Nakon olujne noći, proviruje sunce i obasjava mi radni stol. Svježina struji kroz otvoreni prozor. Radni uvjeti se poboljšavaju. Novi šef se ustoličio, moja kolegica se vratila s bolovanja, mutne vode političke se smiruju, mulj se sliježe na dno, a bistrina preuzima njegovo mjesto.
Početak tjedna. Tipični. Želi me satrti, ali dobre sam volje pa ne može. Odmorna sam i pružam mu otpor smiješkom, kavom i jasnoćom pogleda.
Prošli tjedan provela sam pet dana sa šest žena. Kuhale su mi kavu, prale su suđe, dijelile komplimente, ostavljale me na miru čim bih otvorila knjigu. Blažena među ženama. Konačno sam upoznala dobru vilu koja brine o svemu, onu o kojoj uvijek priča moj muž. Kaže on – Samo će se… Ili Bude to dobra vila riješila… I zaista!
Rado bih imala ženu. Praktično je. Mislim da bih se potrudila biti ekstra dobar muškarac svakoj ženi koja bi mi ujutro kuhala kavu. Jednoj sam čak dala bračnu ponudu, doduše već je udana, ali rekla sam joj ako ju ikada napusti muž, ja ću ostaviti svojega i oženiti ju.
Pijući kavu na plaži, komentirale smo kako bi život u haremu mogao biti predivan. Dodale smo samo uvjet da možemo same birati koja će nam se iduća pridružiti, čisto zbog kompatibilnosti naravi. Bit će da sam imala sreće što je ovih šest žena bilo normalno, sve udane s malom djecom, sve u potrebi malo mira, sve pune duha, obrazovane i razumne. Dapače, sve u PMS-u usklađenih ciklusa, i niti jedan od inače razornih simptoma tog stanja nije došao do izražaja. Tko zna kako bi to izgledalo da se među nama našla neka živčana zlonamjerna čegrtuša? Srećom, nije je bilo, samo spokojna fluidnost su postojanja.
Vratila sam se doma i gutajući suze grlila svoje dijete. Suze radosnice. Tog dana dijete mi je prvi put reklo Volim te, i pjevušilo Mama mama mamica ...
Dati ću si još malo vremena, neka prođe puna godina, neka planeti opišu puni krug. Godišnjice imaju jezivu moć nad nama, ne znam zašto.. Možda zato što zrak miriše jednako kao i onda, jer se sunce naginje pod istim kutom, jer isto voće dozrijeva i njegovi okusi se raspršuju po nepcima. Zato što me sve podsjeća na najbolji/najgori mjesec mojeg života. Godišnjica rođenja, godišnjica smrti.
Dati ću si još malo vremena, a onda ću raširiti krila, stresti prašinu s njih i raspršiti sumnju, protegnuti ukočenost i odletjeti.
Post je objavljen 13.06.2018. u 08:57 sati.