: Grobovi im nikad zaboraviti neće.. Hoćemo li zbog ljubavi prema Domovini i dalje biti naivni, slijepi, zaglupljeni, nesvjestni… kako bi netko mogao napisati novu pjesmu: Generacije im nikad zaboraviti neće. Ne daj Bože!

Branko Smrekar
U Brdovcu;23.lipnja2019.

Reče jednom jedan svevremenski vlastodržac: “Poruka ubij Srbina, na kraju će ubiti Hrvatsku.“ Najčitaniji i najgledaniji mediji, to nisu ni spomenuli. Uopće me to ne čudi, oni su u današnjim okolnostima Ligne Maginot istine. Ne dvojim da će se linija, ponovno probiti. Danas bi mediji, vjerojatno, zatajili i da je izrečena i druga rečenica: „To mi je životna želja, radimo na tome od 1918. godine.“ Ona nije izrečena, osoba nije bedasta. Demokratsko je pravo brbljati što tko hoće, ali nitko, za svoje osobne probitke, nema pravo širiti mržnju i antagonizme.
Osuđujem svaki fizički napadaj na pojedince i skupine, verbalna vrijeđanja, uništavanja spomenika, pisanje grafita, označavanje fašističkih i kriptofašističkih simbola, svih provokacija i gadosti.
Uopće ne mislim da Hrvati mrze Srbe pa ni najveća većina njih, nas. Osobno neki su mi i dragi: gospodin Mišić, brat kolege s posla, (koji je s dečkima iz ulice, stanovi vojnih osoba JNA), postao Hrvatski branitelj , neki bivši čelnici vatrogasnih brigada Beograda i Novog Sada,..
Svi su međunacionalni sukobi nastali zbog, dugo pripremane, zločinačke ideje velikosrpske politike: Načrtanije, referendumi Srpske akademije nauka i umetnosti, Srpska pravoslavna crkva, čelništvo Jugoslavenske „narodne armije“ i drugih nesnaga , sa neosuđenim ratnim zločincem Slobodanom Miloševićem kao simbolom provođenja njihove pokvarenosti. Oni su se samo naizgled borili za Srbe, a premisa im je bila boriti se za osobne interese . Opsjenom su zaveli narod koji svoju povijest gradi na neistinitim, iskrivljenim i izmišljenim, lažnim mitovima. Još nisu prihvatili stvarnost. Katarza nije nastupila trebat će im vremena.
Mi Hrvati smo, naravno, svjesni svega što nam se događalo i što nas muči svezom obrambenog rata. Tragovi zločina nisu nestali, rane još uvijek bole, nisu zaliječene. No ne mogu se kladiti da to previše dira sve naše dosadašnje vlasti. Jedan od dokaza tome je što je 2002. godine Predsjednik Vlade RH potpisao nezakoniti (ništavni) ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom i dodijelio joj milijarde eura vrijedne nekretnine te osigurao plaće i mirovine srpskim svećenicima, dok je Ministarstvo uprave 2015. godine odbilo registrirati osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve kao dijela Europske pravoslavne crkve, što je potpuno suprotno Zakonu o pravnom položaju vjerskih zajednica.
Ne čudi me, oni nisu ni glasovali za Hrvatsku, oni inkliniraju regionu. Njihovim smjenjivanjem ništa se nije promijenilo. Pitanje je i dalje u zraku. Rekao bih,“ Sjaši Kurta, da uzjaše Murta“. No, nijedna nije do zore gorjela pa neće ni ova.
Ponekad uviđam da su u javnosti jako naglašeni incidenti, u kojima su napadnuti nehrvati, dok se prešućuju pjevanje četničkih pjesama, paljenje Hrvatskih barjaka, crtanje četničkih simbola i druge provokacije. Zapravo se i nepoznati počinitelji proglašuju Hrvatima. Podsjeća me to na subverzivnu djelatnost.
Ipak čini mi se da sve to i nije glavni razlog „tobožnje“ netrpeljivosti kojom se hrane mrzitelji Hrvatske.
Da li smo razmišljali da su devijantna ponašanja više odnos prema našim vlastima, neperspektivnosti, korupciji, nepotizmu, kriminalu, nesposobnosti izvršne, zakonodavne i sudske vlasti, sveopćem lošem stanju. Po službenim europskim statistikama po mnogočemu smo najlošiji u Europi. Znam da su Bugari generalno slabiji, ali napreduju brže od nas i mogli bi nas uskoro prestići.
Trebaju nam brze promjene. Tu ne mislim na „demokratske promjene“, oni su svoju prigodu već upropastili. Trebamo izabrati sposobne i neokaljane stručnjake, čestite ljude.
Branko Smrekar
U Brdovcu;19.lipnja2019.

