SEKS, POLITIKA I GOSPODARSTVO
utorak, 21.10.2014.
BEZ NEKOG POSEBNOG NASLOVA
|
Dobra večer. Odmah na samom početku moram Vam reći da nemam pojma o čemu ću pisati, ali svi znamo da magnetska sila kojom zrači ovaj blog jednostavno privlači svoje čitatelje. Sad kad smo se nakon ove uvodne rečenice riješili svih onih dosadnih ljudi kojima je zamorno čitati sve osim natpisa na deterdžentima i šamponima dok sjede na zahodu možemo nastaviti. Prvi put u povijesti 'SPIG' - a jednu sam svoju priču poslao na natječaj. To mi je predložila moja fb prija Marchelina i ja je poslušao. Nažalost, nije prošla. Priča, ne Marchelina. Da li im je priča bila prekratka, preglupa ili oboje vrlo mi je teško odrediti. Ja i dalje mislim da je dobra. Zanimljivo je kako ponekad dobiješ inspiraciju na najblesavijim mjestima. Žena i ja u šibenskoj robnoj kući. Ona kupuje ja lajem na mjesec. Sjedim na zidu ispred kafića i promatram ljude. Svi izgledaju nekako bezbrižno i besposleno. Prvo šta mi pada na pamet je rečenica koju mi je stari rekao još dok sam bio mulac. Kad je on šezdeset i neke takoreći gol i bos došao u Rijeku prvo što ga je fasciniralo bilo je riječko Korzo. Ujutro, popodne, navečer, nedjeljom, blagdanom ... Sve puno šetača, kupaca, sve razgaljeno i nasmijano. Moj mu je pokojnii rođak objasnio za sva vremena: - Nemoj misliti da svi ovi ljudi koji šeću Korzom nemaju problema. Tako to ponekad stvarno izgleda. I tako sam ja sjedio na zidu i gledao žensku koja je upravo sjela. Fino skockana, zgodna. Jedna od onih koja kad prođe kraj tebe ostavi miris parfema u zraku koji još dugo draška nosnice. Mislim se. U nju je tijekom života mnogo njih moralo biti nesretno zaljubljeno. Dali bi joj sve i čuvali je kao malo vode na dlanu, ali nju takvi ne zanimaju. Meni je tako, nekoć davno, jedna cura rekla da sam manijak. Zaljubio se kao tele, raspitivao se o njoj i kad joj je to došlo do ušiju - šok. Debeli i asimetrični oćalinko se drznuo uopće pomisliti na tako nešto. Btw, nedavno sam se čuo da se razvela i sad je samohrana majka. Nisu svi takvim kakvim se predstavljaju. Pozdravi tog svog bivšeg. Reci mu da ga je pozdravio jedan od kojeg je on bolji. Majmun. Izgleda da od ove današnje epizode ipak neće biti ništa. Znam ja, nije ovo loše. Dosta dobro me ide. Tečan stil. lepršava duhovitost, fine konstrukcije rečenice, ali kasno je. Idem leći. Za sve one koji su slučajno propustili Katju evo je opet i to u remasteriranom obliku za potrebe natječaja. Ispod Katje nalazi se jedno čudo koje je vjerujem većina mojih fejzbuk drugara preskočila. Zato je ipak 'SPIG' Ali Babina pećina KATJA Katju volim ... volim ... ma, otkad znam za sebe. Toliko sam joj puta to htio reći, toliko je puta želio izvesti na piće, toliko joj puta dati do znanja što sve nosim na srcu. Jebi ga, nisam ja taj. Što bi jedna poznata odvjetnica radila sa običnim strojobravarom? I to još nezaposlenim. Znam ja da se kaže da u ljubavi to nije bitno, ali stvarnost je drukčija. Gdje bih je odveo? U svoju garsonijeru koju dijelim sa starom materom i ocem? Mogu joj zamisliti facu kad bih je posjeo u svoju Škodu 'trula višnja - truli pragovi'. Ipak, neki mi vrag ne da mira. Sjedim na zidiću kraj robne kuće, pušim i promatram ljude. Vruć je ljetni dan. Terasa obližnjeg kafića puna kao čep. Cure u kratkim rukavima i minicama zrače vedrinom, a meni je baš nekako fino. Kad malo bolje razmislim ne pamtim kad sam se zadnji put ovako lijepo osjećao. Mlado, veselo, ispunjeno nekim entuzijazmom ... čekaj, ne mogu vjerovati ... Katja! Sjela je za stol, odložila torbu i zapalila cigaretu. Matere ti Isusove, kako je zgodna. Kraljica! Hvatam se za džep, vadim novčanik i od muke se samom sebi nasmijem u brk. Nula, empti, ništa! Doduše da kojim slučajem naručimo kavu ili nešto slično mislim da bi se u kovanicama i skupilo nešto, ali brate mili, zamisli kad bi naručila nešto skuplje. Ma o čemu ja pričam? Ionako joj ne bih prišao ... ups, jebate ... što je ovo? Listić! Koliko je ovo staro? Mjesec dana. Znači igra! Koji luzer. Ali zašto ne? Pa i ona što je napisala Harry Pottera jedva je krpala kraj s krajem, a koliko li sam puta znao čuti priče o ljudima koji su se htjeli ubiti pa bi osvojili basnoslovni jackpot. Idem, ništa me ne košta. Dan je ionako prekrasan i ništa mi ga ne može