Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče
nedjelja, 31.10.2021.
Čeona lampa u magli (Squid games)
....
Trčim ja po mraku, siječem noćnu magluštinu. Nije da se reklamiram, nisam nikakva trkačka zvijezda. Al baš siječem maglu! Svijetlom čeone lampe. Usmjerim pokretom glave. Gdje gledam tu mrak nestaje i ja vidim.
Trčim, uski snop svijetla pokazuje mi stazu. Osvjetljava i moj dah. Na trenutke vizualno atraktivno. Sve dok ne ispuhnem i sitne kapljice sline. Aerosol. Tako se dakle zaraza širi! Malo zakašljem oko sebe. Pa te čestice lete osvjetljene i gube se u zrncima magle .
Nemam publike. Nikog. Svejedno se trudim da mi većina izdaha budu čisti. Sam sam sebi tako prihvatljiviji. Vizualno.
Moja je nova lampa the gadget! Uzbudljiva spravica. Puni se kao mobitel. Lagana je. Lijepa! je Svijeti bijelo. Slabije, jako i blješteće. Svijetli ona i crveno. Stalno i treptavo. Kad trepće crveno, pomalo je sablasno oko mene.
U mraku, na uskoj stazi nasipa nailazim na dvije crvene točke. Kao krijesnice su u letu. Zimskom letu. Znam, netko šeće pse. Sa lampicom u ogrlicama. Pa cucki u igri mijenjaju strane. Dva su. I gazda. Ili gazdarica. On ili ona bez ikakva svijetla. Ni mobitel. Cigareta. Ništa.
Ne stižem ih osmotriti. Ni nju, ako je ženska, u što sumnjam. Nemam predrasude, al žene nisu glupe kao mi muški. Da šeću u mraku i magluštini. Ne stignem pogledati ni pse. Samo znam da su bili srednje građe. Kratak je to i ne baš ugodan susret.
Nije mi moja umjetna svjetlost omogućila da ih vidim, ali ih nisam ni uznemirio. Pse. Pripremio sam ih za moje približavanje. Svijetlio sam. Bio vidljiv. Želio vidjeti oko sebe. Osjećao sam se sigurnijim.
Par stotina metara dalje, prema Mladosti namjeravao sam lijevo skrenuti. Nasipom u potpunu nevidljivost. Da dam lampi na dodatnoj važnosti! Osvrtao sam se, tražio u magli široko skretanje. I fulao sam ga! Vratio me put natrag na Jarun.
Protrčao sam kraj skupine klinaca. 'Klinci traže zabavu....dole, dole na ulici". Nije baš ugodno ni njima ni meni, pa ih zaobilazim. Vraćam se prema nasipu. Lakše je tamo, krug je osvjetljen. Iz mraka probija muzika uličnih tuluma. Pomalo zavidim mladosti. Ali ne pretjerujem, svako doba nosi svoje. A i mora da im je hladno....OK valjda ih mladost, ljubav i mrcu alkohola grije.
......
Volim svoj novi gadget! Godinama nisam htio ni probati tako nešto....Valjda jer su ga i drugi nosili. Činilo mi se da su nehrabri ti osvjetljeni trkači. Prestrašeni, nesnalažljivi, neodvažni. A sad...niti sam ja plašljiv, niti nespretan, samo prihvaćam da imam naučiti usput od drugih. Probati pa kako bude.
.......
Kakve to veze ima s drugim dijelom naslova ove pričice? Pisane u duhu promijenjenog nadimka autora. Malo veze ima. Ali ima. Pa ako mi narativno umijeće dozvoli da ga razumljivo prenesem, bit ću zadovoljan.
Neću pričati o toj korejskoj seriji puno. Pogledali su je prvo oni koji to nisu trebali. Klinci. Pa mi objašnjavaju! "E sad će ti ovog ubiti, sad će ovom vaditi organe! Nemoj to gledati, okrutno je!!!" Majko mila....da bar ima načina da im se ne dozvoli gledanje!
Opet, kakve veze ima nošenje čeone lampe i buljenje u razvikanu serija? Tamanjenje Korejaca gledam s pola oka. Doista! Pustim seriju dok se mučim čisteći šipke. Svi ih doma jedu, jedini ih ja čistim! Za dnevnu dozu trebaju nam bar 4 velika. To mi runjenje odnese cijelu jednu epizodu od 50tak minuta. A prvo nožem gulim koru, pa dok gledam kako lipti krv na ekranu, tako pratim kako se meni cijedi crvenkasti sok po rukama. Usporedba je besmislena ali efektna. Ne dobijem ja nikakve porive na nasilje! Samo želim ustati jer me leđa bole. Ukočim se.