Često gledam javne vježbe gašenja požara, spašavanja, evakuacije, medicinske skrbi i zbrinjavanja,..u kojima najčešće sudjeluju pozivni i dobrovoljni vatrogasci, Hitna medicinska pomoć, Hrvatski crveni križ, Hrvatska gorska služba spašavanja, Civilna zaštita, policija, komunalne službe i drugi. Publici ih je lijepo vidjeti. O uspješnosti vježbe, i stanju u sustavu, uz punu pozornost medija, gotovo uvijek govore oni koji su na „položaju“, a koji o struci svake od službi obično, nemaju blage veze. Sredstva javnog priopćavanja daju najveću moguću pozornost.
Vježbe su potrebne, jer javno pokazuju tehničku opremljenost i uvježbanost, svake od službi koje u njima sudjeluju. Njihova učinkovitost, kojom možemo biti zadovoljni, rezultat je samoprijegornog, sada, puno darovanih sati, za dobrobit naše sigurnosti. Pokazuju ljubav prema bližnjem, što se nažalost dostatno ne vrednuje. Svi dobrovoljci su tako veliki da ih ta nedovoljna pozornost medija, ne ometa njihovu misiju. Čestitam im i ponosim se njihovim radom. No da li su vježbe oslika očekivanog djelovanja u zbilji, stvarnoj situaciji? Ma kakvi, ni govora, samo približno.
Vježbe su danima prije, detaljno planirane, one su zapravo naštimane, za njih svi znaju , sudjelovatelji su određeni unaprijed, skupljaju se oblače i opremaju prije samog „početka nesreće“. Ne pokazuju pravo stanje i učinkovitost u kumulativnom djelovanju. Virtualna stvarnost. U stvarnosti toga ne bi bilo onako kako izgleda na vježbama. Pozivni vatrogasci, ponekad, na mjesto intervencije stižu u nedostatnom broju, s nedovoljno tehnike. Naravno pristižu i dodatne snage ali ne u vremenu koje, ćesto zahtjeva brzina širenja požara.
Dobrovoljnim bi vatrogascima, koje posebno poštujem, za dolazak na intervenciju trebalo osjetno više vremena nego na vježbi. Kreši, Dragecu i meni sigurno. Krešo je na traktoru, Dragec u radioni, a ja u fotelji čitam istinu (novine). Brzo bi mi došli u spremište ,ali treba se presvući, opremiti zaštitnom opremom, vatrogasnim vozilom doći do mjesta intervencije... U vježbama smo, još prije početka „nesreće“ potpuno spremni, katkad u vozilu blizu mjesta događanja. Gledah mnogo vježbi, u nas i u svijetu. Ponekad putem do promatračkog mjesta, na gotovo svakom parkiralištu, obično, ugostiteljskih objekata, uočih interventna vozila. Kako je obično jako vruće ljudi se osvježavaju i čekaju početak vježbe. Vježba je, zaista, bila uspješna. Jednom sam predložio da su uz, potrebne vježbe, ponekad napravi opit realne spremnosti: napravi se projekt zamišljenog događaja, a provede u svima nepoznatom vremenu i mjestu“ nesreće“. Kasnije se napravi stručna analiza. Uz nesumnjivo dobre strane, iskočile bi pogriješke i nedostaci koji bi se mogli ispraviti izravno ili posredno. Takva bi vježba, koja nije samo pokazna, značajno pomogla poboljšanju stanja i jačanju sigurnosti.
I na koncu sve interventne službe, i u vježbama i u pravim intervencijama, pokazuju ljubav, htijenje, zalaganje, želju za još boljom učinkovitošću. Dobrovoljci svih službi redovito to čine bez naknade, već samo zbog ljubav prema bližnjima. Mislim da ih, u tom smislu, mediji premalo prate, uprkos tome oni će i dalje živjeti svoje poslanje. Njima nije do gizde. Čestitam. Bravo.






Branko Smrekar
U Brdovcu,16.lipnja2019.

