SEKS, POLITIKA I GOSPODARSTVO
ponedjeljak, 17.11.2014.
TIM BUILDING PREKO VOLJE
|
Svatko se u životu nalazi točno tamo gdje mu je mjesto. DAMIR M.S. prijatelj i kolega Jedna od najbolnijih, najokrutnijih i najistinitijih rečenica svih vremena. Kad sam je prvi put čuo nije me se toliko dojmila, ali nakon podrobnije analize shvaćam njezinu težinu. Normalno, odnosi se na zdrave, normalne i radno sposobne ljude. Lopove i sličnu gubu tu ipak nećemo ubrajati. Pala mi je pamet prije par dana kad se jedan pojedinac žalio da mu je mala plaća. Obrazovanje kerumovsko, radne navike ništa, opća inteligencija ravna kutiji za sapun, ali eto - malo čovjeku. Nema jadan za život. A voli pušiti, voli se lijepo obući, voli on i vikendom izaći i kad se podvuče crta - malo. Fali. Da bi se ova greška ispravila treba shvatiti da je svijet puno, puno veće mjesto od granica vlastitog sela. Moj prijatelj Mali već godinama radi na platformama. Prosječna plaća je u visini gajnc novog (doduše malo skromnijeg) auta srednje klase. U mjesec dana se zaradi svota za koju ovdašnji živalj pet godina isplaćuje kredit tresući se od straha. Teško je, zajebano je, nije lako, sve puno stranaca, ali eto - kad sjedne na svoj novi motor i opali gaščinu vjerujem da se sve te stvari brzo zaborave. Budući da sam savršeno svjestan da me Bog kaznio da nisam mješavina Rocca Siffredia i Indiana Jonesa kao moj drug ja mu (po starohrvatskom običaju) uopće ne zavidim nego mi je iskreno drago. Sa milijardom eura na računu za mene će biti uvijek onaj isti lik s kojim sam prije oho ho godina na najgornjoj stepenicu u stubištu zgrade igrao briškulu. Bilo je ljeto i bilo je jako dosadno. Pušili smo, tresli pepeo kroz ogradu u tamni ambis suterena i slušali 'S primorske poneštrice'. U jednom trenutku došlo mi je kihnuti i onu sekundu mi se učinilo baš zgodno kako bi bilo kihnuti njemu u glavu. Bez onog kurtoaznog stavljanja ruke na usta, pardoniranja i bale od pola metra koja visi s vrha nosa. On je gledao u karte i nakon par mojih udaha, kihajući impuls je postigao kulminaciju i krenuo prema njegovoj glavi brzinom od 400 km/h. On nije stigao ni reagirati, a meni je tu stotinku sekunde bilo smješno kako na zidu oko njegove glave u širini cca jedan metar zid bliješti u milijardama kapljica. Mali je u djeliću sekunde to malo zateklo, ali povratna reakcija je došla jako brzo. Zamahnuo je rukom i svom snagom mi ugasio čik u nogu. I dan danas me razveseli kad se sjetim lica susjede koja se u tom trenutku zatekla na početku skalina kako gleda dva duševna bolesnika; jedan popljucan od struka naviše, a drugom viri čik iz bedra i krkljaju, grče se i plaču od smijeha TIMSKI DUH Prije nekih petnaestak godina radio sam u jednom kolektivu koji me neodoljivo podsjećao na autobus iz filma 'Tko to tamo peva'. Moj tadašnji kolega firmi je nadjenuo 'Lakrdija' tako da i dan, danas kad se sretnemo obnovimo sjećanja na ta legendarna vremena. Gazda tog megauspješnog konglomerata je standardna hrvatska privatizacijska priča. Ambiciozan, uspješan, izvrstan poslovni strateg. Obrazovan kao netko tko kupi originalni CD Mate Bulića. Ono što je meni bilo daleko najsmješnije je njegovo inzistiranje na - timskom duhu. One kenedijevske priče - ovo je Vaš drugi dom, ne pitaj koliko je firma dala tebi već koliko si ti dao firmi bla, bla ... Kolega i ja smo srećom radili u sektoru pošteđenom timskog duha, ali onima u timu mora da je bilo veselo. Ništa me na svijetu ne iritira kao ljudi s kojima takoreći jedeš i piješ, ponekad mu i povjeriš nešto osobno, a on te u datom momentu posere kako bi sebi digao repicu i dodvorio se nekom tko je zaslužio jedino da ga se ...ma ništa .... U životu sam se tih ljigavaca nagledao sasvim dovoljno, a otkad je politika postala naša najfrekventnija ...hm ... djelatnost broj se udeseterostručio. Najsmješnije u priči o timskom duhu je u tome što su kod većine djelatnika mjesečna primanja ekvivalentna iznosu kojeg je šef natočio u svoje vozilo ili jahtu. Neke to čini sretnima. Osjećam se manje jadan kad vidim kako je moj šef bogat. Tražiti timski duh kod nekog tko sam sebi j ... mater jer se ujutro mora dići iz kreveta i otići na posao je nešto stvarno urnebesno. Moj kolega i ja smo dosta puta svirali na tim bildinzima. Tim bilding Vam je ona kapitalistička izmišljotina kad umjesto da vikend provedeš sa ženom i djecom ili prijateljima moraš sjediti za stolom skupa sa ljudima koje gledaš sasvim dovoljno da bi s njima provodio i slobodno vrijeme i budući da ti se s većinom njih ne jede i ne pije cijelo vrijeme paziš da ti ne izleti neki dosjetka koja bi ti se mogla obiti o glavu i istovremeno pažljivo promatraš tko je od tvoji kolega najljigaviji i tko će se najglasnije usiljeno smijati njegovim glupim dosjetkama o seksu i štajaznam. Fuj! Budući da smo kolega i ja simpatični, duhoviti i poprilično otvoreni ljudi te su večeri dosta često završavale u alkoholnoj izmaglici sa ljudima koji preziru tim bilding, ali vole ljude poput nas. Uvijek me uhvati smijeh kad se sjetim priče čovjeka koji je taj vikend htio provesti s rodbinom i obitelji u zagorskoj kleti, a mimo njegove volje ga je posjelo u kajak, vezalo, na glavu mu stavilo kacigu i BAAAAAAANZAAAAAAAAAI - niz Zrmanju. Rafting preko svoje volje mora da je stvarno iznimno iskustvo. Kao da te posjednu u bob dvosjed u ranu zoru nakon pijane noći. Inače, ovaj post pišem dok čekam da žena završi ručak i upravo mi reče da idem po malog u vrtić i da skočim do pošte. Ovaj idući odlomak je trebao biti urnebesno finale, ali neeeeemaaaaaa viiiišeeeeeee vreeeeemeeeeeenaaaaa .... zaaaadnjeeeeee su seeeeekuuundeeeeeee ... Radanović, Radanović ... Jebi ga. Gotovo. Zadnji odlomak - večeras kad se vratim s posla. |