Al seriju gledam jer ju drugi gledaju. Točka. Pričaju o njoj. Pljuju. Uzdižu. Hvale se kako ju uopće negledaju. Gadi im se jer svi pričaju o njoj. Ili pitaju jeli ima u C&A, H&Mu, Pepcu majica za djecu na tu seriju. Što sumnjam, ipak je mrcu neprikladna....
Ja sam odlučio biti običan pa pogledati siromašne i očajne prezadužene Južnokorejce. Pokoriti se općoj znatiželji. Koja ubija, kako to poslovica kaže. Al želim da vidim što i drugi. Da budem kao drugi, kako mi novoizabrani nick sugerira. Dio nečega običnog, možda i trivijalnog. Ali kog briga! Ionako će snimati sezone dok ne dosade svima ili dok im ne ponestane Korejaca. A možda naprave spin off. Igre Lignji - Hrvatska. Pustih otoka imamo! "Gumi-gumi, školica..." Tko ne preskoči dovoljno visoko ili tropne, bude eliminiran. Usput promoviramo turizam!
....
Da privedem kraju, zavarim i pospojim koliko mogu ove dvije sličice kasne dvijetisućedvadesetprve...Nekako slično me motiviralo staviti lampu za noćno trčanje i gledati popularni TV program. Zato jer vidim da i drugi to čine. Gledaju zaboravljiv i intrigantan program. Zato sam i lampicu na čelo metnuo. Jer i drugi to čine s nekom svrhom. Da se vidi kroz mrak.
I stvarno mi je draga ta stvarčica, lampica koja me čini vidljivim!
....
petak, 22.10.2021.
"...bilo mi je dobro i tamo..."
Pročitao sam nedavno na našoj blogosferi.
Veli žena ...ovo mi je novi blog, mnogi su me prepoznali..."
Al zašto onda novi blog, ako te izričajem i temama izdaje pisanje?
Ako te odmah prepoznaju?
Veselo me raspametila njena misao "da joj je i na starom blogu bilo dobro".
Oduševila!
Doduše, bila je tamo i misao "o nekim ljudima" koji ju čitaju, a ni sama nije znala paše li joj to praćenje.
(to ja pišem kako sam doživio, možda je puno kompliciranije...)
Da tvoja intima dopire i do onih s kim ju više ne djeliš.
Pa kad znaš da te netko takav čita, ne znaš više pišeš li sebi. Ili svima koji se tu zateknu.
Ili se obraćaš i toj osobi.
Tko joj je ili tko mu je kriv što čita?
Jesi li autentičan ako tako (pomalo) podsvjesno šalješ pisma, koja bi inače spalio?
Po onoj..."napiši pa zapali...".
I možeš li uopće razdvojiti u sebi želju da (ne) pišeš i tom "nekome"?
Pa bi se onda promjena razotkrila kao neki slabašni pokušaj bijega, nevješto skrivanje.
Igra skrivača u kojoj priželjkuješ da te taj netko pronađe.
Prepozna, uhvati, ulovi.
A što ako doista prerasteš okvir u kojem pišeš?
Ili si potrošio svoju kvotu tema?
Ta mi je teorija ekstremna!
Više puta sam sam sebi rekao da neću više pisati, pa me ponese.
A neću si zbog toga rezati prste za kaznu!!!
Da izgubim želju i potrebu za pisanjem, samo bih napustio napisano.
Kako sam nedavno ostavio pred antikvarijatom pročitanu knjigu.
Blogovi su ovo, zagubiće se u arhivi vremena.
Nitko ih više neće čitati.
Ni knjige ne znače ništa po vlasniku.
Napisane su. Izrečene su. Nevažno je čije su.
Možeš li uopće napustiti svoj blog?
Možeš li ga uopće zamjeniti drugim?
Pomiriti se da u nemaš više što više dodati?
Da trebaš neki drugi okvir...
Iako...dogodi mi se da mi se svidi nečije pisanje, pa krenem čitati tog nekog u prošlosti.
Otvorim uvijek po nekoliko starijih zapisa. Preskačem mjesece ili godine.
Želim vidjeti kako se razvijalo pisanje te osobe.
I onda pročitam zanimljive osvrte.
Zainteresira me i dobar komentator.