Gledah kazališnu predstavu Mali noćni razgovori ljevice i desnice. Bijah zadovoljan.
Suptilno i korektno oslikava dva svjetonazora, domoljubnog, hrvatskog i jugoslovenskog! Različitih razmišljanja, ponašanja i mentaliteta. Dijametralno suprotnih sustava vrijednosti.
Ne bježi se od povijesnih činjenica, ne skriva istina, razbistruje i osvjetljava geneza teške povijesti našeg naroda. Produbljuje duh i nenametljivo, bez prisile, omogućavaju lakše prosvjetljenje onih koji, iz razloga četrdeset godišnjeg svakodnevnog nametanja lažnih i iskrivljenih činjenica te ograničavanja slobodnog razmišljanja, nisu doznali pravu istinu.
Posebno me se dojmilo pozdravljanje profesora Novak s voditeljicom rasprave. Digao se i dostojanstveno naklonio, uglađeno, u maniri finog i pristojnog, dobro odgojenog čovjeka, koji je prošao „Kinderštube“, rekli bi Bečku školu, pravi gospodin, dok je profesor Brozović, voditeljici, preko volje, sjedeći pružio ruku, ni ne pogledavši je u oči, pokazao svoju bahatost, prepotentnost, neodgojenost, primitivnost i bezobraznost. Dva svijeta.
Ta me inpresivna scena, podsjeća na onu kad je Madame Bovary, izašla iz bijedne kućice u koju je utrpala i u njoj ostavila vlastito dijete i pri izlazu otrla cipele, odrekavši se djeteta i svijeta u koji ga je smjestila, pokazala svoj karakter. Karakter iskazaše i glavni protagonisti. Jedan revoltiran, drugi prepariran, zadojen. Posebno je za izdvojiti nešto što neupućeni nisu zamijetili. Svi su se antifašisti borili za svoje Države. Francuski za Francusku, Englezi za Englesku, Talijani za Italiju…,jedino se hrvatski partizani nisu borili za Hrvatsku!

Branko Smrekar
U Brdovcu: 11.lipnja 2019.

U djetinstvu i mladosti nisam imao određeno mišljenje o romima, iako su živjeli i u mom okruženju. Zvali smo ih cigani. Bili su posebni.. Pojedini su ćesto dolazili prositi, uvijek bi im nešto dali. Neki su i radili, skupljali staro željezo, bili su nam simpatični. Osobno o njima nisam razmišljao, nisam ih, iskreno, ni poznavao.

A onda sam u bolnici sreo Ahmeta Beganović, razvijenog, jakog, opasna izgleda, pojedinci ga prozvaše Tajson. Obzirom da je prvi dan, zbog bolesti bio malo nervozan i nemiran , mislio sam si kaj bu sad. Kad ono Tajson u vrlo kratkom vremenu postade moj Ahmet. Taj je gospodin, koji je već drugi dan bio smireniji, u vrijeme moje nekomunikativnosti, pri svakoj mojoj promjeni stanja, uredno dojavljivao o svemu što mi se događalo: nema temperature, bolje je, dobro je, evo pripremaju ga, pronašli su mu bubreg, a ujutro u pet sati javlja supruzi da su me odveli u operacijsku salu,.. to su informacije koje nije mogla od nikog drugog saznati i zato smo mu zahvalni. Zadivio me što mi je prije toga ponudio svoj bubreg i to badava naravno. Ne znam tko bi mi to drugi, izim, supruge učinio.

Ahmet mi je ispričao i o sebi, o svoje dvanaestero djece, koji su ili u školi ili su je već završili i zaposlili se. Skladna obitelj, kršćanskih vrijednosti, dobro odgojeni, pristojni, fini, tihi, ukusno obućeni. Ahmet je strog ne i zločest otac, dobronamjeran. Upoznah i suprugu, brižnu i dobru ženu. Iz susreta s tom obitelji shvatih suštinu imena Rom. Čovjek. Naravno da sam, u duljoj komunikaciji, Ahmedu spomenuo i neprimjereno ponašanje, prosuđujem, manjeg dijela roma. I dobio rezolutni odgovor: „U svakom žitu ima kukolja!“ Mislim si j... ga, kaj mi nemamo.

A ovo u Čakovcu? Ružno. Problem zaista postoji. Razumijem gnjev oštečenih i revoltiranih građana. Pa i meni da netko nešto ukrade, da me ošteti, da me provocira, ne bi dobro prošao. Ne bih čekao prosvjed i reakciju državnih institucija, sam bi reagirao.