pokvariti. STO PEDESET KORAKA KASNIJE ... U poslovnici lutrije klasična slika. Par bijednika kao ja zaudaraju po cigaretama i križaju listiće kao da im život ovisi o tome. Prilazim pultu, cura mi se ljubazno nasmijala. - Zdravo, izvolite! - Zdravo, imam tu neki listić pa ako možete provjeriti ima li išta. Uzima ga i provlači kroz skener. Ne nadam se ničemu jer znam da će se ekran zacrvenjeti kao i svih ovih godina uz onu usranu poruku - listić nije dobitan. Prošlo je dvije sekunde i na monitoru je zabljesnuo neki plavo - bijeli pravokutnik. - Opa - nasmije se cura - bravo! - Molim? - 4000! - Koliko? - 4000! To je skoro 250 eura. Ne mogu vjerovat'! Čovjek koji je stajao sa strane samo me ljubomorno pogledao, a ja sam osjetio kako pucam od sreće. Pružio sam ruku, a ženskoj se izraz lica promijenio. - Nažalost, gospodin Boris, taj Vam novac neću dati. - Zašto? Otkud mi ova glupača zna ime? Što se ovo događa? Umjesto odgovora počela se smijati, ali tako grleno i zlobno da sam osjetio kako mi klecaju koljena. Gledam oko sebe. Smiju se svi oko mene. Uvijek taj neki prokleti podsmijeh. Osjećam da mi počinje lupati srce. Nebo je prekrio neki crni oblak. Kao da je nestalo svjetla. Ulaze neki ljudi u tamnim odorama, grabe me i izvlače van. Urlam. Vani je sve razrušeno. Umjesto kafića u kojem je sjedila Katja nalazi se neka šuma, raspadnute kolibe i blatno groblje. Neke babetine zamotane u crno mole i nariču iz sveg glasa i u tom trenu začuje se prodorni zvuk sirene. Ravno, zavijajuće ... što je ovo? Otvaram oči. Ležim u krevetu lica oblivenog hladnim znojem. Zvuk sirene ne prestaje. San. Usrani san. Oko mene frka i panika. Na krevetu do mog sjedi stari profesor Ivan, grli plišanog medu i plače. Ovaj jedan pacijent kojem nikako da zapamtim ime grabi rešetke na prozoru, reži poput zvijeri i imam osjećaj da bi ih želi iščupati. Zvuk sirene ne jenjava. Mali Anatolij vezan kaiševima za krevet beživotno bulji u strop, a dečki u bijelim odijelima nas dižu iz kreveta i smirenim glasom govore da je uzbuna. Stajemo u red i izlazimo na hodnik. Čujem kako sestra Tatiana spominje Obamu, Putina, Porošenka, neke akcije, neke poginule ... a sirena ispresijecana plotunima ne jenjava. NEKOLIKO MINUTA POSLIJE ... Stisnuti smo u hladnom i vlažnom skloništu. Bolničari dijele deke, čuje se plač i zapomaganje. Sjedim na hladnoj drvenoj klupi glave naslonjene na zid. Srce mi lupa i lupa i lupa ... Sumnjam da ću uspjeti zaspati. Šteta, možda bi mi ona glupača isplatila novce i napokon bi mi se ostvarila životna želja. Dobra je Katja, siguran sam da me ne bi odbila. BONUS TRACK Kao što sam rekao. Donji isječak je 90% ljudi na fejzbuku jednostavno preskočilo. Jebi ga, previše je svega. Srećom, ja nemam tih problema. Ovo što ćete upravo vidjeti nije sa ovog svijeta. Ovo pripada svijetu u kojem je Boris podigao novac, prišao Katjinom stolu i pitao da li smije sjesti. Ona se samo nasmijala i rekla da može. Bio je pristojan i jako, jako zabavan. Desetak minuta kasnije Katji je bilo smiješno jer je Boris na gornjoj usni imao brkove od kapućina. Nije mu imala srca reći. Ona i on su dva potpuno različita svijeta, ali joj je isto nekako simpatičan. Seljačić, ali zabavan. Njemu je srce lupalo kao nikad dotad. Gleda je, upija njene pokrete i miris i ne može vjerovati da se ovako nešto napokon dogodilo. Ali dogodilo se. Koliko je noći sanjao njen lik. Koliko puta bi pokunjio glavu kad bi prošla s nekim boljim od njega u kakvom finom autu. Koliko puta li je sam sebi govorio da mu ta patnja nema smisla. Koliko puta je izlazio s curama sličnim sebi i svaku od tih 'veza' zgazio u startu. Teško je u svakoj curi vidjeti Katju. Njen lik, njen osmijeh, njene oči. A sad je tu pred njim. Živa, stvarna i lijepa kao nikad dotad. Pili su kavu, smijali se. Cijelo vrijeme je vrtio u glavi kako je pitati broj telefona. Na kraju se okuražio i za divno čudo - dala mu je. Broj, normalno. Putem do kuće ponavljao ga je pjevušeći uz neku samo njenu znanu melodiju. Baš šteta što će ga bolničari iduće jutro naći prerezanih vena. Zbog udaljene tutnjave granate nitko od prisutnih ni dan danas nije razumio što je doktor govorio vrišteći na sestre i osoblje koji su dozvolile da se tako nešto desi.. Jedino što će se pamtiti je da je umro sa zadovoljnim osmijehom na usnama. |