Pa mi se tako često otvori nečiji napušteni Svijet.
Napušteni Blog.
Ostavljen kao moja knjiga pred izlogom zatvorenog dućana.
Netko tko je odavno (...) prestao pisati.
Postoji i dalje samo u arheologiji Bloga.
Arhivi koju malo tko posjećuje.
Ali ne piše više. Nema ga ovdje.
Ostavio netko svoj blog kao ja pročitanu knjigu.
Mislim, možda mu je dosadilo, možda mu je nestala potreba, možda je zaboravio šifru pa ne zna ući?
Valjda je živ ili živa...
Možda se vrati ponekad, a možda živi pod nekim drugim nadimkom?
U nekom drugom okviru. Prepoznat od nekih. Drugima sasvim nov.
Ne znam što bih sa ovim svojim blogom. Drugog nemam.
Premišljam.
Ne bih se skrivao ako otvorim novi.
Samog sebe uvjeravam da sam zaokružio teme zbog kojeg sam ga ovdje otvorio.
Ne sviđa mi se više nikako izabrano ime koje sam si zadao. Nitko OdVas (Nessuno DiVoi).
Ne paše više. Ne leži. Smeta. Mrcu uznemiruje.
Podsjeća na razdvojenost, nepripadanje, disocijaciju.
Ne pripada mi više.
Pisao sam o tome prije par mjeseci.
Sam sebi.
Nekad tako pišem, baš sam sebi.
Nisam tada znao kud da idem, al srećom me nije to morilo.
Pustio sam da sazrije odluka.
Da vrijeme pokaže.
Nitko Od Vas ili Netko Od Nas?
Zato me razveselila pozitiva u toj misli blogerice da "...mi je bilo dobro i na starom blogu...".
Nije to bijeg. Tako ga ne doživljam.
Više neko promišljanje te osobe u promjenjenim okvirima.
O temama koje nas pokreću na pisanje.
Valjda zato ljudi otvore novi blog.
Ako su teme evoluirale, možda je vrijeme da se izmjeni i oblik bilježnice u koju skupljamo te misli.
Možda mene netko tako, napreskokce otvori i dobije dojam o meni.
Pa ako krenem drugim pravcem, pišem istim stilom (kao da ga mogu promjeniti) o drugim temama, možda me i doživi drugačije.
Jer sebe doživljavam drugačije.
A jednom sam promjenio rukopis.
Onaj grafološki.
...što je moju Pomoć (onu stručnu) uzbunilo i često me tjera na tu temu... prisline promjene na samom sebi...
I ovo je promišljnje o sličnoj promjeni.
Sam na sebi bih mijenjao.
Pa valjda znam zašto?
A ne znam, iako sam bliži sam odluci o promjeni.
Nova bilježnica.
Novi znak prepoznavanja s kojim bih se osjećao srašten.
ili bar blizak.
Zatvoriti poglavlje, početi nešto novo, drugačije.
I mogu li to uopće?
Promjeniti ili nastaviti nešto drugačije?
Bez bijega, bez skrivanja. Ipak mi je ovdje dobro!
I teško. Štaš...mora nekad biti i zeznuto.
Sedamdestak objavljenih cijelina i tridesatak..... isprva objavljenih i zatvorenih za komentiranje.
Pa izbrisanih.
Ti izbrisani su mi bili....teški za pisanje i preteški za čitanje.
Zato nisam mogao podnjeti da vidim komentare.
A bili su...valjda su bili potrebni i ti zapisi.
Da ih objavim, pa izbrišem.
Da,da ... ipak mi je Dobro na ovom mjestu!
......
Oznake: bilježnica
ponedjeljak, 18.10.2021.
ŠALABAHTER ŽIVOTA
Posjetila su me sjećanja. Ne mojom voljom.
Valjda zbog retrogradnosti mog prijatelja Merkura.
Vaga sam, prijateljski mi je to planet.
Sjećanja žive, opiru se zaboravu, nekad su retrogradna.
Nemam utjecaja na njih, posebice na sjećanja kojih sam sam bio dio.
Koja meni ne pripadaju.
Tražila su ta sjećanja, moju polovicu, odraz koji meni pripada.
Valjda se žele usporediti.
Ne znam.
Nema tu zrcaljenja, razlikuju se naravno, usporediti ih mogu, ali ne želim.
A ja duže već gledam naprijed i malo oko sebe.
Gledam sebe jer se osjećam novim, obnovljenim.
