Lako je šogoru Bogomiru bilo napraviti vrlo zapažen uradak, kad je imao ingeniozni nacrt, besprijekoran naputak, jednoznačni smjerokaz i vrlo dojmljiv predložak.
Slično mi se dogodilo na terasi restorana u Leurdesu, kad sam poželio jedan specijalitet. Konobar, moju narudžbu nije razumio. Ne želi govoriti ni njemački ni engleski ni talijanski pa čak ni svahili. Dođoh na, neočekivanu, ideju. Nacrta ću mu da želim svinjetinu. Narisao sam mu pajceka. Gleda konobar, ništa mu nije jasno, glavom pokazuje dali može odnjeti crtež na konzultacije s personalom. Nije prošlo par minuta i desetak kuhara, konobara i drugog restorantskog osoblja izađe na terasu, smijući se i plješćući. Nisu bili sigurni da li je nacrtan slon, klokan, kokoš ili možda tele,... Priskočio mi je uniformirani pripadnik Legije stranaca: “Ja ću bre, da ti pomognem, pa mi smo svoji.“ Dobio sam, ukusno željeno jelo. Nakon jela zamolili su me da crtež zadrže. Nadam se da ga još nisu prodali.
Zanimljivo, moj talent u osnovnoj školi nisu odmah primijetili. Naslikao sam akvarel milicijskog auta pred trošnom hižom. Nastavnica likovnog procijenila ga je dvojkom. Kako je to bilo u diskrapanci s ostalim ocjenama otišla je do ravnatelja: „Gledajte ovo je za dva, ali onda ne može proći s više od tri, a ako mu dam tri, onda će proći s četiri,.“
Ravnatelj upita kakve su mu druge ocjene.
„Odlične.“
„Dajte mu pet“.
I tako su mi ocjenu darovali. Dao Bog mir božji i nastavnici i ravnatelju.
Moram biti iskren, slične slike nisam vidio ni u muzeju Louvre ni u dvorcu Versaies pa ni drugdje u svijetu.
Trenutno ne slikam, iako moja ljubav ima štafelaj. Da nastavim sigurno bi dobio visoko odličje „uzaludno se ističem“.
O umjetnosti me u srednjoj školi poučavala simpatična, starija, profesorica Štefica: „ Umjetničko djelo je svako ono djelo koje u nama pobuđuje lijepe ili estetske osjećaje.“ Kako djela u kojima se iskazuje bol, patnja, neuzvraćena ljubav, tuga, jad…ne izazivaju lijepe osjećaje, po toj definiciji ih ne bi mogli nazvati umjetničkim.
O pisanoj umjetnosti imam jedno sjećanje. Moj se polubratić zaljubio u jednu, profesoricu i onda, kako bi joj se dopao darovao joj je buket cvijeća i knjigu španjolskog književnika Frederica delSagrado, Corazon deJesus Garcija Lorka, s naslovom Umro od ljubavi. Bogec knjigu nije ni pročitao, ali mu se silno svidio naslov. Da je čitao spoznao bi da je to posveta Lorikinom prijatelju, homoseksualne orijentacije. Sama knjiga nije bila razlog njegovog neuspjeha, jer kad sam Nadu kasnije pitao: „Kaj više ne gaziš s Vladekom?“ Ona mi je rekla: „Čuj Branča, mjesec dana gazimo, a jedino me primio za ruku. Dok se odluči za dalje, ja bum već ostarila.“ Začkomio sam. Falila mu je umjetnost zavođenja?
Branko Smrekar
U Brdovcu;01.srpnja2019.
Post je objavljen 01.07.2019. u 13:38 sati.