Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče
ponedjeljak, 18.10.2021.
ŠALABAHTER ŽIVOTA
Posjetila su me sjećanja. Ne mojom voljom.
Valjda zbog retrogradnosti mog prijatelja Merkura.
Vaga sam, prijateljski mi je to planet.
Sjećanja žive, opiru se zaboravu, nekad su retrogradna.
Nemam utjecaja na njih, posebice na sjećanja kojih sam sam bio dio.
Koja meni ne pripadaju.
Tražila su ta sjećanja, moju polovicu, odraz koji meni pripada.
Valjda se žele usporediti.
Ne znam.
Nema tu zrcaljenja, razlikuju se naravno, usporediti ih mogu, ali ne želim.
A ja duže već gledam naprijed i malo oko sebe.
Gledam sebe jer se osjećam novim, obnovljenim.
Izvana i iznutra.
Pa iznutra čekam hoće li mi otpornost na nemire opstati.
Čudim se sam sebi.
Mislio sam da će okopniti, polako nestati ta draga mi novostvorena osobina.
A traje, razvija se, raste.
Gledam sebe izvana.
O da!
Gledaju i mene, uživam u pažnji, godi.
Ne bježim od toga.
Niti umišljam da komplimenti nude išta više.
Ali gode, jako gode.
Jer se navikavam da sam sam sa sobom prijatelj.
Da mi je ugodno biti ja.
I posjetila tako mene sjećanja.
Pitaju, mogu li se usporediti.
I želim li ih usporediti.
A nemir mi se podigao tim traženjem.
Jer drugačiji sam tada bio.
Doba dok sam se prečvrsto držao uputa kako živjeti.
I gledao samo da se ponovo ne izgubim.
A gubio sam se.
Jako.
Nekoliko puta jako jako.
Da sam jedva pronašao put natrag.
Na svjetlo, među ljude.
Trebala mi je Pomoć, Pomoć sam tražio i dobio.
Pa me Pomoć nedavno pitala, dali bih razgovarao sa njenim studentima.
Bio bih kao neki svjesni eksponat.
Pričao što „nemiri“ mogu napraviti čovjeku.
A taj poziv moje Pomoći mi dođe kao kompliment!
O da!
Jer moja Pomoć smatra da sam zaokružio svoje životno iskustvo.
Da mogu ispričati priču, koja ima neki sretniji kraj.
Da bi moje iskustvo pomoglo drugima.
I ta sjećanja, natjerala me da pogledam u prostor u kojem sam držao upute življenja.
Jer su u to doba nastala, i tamo na kraju ostavljena.
Zadnje kad sam tamo boravio, soba je to bila prekrcana podcrtanih stranica, razdvojenih fascikala, ispisanih PostIT naljepnica, označenih knjiga, rukom ispisanog postera sa dijagramima preživljavanja…
Nepregledna gomila proživljenog (i preživljenog) zapisanog s namjerom da probam objasniti, razumjeti. Ne ponoviti.
Puno uputa, opomena, podsjećanja, što da izbjegavam, a što da ispunjavam bez razmišljanja.
Kao studentska soba, noć pred neki važan ispit.
Kada sve još pokušavamo mapirati, popamtiti, spremiti ako nas se priupita baš neki zeznuti detalj.
Sjećanja su moćne ideje. Kada zakucaju i pitaju, možeš ih izbjegavati. Sat, tjedan, mjesec.
Ne više.
Toliko sam i ja izdržao.
Otvorio sam se upitu…a što će sjećanja nego pitati: „sjećaš li se?“
Sjećam se naravno, mentalno sam čist, samo ne želim skrenuti pogled sa onoga što mogu i želim biti.
Ne želim se sjećati.
Ne želim se vraćati.
A velim, izdržao sam dosta i pravio se da ne čujem, ne vidim. Da nisam tu.
Pa kad sam ipak nevoljko i nervozno otvorio ulaz u prostor mog sjećanja, začudilo me kako se promijenila ta soba.
Silni papiri su valjda svojom voljom sami stvorili fascikle, fascikli knjige, žuti ljepljivi listići svi na urednoj hrpi. Zidovi prazni, soba puna svijetla, knjige uredno na policama.
I nisam ih prepoznao. Te knjige . Pisalo je na koricama godina. Ne događaji. Samo oznaka vremena.
A vrijeme nam isto teče, nemaš uspoređivati tu ništa.
Nisam ih ni otvarao.
Znam što je u tim knjigama. Priče, ne više upute. Ne više upozorenja i zabrane.
Priče koje su bile.
Koje se više neće ponoviti.
Moj život koji više nije u fragmentima. Razdvojen, razderan, pun opomena i uputa.
Povezan ovaj put.
Kronologijom.
Godinama.
Srećom ga ne dijelim više na velike Praznine, Oporavke, Mimikrije, Život, i Ljude koje sam pustio u njega…
Mislim si, valjda sam srećom postao običan. Nezanimljiv. Što ću sada pričati studentima?
Zaboravio sam što je sve pisalo na tim papirima. Zašto bih im ovakav izazvao znatiželju?
******
A Sjećanja koja su me posjetila…rekoh im, jesam tu sam, oprostite što sam se skrivao od Vas i potom ih zamolio da me otpuste.
...
Oznake: sjećanja
