Pročitao sam nedavno na našoj blogosferi.
Veli žena ...ovo mi je novi blog, mnogi su me prepoznali..."
Al zašto onda novi blog, ako te izričajem i temama izdaje pisanje?
Ako te odmah prepoznaju?
Veselo me raspametila njena misao "da joj je i na starom blogu bilo dobro".
Oduševila!
Doduše, bila je tamo i misao "o nekim ljudima" koji ju čitaju, a ni sama nije znala paše li joj to praćenje.
(to ja pišem kako sam doživio, možda je puno kompliciranije...)
Da tvoja intima dopire i do onih s kim ju više ne djeliš.
Pa kad znaš da te netko takav čita, ne znaš više pišeš li sebi. Ili svima koji se tu zateknu.
Ili se obraćaš i toj osobi.
Tko joj je ili tko mu je kriv što čita?
Jesi li autentičan ako tako (pomalo) podsvjesno šalješ pisma, koja bi inače spalio?
Po onoj..."napiši pa zapali...".
I možeš li uopće razdvojiti u sebi želju da (ne) pišeš i tom "nekome"?
Pa bi se onda promjena razotkrila kao neki slabašni pokušaj bijega, nevješto skrivanje.
Igra skrivača u kojoj priželjkuješ da te taj netko pronađe.
Prepozna, uhvati, ulovi.
A što ako doista prerasteš okvir u kojem pišeš?
Ili si potrošio svoju kvotu tema?
Ta mi je teorija ekstremna!
Više puta sam sam sebi rekao da neću više pisati, pa me ponese.
A neću si zbog toga rezati prste za kaznu!!!
Da izgubim želju i potrebu za pisanjem, samo bih napustio napisano.
Kako sam nedavno ostavio pred antikvarijatom pročitanu knjigu.
Blogovi su ovo, zagubiće se u arhivi vremena.
Nitko ih više neće čitati.
Ni knjige ne znače ništa po vlasniku.
Napisane su. Izrečene su. Nevažno je čije su.
Možeš li uopće napustiti svoj blog?
Možeš li ga uopće zamjeniti drugim?
Pomiriti se da u nemaš više što više dodati?
Da trebaš neki drugi okvir...
Iako...dogodi mi se da mi se svidi nečije pisanje, pa krenem čitati tog nekog u prošlosti.
Otvorim uvijek po nekoliko starijih zapisa. Preskačem mjesece ili godine.
Želim vidjeti kako se razvijalo pisanje te osobe.
I onda pročitam zanimljive osvrte.
Zainteresira me i dobar komentator.
Pa mi se tako često otvori nečiji napušteni Svijet.
Napušteni Blog.
Ostavljen kao moja knjiga pred izlogom zatvorenog dućana.
Netko tko je odavno (...) prestao pisati.
Postoji i dalje samo u arheologiji Bloga.
Arhivi koju malo tko posjećuje.
Ali ne piše više. Nema ga ovdje.
Ostavio netko svoj blog kao ja pročitanu knjigu.
Mislim, možda mu je dosadilo, možda mu je nestala potreba, možda je zaboravio šifru pa ne zna ući?
Valjda je živ ili živa...
Možda se vrati ponekad, a možda živi pod nekim drugim nadimkom?
U nekom drugom okviru. Prepoznat od nekih. Drugima sasvim nov.
Ne znam što bih sa ovim svojim blogom. Drugog nemam.
Premišljam.
Ne bih se skrivao ako otvorim novi.
Samog sebe uvjeravam da sam zaokružio teme zbog kojeg sam ga ovdje otvorio.
Ne sviđa mi se više nikako izabrano ime koje sam si zadao. Nitko OdVas (Nessuno DiVoi).
Ne paše više. Ne leži. Smeta. Mrcu uznemiruje.
Podsjeća na razdvojenost, nepripadanje, disocijaciju.
Ne pripada mi više.
Pisao sam o tome prije par mjeseci.
Sam sebi.
Nekad tako pišem, baš sam sebi.
Nisam tada znao kud da idem, al srećom me nije to morilo.
Pustio sam da sazrije odluka.
Da vrijeme pokaže.
Nitko Od Vas ili Netko Od Nas?
Zato me razveselila pozitiva u toj misli blogerice da "...mi je bilo dobro i na starom blogu...".
Nije to bijeg. Tako ga ne doživljam.
Više neko promišljanje te osobe u promjenjenim okvirima.
O temama koje nas pokreću na pisanje.
Valjda zato ljudi otvore novi blog.
Ako su teme evoluirale, možda je vrijeme da se izmjeni i oblik bilježnice u koju skupljamo te misli.
Možda mene netko tako, napreskokce otvori i dobije dojam o meni.
Pa ako krenem drugim pravcem, pišem istim stilom (kao da ga mogu promjeniti) o drugim temama, možda me i doživi drugačije.
Jer sebe doživljavam drugačije.
A jednom sam promjenio rukopis.
Onaj grafološki.
...što je moju Pomoć (onu stručnu) uzbunilo i često me tjera na tu temu... prisline promjene na samom sebi...
I ovo je promišljnje o sličnoj promjeni.
Sam na sebi bih mijenjao.
Pa valjda znam zašto?
A ne znam, iako sam bliži sam odluci o promjeni.
Nova bilježnica.
Novi znak prepoznavanja s kojim bih se osjećao srašten.
ili bar blizak.
Zatvoriti poglavlje, početi nešto novo, drugačije.
I mogu li to uopće?
Promjeniti ili nastaviti nešto drugačije?
Bez bijega, bez skrivanja. Ipak mi je ovdje dobro!
I teško. Štaš...mora nekad biti i zeznuto.
Sedamdestak objavljenih cijelina i tridesatak..... isprva objavljenih i zatvorenih za komentiranje.
Pa izbrisanih.
Ti izbrisani su mi bili....teški za pisanje i preteški za čitanje.
Zato nisam mogao podnjeti da vidim komentare.
A bili su...valjda su bili potrebni i ti zapisi.
Da ih objavim, pa izbrišem.
Da,da ... ipak mi je Dobro na ovom mjestu!
......
Post je objavljen 22.10.2021. u 16:00 sati.