Oganj.blog.hr

Volim, ga prije svega, zbog njegovih ljudi.
Imao sam podosta susreta s ljudima koji potiču iz Livanjskog kraja i svi su bili fini, pristojni mirni, tihi, pobožni, pošteni, skromni, vrijedni, dobri i dragi ljudi.
Tijekom 1971. godine u naš su se „Kut“, kupivši kuću pokojnog Miška, doselili prvi, novi susjedi, Tomo i Mandica. Upoznasmo ih isti dan po dolasku i vrlo brzo postasmo prijatelji. Bili su onakvi kakvim opisah livnjake, malo sramežljivi, zadržani, povućeni, krasni ljudi. Tomo nam je rado dolazio u kuću i postao veliki prijatelj mog tateka i mene. Prije doseljenja u Brdovec, devet je godina, radio, kao „gastarbajter“ u Njemačkoj. Pitao sam ga, zašto je otišao iz livanjskog kraja. Odgovorio mi: „Nisam nigdje mogao dobiti posao, a i do Livna sam uvijek morao pješice. Autobus u Prispu nije nikad htio stati.“ (Prisap je selo hrvatskog življa, desetak kilometara udaljen od središta Livna). Zašto se zbog prijevoza nisi nikom žalio? „Branko, nisam imao kome, vlast, policija, javne službe, sve je bilo u njihovim rukama“. Spoznaje, koje dobih od susjeda, prijatelja, Tome, značajno su utjecale na moja razmišljanja o življenjima na našim prostorima.
Na jednom, od brojnih putovanja, čekajući zrakoplov za Zagreb, u Zračnoj luci Frankfurth, opazih jednog vremešnog gospodina u tamnom odjelu, s vidljivim problemom inkontinencije i mislim si, valjda neće sjesti do mene. Sjeo je. Počesmo razgovor. Umirovljeni svećenik koji je dugo vremena proveo u Kanadi. Vraća se, umrijeti, u svoju Hrvatsku. Ništa me više nije smetalo. Osjetih istinsko domoljublje. Pustih suzu i osjetih ponos na našu nacionalnost.
Na jednom od brojnih hodočašća Hrvatske vojske i Hrvatske policije, u jednom od autobusa, sjedih na prvom desnom sjedalu, prolaz, a na prvo lijevom svećenik, fratar. Putovanje dugo, noć. Kad najedanput, svećenik izuje cipele i ispruži noge na moj naslon za ruku. U svakom drugom slučaju bih reagirao, ali ovako, kaj moreš. Šutjeh i izdržah. Drugi dan uđoh u blagoslovljenu vodu. Prije ulaska, na upit dežurnog odgovorih: Kroat. Obučem se i od silnog ushićenja potrčim do hotela, kad iza mosta, moj sinoćni suputnik, fratar Pikulić, s jedne klupe, zaviče: “Branko, dođi, sjedni“ .Sjednem. „Rekao si da se hoćeš ispovjediti“. Svećenik, ja, brza, hladna, Gava i sam dragi Bog. Najljepša ispovijed u životu.
I konačno, prijatelj Zdravač, iz državne uprave, odveze me u, svoje ,Livno. Oduševih se svime što sam vidio i čuo: Trgom kralja Tomislava, poviješću Livna, Trgovačko poslovnim centrom Forum, rijekom Bistricom, obilaskom cijelog Livanjskog polja, kulinarskim specijalitetima…. Jedino mi je žao što nisam stigao vidjeti Franjevački samostan, svetih Petra i Pavla, Gorica. Kanim, slijedeće godine, ovog puta sa suprugom, ponovo doći u Livno, vidjeti Goricu i Pikulića, Forum, njegov dobar restoran, Trg kralja Tomislava….
Zasta, volim Livno.
Zašto ovo napisah? Zato što nam cijelu povijest, da bi nas zatrli, stvaraju podjele. Dalmatinci, Zagorci, Slavonci, Bosanci, Hercegovci, iseljenici, Međimurci, Bokelji ….Ne! Svi smo mi Hrvati, ma gdje živjeli. Toga navijek moramo biti svjesni i tako se ponašati.

Pozdravljam uz stari vatrogasni pozdrav: Pomoz Bog!
Branko Smrekar
U Brdovcu;17.listopada2019.