Dnevnik toka misli
petak, 15.06.2018.
Spori odron
Prije nešto više od mjesec dana vidjela sam ovdje na blogu preporuku za knjigu, u komentaru sam rekla kako ću ju predložiti svojem čitateljskom klubu, tako je i bilo.
Šest žena revno se prihvatilo čitanja knjige : Spori odron – Mihaele Gašpar.
Moram odmah reći, ova recenzija romana nije pozitivna.
Sastale smo se kod jedne od nas, posjedale na svoja uobičajena mjesta oko stolića u dnevnom boravku na kojem je domaćica složila narezani francuz, zdjelicu s umakom od tune i vrhnja, male pizze od lisnatog tijesta i kolače. Nakon što smo se lijepo smjestila, utolile prvu glad i natočile si čaše vina, kritike su počele pljuštati sa svih strana. Nismo bile zadovoljne tim romanom, niti jedna od nas. Kako bih možda dala malo više vjerodostojnosti našim mišljenjima, spomenuti ću da su među nama pravnice, farmaceutkinja, ekonomistica, logopedica, poznavateljice stranih jezika, i sve imamo popriličan broj kilometara pročitanih riječi iza nas.
- Prema ovom romanu ispada da su sve žene sebične kuje, nekakav izrod koji mrzi vlastitu djecu! – krenula je jedna od strastvenijih među nama.
“Spori odron” nazvan je romanom od šest dijelova koje međusobno povezuje i donekle ulančava jedna starinska seoska, pomalo i ladanjska kuća kroz koju u jednom duljem razdoblju prolaze raznoliki likovi iz mahom disfunkcionalnih obitelji.
-------
Kuća koja ima svoje unutarnje intimno pamćenje pretvara se u svojevrsnu grobnicu osjećaja i prevelikih očekivanja, u svjedoka počinjenih i nepočinjenih zločina, u antijunaka romana u kojem autorica predočava čitavu plejadu nesretnih ženskih likova koje se utapaju u patrijarhalnoj uskoći i psihičkoj grubosti i površnosti. No nisu žene jedini deklarirani gubitnici ovog romana.“
Kaže Denis Derk u svojoj kolumni.
-------
Kuća koja ima svoje unutarnje intimno pamćenje pretvara se u svojevrsnu grobnicu osjećaja i prevelikih očekivanja, u svjedoka počinjenih i nepočinjenih zločina, u antijunaka romana u kojem autorica predočava čitavu plejadu nesretnih ženskih likova koje se utapaju u patrijarhalnoj uskoći i psihičkoj grubosti i površnosti. No nisu žene jedini deklarirani gubitnici ovog romana.“
Kaže Denis Derk u svojoj kolumni.
Sve recenzije pročitane prije samog čitanja romana bile su pozitivne. Na početku knjige uvodna riječ nekog uvaženog gospodina, stručno filozofski napisana, pobudila je u meni vjeru da je u pitanju neki rijetki biser koji samo čeka otkrivanje. Spisateljica ima dobar stil, zanimljive slike stvara pred očima čitatelja i definitivno ima određenih saznanja o psihološkoj dinamici koju ugrađuje u svoje likove. Time je razočaranje bilo veće.
Roman, ili neka druga vrsta književnog djela, mora imati neku svrhu. Bilo da je knjiga poučna, pa se u čitatelja slijevaju nova saznanja i činjenice, ili na njenom kraju doživimo katarzu, prosvjetljenje, pročišćenje, bilo da ju je jednostavno užitak čitati zbog duha koji pršti iz svake riječi, humora ili duhovnosti, ili je radnja toliko napeta da nas drži u rukama bez obzira što je stil manjkav, ili ako ništa drugo kao kod ljubavnih romana b-kategorije ima dobro opisane scene seksa. Dakle, neku našu potrebu, potrebu čitatelja, knjiga mora zadovoljiti. Vrhunske knjige su one koje uspijevaju ispuniti više od dva takva elementa.
Roman Spori odron, nije učinio ništa od toga, nije bio poučan, nismo doživjele katarzu, nije bilo užitak čitati, nije bio napet…. Sve do jedne, shvatile smo da smo uložile vrijeme u čitanje nečega što je u nama izazvalo samo loše osjećaje, tjeskobu, jad i depresivne misli. Osjećale smo se izdano i potkradeno.
Također, primijetile smo da tih šest dijelova pokriva vremenski period od više od sto godina, opisana je ladanjska kuća na selu s nekoliko kupaonica, mjedenim slavinama… ne znam u kojem našem selu je prije toliko vremena postojala zidana ladanjska kuća tog kalibra, bit će da ju je sagradio neki jako bogati seljak, ali uvid u nastanak kuće nemamo. Nešto nam se po tom pitanju učinilo povijesno nelogičnim.
Možda sam u krivu, jer nisam pročitale sve knjige svih pisaca ove zemlje, ali čini mi se da hrvatski pisci pretežito pišu depresivne knjige, teške tematike, teških riječi, teške sudbine, užas preko užasa… Črna mati zemla, Tvoj sin Huckleberry Finn, Brdo…. Kvalitetne knjige, vrhunske knjige, ali teške knjige. Kao da se nije moguće probiti u naše književne krugove bez da se masom gustih ljepljivih prikaza ljudskih nesreća ne ispuni bijeli papir?
Volim teške knjige, među najdražima mi je Krležin roman Na rubu pameti, ali vrhunski prikaz i kritika društva može se dati i laganim perom, naoko kroz obični ljubavni roman koji to zapravo uopće nije, kao što je to Jane Austen pokazala u romanu Ponos i predrasude.
Spori odron je hrpa teškog prašnjavog kamenja, koja teško sjeda na želudac, i nažalost moj čitateljski klub nije u tome uspio pronaći ništa više.
