Oganj.blog.hr

U djetinstvu i mladosti nisam imao određeno mišljenje o romima, iako su živjeli i u mom okruženju. Zvali smo ih cigani. Bili su posebni.. Pojedini su ćesto dolazili prositi, uvijek bi im nešto dali. Neki su i radili, skupljali staro željezo, bili su nam simpatični. Osobno o njima nisam razmišljao, nisam ih, iskreno, ni poznavao.

A onda sam u bolnici sreo Ahmeta Beganović, razvijenog, jakog, opasna izgleda, pojedinci ga prozvaše Tajson. Obzirom da je prvi dan, zbog bolesti bio malo nervozan i nemiran , mislio sam si kaj bu sad. Kad ono Tajson u vrlo kratkom vremenu postade moj Ahmet. Taj je gospodin, koji je već drugi dan bio smireniji, u vrijeme moje nekomunikativnosti, pri svakoj mojoj promjeni stanja, uredno dojavljivao o svemu što mi se događalo: nema temperature, bolje je, dobro je, evo pripremaju ga, pronašli su mu bubreg, a ujutro u pet sati javlja supruzi da su me odveli u operacijsku salu,.. to su informacije koje nije mogla od nikog drugog saznati i zato smo mu zahvalni. Zadivio me što mi je prije toga ponudio svoj bubreg i to badava naravno. Ne znam tko bi mi to drugi, izim, supruge učinio.

Ahmet mi je ispričao i o sebi, o svoje dvanaestero djece, koji su ili u školi ili su je već završili i zaposlili se. Skladna obitelj, kršćanskih vrijednosti, dobro odgojeni, pristojni, fini, tihi, ukusno obućeni. Ahmet je strog ne i zločest otac, dobronamjeran. Upoznah i suprugu, brižnu i dobru ženu. Iz susreta s tom obitelji shvatih suštinu imena Rom. Čovjek. Naravno da sam, u duljoj komunikaciji, Ahmedu spomenuo i neprimjereno ponašanje, prosuđujem, manjeg dijela roma. I dobio rezolutni odgovor: „U svakom žitu ima kukolja!“ Mislim si j... ga, kaj mi nemamo.

A ovo u Čakovcu? Ružno. Problem zaista postoji. Razumijem gnjev oštečenih i revoltiranih građana. Pa i meni da netko nešto ukrade, da me ošteti, da me provocira, ne bi dobro prošao. Ne bih čekao prosvjed i reakciju državnih institucija, sam bi reagirao.

Predstavnik romske zajednice je u pravu, sve razine vlasti moraju pomoći u rješavanju problema, ali zapravo nije spomenuo ono najvažnije, potrebitu reakciju same romske zajednice. Njihovi predstavnici moraju promovirati učenje hrvatskog jezika, školovanje, rad, dobar odgoj, poštenje, ljubav, poštovanje svih u cijeloj zajednici, i sami graditi svoj život. Tako odgojiti generacije, da mogu biti različiti, posebni, ali da moraju i dati doprinos zajednici u kojoj žive. Moraju, izolirati i prokazati one pojedince koju kvare njihov odnos prema ukupnosti zajedničkog bića. Posebnost ne mora biti prepreka, štoviše. Svi moramo tome pridonjeti. Pozovite Ahmeta u Čakovec, kao primjer, romi će ga rado primiti, vjerovati mu i vidjeti u njemu zaposlenog čovjeka, roma, koji svjedoči kako treba živjeti. Pri tome mislim da getoizacija roma nije dobra ni za rome ni za Državu.

Od velikih lajavaca, bez iskustva, punih kritike, s vidljivim nedostatkom samokontrole, neće biti fajde..

Branko Smrekar
U Brdovcu;10.lipnja2019.