Predstavnik romske zajednice je u pravu, sve razine vlasti moraju pomoći u rješavanju problema, ali zapravo nije spomenuo ono najvažnije, potrebitu reakciju same romske zajednice. Njihovi predstavnici moraju promovirati učenje hrvatskog jezika, školovanje, rad, dobar odgoj, poštenje, ljubav, poštovanje svih u cijeloj zajednici, i sami graditi svoj život. Tako odgojiti generacije, da mogu biti različiti, posebni, ali da moraju i dati doprinos zajednici u kojoj žive. Moraju, izolirati i prokazati one pojedince koju kvare njihov odnos prema ukupnosti zajedničkog bića. Posebnost ne mora biti prepreka, štoviše. Svi moramo tome pridonjeti. Pozovite Ahmeta u Čakovec, kao primjer, romi će ga rado primiti, vjerovati mu i vidjeti u njemu zaposlenog čovjeka, roma, koji svjedoči kako treba živjeti. Pri tome mislim da getoizacija roma nije dobra ni za rome ni za Državu.

Od velikih lajavaca, bez iskustva, punih kritike, s vidljivim nedostatkom samokontrole, neće biti fajde..

Branko Smrekar
U Brdovcu;10.lipnja2019.

Prođe i izborna nedjelja. U danima poslije stižu komentari. Ni jedna lista nije rekla da je izgubila. „Sve su dobile“. Neke se hvale brojem izabranih zastupnika za EU parlament, neke su „izvukle antologijske pouke“ za budući rad.
U predizbornoj kampanji naslušali smo se floskula, frazetina, laži i paralaži.
Hvaljenje pobjedom nije primjereno. Kakva je to pobjeda u kojoj 70,14% birača, što zbog otežane mogućnosti dolaska na mjesto glasovanja, što zbog osobnog komoditeta, a najčešće zbog nepovjerenja u naše političare, nije glasovalo. Radije su se držali one latinske:“ Pasive se habere „(mene se to ne tiče, perem ruke, baš me briga..).
Siguran sam da će se na slijedećim parlamentarnim izborama broj glasača radikalno povećati.
U proteklim su izborima vodeču ulogu imali jednojajčani blizanci iste provenijencije, dvije grane istog stabla, različitih boja i retorike, svegodišnji vlastodržci Zemlje koja je, po statistikama, na začelju Europske unije i, moguće, lošom perspektivom.
Najviše glasova dobila je stranka koju je podržalo 6,6% birača. Slijedi stranka koja je dobila 5,5% biračkih glasova. Uprkos tome zajedno su dobili 66% europarlamentarnih zastupnika. Sad neki euforično slave. Podsjećaju me na Zlatarovu knjigu „Šarmeri bez pokrića“. Drugi su zadovoljni, a uzput traže krivce. Ako su zadovoljni trebali bi obznaniti pojedince koji su tom, tobožnjem, zadovoljstvu najviše pridonjeli.
Oni koji su zatečeni i iznenađeni, su nesposobni. Nisu izbori prirodna nepogoda, koja se objektivno, nije mogla predvidjeti i spriječiti.
Izborne liste nisu mogle presudno utjecati na rezultate izbora. Rezultati izbora posljedica su dosadašnjeg rada(nerada) i afera njihovih istaknutih članova. Hrvatska ne smije biti „ For sale“, po onoj:“ Sve što je tuđe nije mi strano“, a taj proces je očigledno počeo. Vode, šume, poljoprivredna zemljišta, priobalje...nisu za prodaju.
Proces privatizacije dosadašnjeg tipa, treba žurno zaustaviti. Tko će to učiniti? Nekompetentni političari koji rade, mahom, za osobne interese, sigurno neće.
Sumnjam da sadašnja elita tome, uopće i teži, ali nju narod, kad se osvijesti, može promijeniti, biravši poštene, sposobne, neocrnjene, iskrene ljude, koji, bez ostatka, vole Hrvatsku. Ključ rješenja je aktivirati renomirane stručnjake iz Zemlje i dijaspore, koji su dosad nisu htjeli baviti politikom. Naravno iz razloga što su dosadašnji vlastodržci, krađom, štićenjem kriminala, korumpiranošću, nepotizmom, sudskom pokvarenošću, zakonodavnom poslušnošću i drugim svinjarijama, našu lijepu Domovinu, doveli u jadno , gotovo neperspektivno, stanje.
Zar si zbilja umišljamo da imamo vlast kakvu zaslužujemo?
Ne! Hrvatski je narod vrijedan, marljiv, pošten, častan, kršćanskih vrednota i domoljubja. Na žalost u tom hvale vrijednom žitu imamo i kukolja. Nije mi jasno zašto ga trpimo?
Branko Smrekar
U Brdovcu,1.lipnja2019.godine