Izvana i iznutra.
Pa iznutra čekam hoće li mi otpornost na nemire opstati.
Čudim se sam sebi.
Mislio sam da će okopniti, polako nestati ta draga mi novostvorena osobina.
A traje, razvija se, raste.
Gledam sebe izvana.
O da!
Gledaju i mene, uživam u pažnji, godi.
Ne bježim od toga.
Niti umišljam da komplimenti nude išta više.
Ali gode, jako gode.
Jer se navikavam da sam sam sa sobom prijatelj.
Da mi je ugodno biti ja.
I posjetila tako mene sjećanja.
Pitaju, mogu li se usporediti.
I želim li ih usporediti.
A nemir mi se podigao tim traženjem.
Jer drugačiji sam tada bio.
Doba dok sam se prečvrsto držao uputa kako živjeti.
I gledao samo da se ponovo ne izgubim.
A gubio sam se.
Jako.
Nekoliko puta jako jako.
Da sam jedva pronašao put natrag.
Na svjetlo, među ljude.
Trebala mi je Pomoć, Pomoć sam tražio i dobio.
Pa me Pomoć nedavno pitala, dali bih razgovarao sa njenim studentima.
Bio bih kao neki svjesni eksponat.
Pričao što „nemiri“ mogu napraviti čovjeku.
A taj poziv moje Pomoći mi dođe kao kompliment!
O da!
Jer moja Pomoć smatra da sam zaokružio svoje životno iskustvo.
Da mogu ispričati priču, koja ima neki sretniji kraj.
Da bi moje iskustvo pomoglo drugima.
I ta sjećanja, natjerala me da pogledam u prostor u kojem sam držao upute življenja.
Jer su u to doba nastala, i tamo na kraju ostavljena.
Zadnje kad sam tamo boravio, soba je to bila prekrcana podcrtanih stranica, razdvojenih fascikala, ispisanih PostIT naljepnica, označenih knjiga, rukom ispisanog postera sa dijagramima preživljavanja…
Nepregledna gomila proživljenog (i preživljenog) zapisanog s namjerom da probam objasniti, razumjeti. Ne ponoviti.
Puno uputa, opomena, podsjećanja, što da izbjegavam, a što da ispunjavam bez razmišljanja.
Kao studentska soba, noć pred neki važan ispit.
Kada sve još pokušavamo mapirati, popamtiti, spremiti ako nas se priupita baš neki zeznuti detalj.
Sjećanja su moćne ideje. Kada zakucaju i pitaju, možeš ih izbjegavati. Sat, tjedan, mjesec.
Ne više.
Toliko sam i ja izdržao.
Otvorio sam se upitu…a što će sjećanja nego pitati: „sjećaš li se?“
Sjećam se naravno, mentalno sam čist, samo ne želim skrenuti pogled sa onoga što mogu i želim biti.
Ne želim se sjećati.
Ne želim se vraćati.
A velim, izdržao sam dosta i pravio se da ne čujem, ne vidim. Da nisam tu.
Pa kad sam ipak nevoljko i nervozno otvorio ulaz u prostor mog sjećanja, začudilo me kako se promijenila ta soba.
Silni papiri su valjda svojom voljom sami stvorili fascikle, fascikli knjige, žuti ljepljivi listići svi na urednoj hrpi. Zidovi prazni, soba puna svijetla, knjige uredno na policama.
I nisam ih prepoznao. Te knjige . Pisalo je na koricama godina. Ne događaji. Samo oznaka vremena.
A vrijeme nam isto teče, nemaš uspoređivati tu ništa.
Nisam ih ni otvarao.
Znam što je u tim knjigama. Priče, ne više upute. Ne više upozorenja i zabrane.
Priče koje su bile.
Koje se više neće ponoviti.
Moj život koji više nije u fragmentima. Razdvojen, razderan, pun opomena i uputa.
Povezan ovaj put.
Kronologijom.
Godinama.
Srećom ga ne dijelim više na velike Praznine, Oporavke, Mimikrije, Život, i Ljude koje sam pustio u njega…
Mislim si, valjda sam srećom postao običan. Nezanimljiv. Što ću sada pričati studentima?
Zaboravio sam što je sve pisalo na tim papirima. Zašto bih im ovakav izazvao znatiželju?
******
A Sjećanja koja su me posjetila…rekoh im, jesam tu sam, oprostite što sam se skrivao od Vas i potom ih zamolio da me otpuste.
...
Oznake: sjećanja
