Dnevnik toka misli
utorak, 26.06.2018.
Cirkular
Na terasi je prohladno, gleda na zapad i sunce je tek obasjalo vrh ograde s crvenim pelargonijama. Poslije deset sati prebacit će svoje zrake preko sljemena krova i ugrijati nam ramena. Bambi se smije s moje lijeve strane, a moje dijete postavlja svake minute isto pitanje - ta rade? i grli mi nadlakticu. Muž nam se pridružuje u boksericama, palca desne ruke omotanog u zavoje. Jučer sam u bolnici čekala da mu zašiju prst nakon što je cirkular imao s njime bliski susret.
Vozim ga nakon hitne doma kako bismo se presvukli i otišli u bolnicu na šivanje u malo pristojnijem izdanju. Uz mali smješak on mi kaže:
- Ne brini se. - pogledam ga u čudu, on je moju šutnju protumačio kao zabrinutost.
- Oh, nisam zabrinuta, ljuta sam!
Muž i ja imamo dogovor, nema čitanja između redova, ako jedno od nas želi nešto od drugoga onda se to izgovara jasno, crno na bijelo. Iako se obično smatra kako žene imaju monopol na očekivanje da će muškarac shvatiti što one žele bez da to kažu, činjenica je da niti muškarci nisu imuni na to.
Prije dva tjedna, nakon što mi je drugi put u danu rekao Idem na kavu, bez ikakve najave ili prethodnog dogovora, dok ja mjerim temperaturu djetetu (38,3), izgovoram sličnu rečenicu:
- Ljuta sam na tebe. - on izlazi i vraća se u 1 u noći doma.
Iako zapravo moje riječi nisu točne. Već odavno nisam ljuta, previše puta sam bila u toj situaciji da bih dopustila destruktivnim osjećajima da uznemiruju moju površinu i sklad. Više je riječ o promatranju, gledam ga kako hoda po tankom ledu, i bilo bi ružno od mene ne upozoriti ga na tu činjenicu, iako mi je zapravo potpuno svejedno da li će propasti kroz nj ili ne.
Muškarci, prema mojem iskustvu, nisu glupi, također, prema mojem iskustvu, nisu ni zli, dapače, oni iskeno i jako vole žene s kojima jesu.
U čemu je onda problem?
Nemar.
Kao i s cirkularnom pilom, prolaze mjeseci rada bez ozljeda, čovjek se osjeti sigurnim, postane nemaran i zaboravi da ima posla sa opasnim strojem.
Moja reakcija iduće jutro?
Bit ću iskrena, da, proletjelo mi je kroz glavu kako bih mu rado odsjekla jaja i spržila si ih za doručak, ali to je bilo letimično. Ljutnja, svađanje, prigovaranje... sve su to metode koje oduzimaju previše energije, i ne donose uspjeh. Probala sam, zato znam. Trudim se biti dovoljno inteligentnom da ne očekujem drugačiji razultat ako problemu pristupim na isti način. Stoga mijenjam metode. Moj posljednji pristup proizlazi iz lijenosti - nemar.
Krećem u dan kao da se ništa nije dogodilo, doduše s manje truda, dopuštam si da ga ne moram voljeti. On mi kuha kavu, kažem hvala, on se sam nudi odvesti dijete na par sati da bih mogla imati malo vremena za sebe, ispratim ih s osmjehom... Čisto sumnjam da to ima ikakve veze s mojom posljednjom metodom, već s time da moj muž nije glup i nije zao, i doista me iskreno voli. Također, možda i s time da nakon trinaest godina korištenja cirkularne pile zna da može biti sretan što još uvijek ima sve prste na broju. Cirkulane pile, kao i žene, ne opraštaju nemar.
petak, 15.06.2018.
Spori odron
Prije nešto više od mjesec dana vidjela sam ovdje na blogu preporuku za knjigu, u komentaru sam rekla kako ću ju predložiti svojem čitateljskom klubu, tako je i bilo.
Šest žena revno se prihvatilo čitanja knjige : Spori odron – Mihaele Gašpar.
Moram odmah reći, ova recenzija romana nije pozitivna.
Sastale smo se kod jedne od nas, posjedale na svoja uobičajena mjesta oko stolića u dnevnom boravku na kojem je domaćica složila narezani francuz, zdjelicu s umakom od tune i vrhnja, male pizze od lisnatog tijesta i kolače. Nakon što smo se lijepo smjestila, utolile prvu glad i natočile si čaše vina, kritike su počele pljuštati sa svih strana. Nismo bile zadovoljne tim romanom, niti jedna od nas. Kako bih možda dala malo više vjerodostojnosti našim mišljenjima, spomenuti ću da su među nama pravnice, farmaceutkinja, ekonomistica, logopedica, poznavateljice stranih jezika, i sve imamo popriličan broj kilometara pročitanih riječi iza nas.
- Prema ovom romanu ispada da su sve žene sebične kuje, nekakav izrod koji mrzi vlastitu djecu! – krenula je jedna od strastvenijih među nama.
-------
Kuća koja ima svoje unutarnje intimno pamćenje pretvara se u svojevrsnu grobnicu osjećaja i prevelikih očekivanja, u svjedoka počinjenih i nepočinjenih zločina, u antijunaka romana u kojem autorica predočava čitavu plejadu nesretnih ženskih likova koje se utapaju u patrijarhalnoj uskoći i psihičkoj grubosti i površnosti. No nisu žene jedini deklarirani gubitnici ovog romana.“
Kaže Denis Derk u svojoj kolumni.
Sve recenzije pročitane prije samog čitanja romana bile su pozitivne. Na početku knjige uvodna riječ nekog uvaženog gospodina, stručno filozofski napisana, pobudila je u meni vjeru da je u pitanju neki rijetki biser koji samo čeka otkrivanje. Spisateljica ima dobar stil, zanimljive slike stvara pred očima čitatelja i definitivno ima određenih saznanja o psihološkoj dinamici koju ugrađuje u svoje likove. Time je razočaranje bilo veće.
Roman, ili neka druga vrsta književnog djela, mora imati neku svrhu. Bilo da je knjiga poučna, pa se u čitatelja slijevaju nova saznanja i činjenice, ili na njenom kraju doživimo katarzu, prosvjetljenje, pročišćenje, bilo da ju je jednostavno užitak čitati zbog duha koji pršti iz svake riječi, humora ili duhovnosti, ili je radnja toliko napeta da nas drži u rukama bez obzira što je stil manjkav, ili ako ništa drugo kao kod ljubavnih romana b-kategorije ima dobro opisane scene seksa. Dakle, neku našu potrebu, potrebu čitatelja, knjiga mora zadovoljiti. Vrhunske knjige su one koje uspijevaju ispuniti više od dva takva elementa.
Roman Spori odron, nije učinio ništa od toga, nije bio poučan, nismo doživjele katarzu, nije bilo užitak čitati, nije bio napet…. Sve do jedne, shvatile smo da smo uložile vrijeme u čitanje nečega što je u nama izazvalo samo loše osjećaje, tjeskobu, jad i depresivne misli. Osjećale smo se izdano i potkradeno.
Također, primijetile smo da tih šest dijelova pokriva vremenski period od više od sto godina, opisana je ladanjska kuća na selu s nekoliko kupaonica, mjedenim slavinama… ne znam u kojem našem selu je prije toliko vremena postojala zidana ladanjska kuća tog kalibra, bit će da ju je sagradio neki jako bogati seljak, ali uvid u nastanak kuće nemamo. Nešto nam se po tom pitanju učinilo povijesno nelogičnim.
Možda sam u krivu, jer nisam pročitale sve knjige svih pisaca ove zemlje, ali čini mi se da hrvatski pisci pretežito pišu depresivne knjige, teške tematike, teških riječi, teške sudbine, užas preko užasa… Črna mati zemla, Tvoj sin Huckleberry Finn, Brdo…. Kvalitetne knjige, vrhunske knjige, ali teške knjige. Kao da se nije moguće probiti u naše književne krugove bez da se masom gustih ljepljivih prikaza ljudskih nesreća ne ispuni bijeli papir?
Volim teške knjige, među najdražima mi je Krležin roman Na rubu pameti, ali vrhunski prikaz i kritika društva može se dati i laganim perom, naoko kroz obični ljubavni roman koji to zapravo uopće nije, kao što je to Jane Austen pokazala u romanu Ponos i predrasude.
Spori odron je hrpa teškog prašnjavog kamenja, koja teško sjeda na želudac, i nažalost moj čitateljski klub nije u tome uspio pronaći ništa više.
srijeda, 13.06.2018.
Suze radosnice
Nakon olujne noći, proviruje sunce i obasjava mi radni stol. Svježina struji kroz otvoreni prozor. Radni uvjeti se poboljšavaju. Novi šef se ustoličio, moja kolegica se vratila s bolovanja, mutne vode političke se smiruju, mulj se sliježe na dno, a bistrina preuzima njegovo mjesto.
Početak tjedna. Tipični. Želi me satrti, ali dobre sam volje pa ne može. Odmorna sam i pružam mu otpor smiješkom, kavom i jasnoćom pogleda.
Prošli tjedan provela sam pet dana sa šest žena. Kuhale su mi kavu, prale su suđe, dijelile komplimente, ostavljale me na miru čim bih otvorila knjigu. Blažena među ženama. Konačno sam upoznala dobru vilu koja brine o svemu, onu o kojoj uvijek priča moj muž. Kaže on – Samo će se… Ili Bude to dobra vila riješila… I zaista!
Rado bih imala ženu. Praktično je. Mislim da bih se potrudila biti ekstra dobar muškarac svakoj ženi koja bi mi ujutro kuhala kavu. Jednoj sam čak dala bračnu ponudu, doduše već je udana, ali rekla sam joj ako ju ikada napusti muž, ja ću ostaviti svojega i oženiti ju.
Pijući kavu na plaži, komentirale smo kako bi život u haremu mogao biti predivan. Dodale smo samo uvjet da možemo same birati koja će nam se iduća pridružiti, čisto zbog kompatibilnosti naravi. Bit će da sam imala sreće što je ovih šest žena bilo normalno, sve udane s malom djecom, sve u potrebi malo mira, sve pune duha, obrazovane i razumne. Dapače, sve u PMS-u usklađenih ciklusa, i niti jedan od inače razornih simptoma tog stanja nije došao do izražaja. Tko zna kako bi to izgledalo da se među nama našla neka živčana zlonamjerna čegrtuša? Srećom, nije je bilo, samo spokojna fluidnost su postojanja.
Vratila sam se doma i gutajući suze grlila svoje dijete. Suze radosnice. Tog dana dijete mi je prvi put reklo Volim te, i pjevušilo Mama mama mamica ...
Dati ću si još malo vremena, neka prođe puna godina, neka planeti opišu puni krug. Godišnjice imaju jezivu moć nad nama, ne znam zašto.. Možda zato što zrak miriše jednako kao i onda, jer se sunce naginje pod istim kutom, jer isto voće dozrijeva i njegovi okusi se raspršuju po nepcima. Zato što me sve podsjeća na najbolji/najgori mjesec mojeg života. Godišnjica rođenja, godišnjica smrti.
Dati ću si još malo vremena, a onda ću raširiti krila, stresti prašinu s njih i raspršiti sumnju, protegnuti ukočenost i odletjeti.
