SEKS, POLITIKA I GOSPODARSTVO
petak, 30.05.2014.
OKRENIMO SE BUDUĆNOSTI!
|
Vozim. Polako, ali sigurno. Na suvozačkom sicu sjedi Damir. Moj dragi kolega i prijatelj koji je za mene odavno zaslužio epitet legende koja hoda. Nešto je prehlađen, ali tako to uvijek bude prije svirke. Ili boli grlo ili je grč u dlanu lijeve ruke ili je neki pritisak u plućima ili je opća nesvjestica ili epileptično - šizofreni napad ... prođe nakon cca pola minute. Sve je ionako u glavi. Na zadnjem sicu sjedi Elvis. Najveći živući pirovački roker i čovjek koji se ostavio cigareta malo iza mene. Sa CD -.a svira 'Sittin' on the beach'. Mislim da sam u zadnjih tjedan dana tu pjesmu ludog Nigerijca poslušao brat bratu 30 puta. Kako i ne bi. Sva životna filozofija sabrana je u ta 4 stiha. Sjediš na plaži, slušaš valove i razmišljaš o tome što će donijeti budućnost. Moj ultimativni hit predstojećeg ljeta. Mr. Ikwue, let's go! Inače, nemate pojma kako sam ponosan na današnju epizodu. U pitanju je jedna od najvećih želja velike većine Hrvata, a meni se ispunila onako neočekivano, ludo i 'SPIG' - ovski. Jebi ga, kad drukčije ne znam. Čast je to. I to velika. Neka svatko priča što hoće. ''Rat pripada povijesti, okrenimo se budućnosti. '' GENERAL ANTE GOTOVINA Gornja rečenica je nešto najljepše i najmoćnije što je ikad izgovoreno u cjelokupnoj hrvatskoj povijesti. Već sam je citirao puno puta i ne mogu je usporediti sa niti jednom izjavom bilo kojeg jednog hrvatskog političara od 1990. do danas. Direktno, životno i bolno realno. Od tog trenutka general Gotovina me kupio za cijeli život. Okrenimo se budućnosti! To je to! Fak mržnja, fak rat, fak vječite rasprave o događajima iz razdoblja paleozoika. Ustaše, partizani, četnici .... Tito, Pavelić, šesta lička ... Jel' dosta više? Cijeloga života, evo još malo pa 40 godina. Svatko ima svoju verziju, svako prekraja povijest kako mu pukne. I onda kad je prekroji manipulira sa masama kako te volja. Masa glupa i inertna. Pljuje po bivšem sistemu, a svi su mozgom ostali u onoj bregovićevskoj Jugoslaviji u kojoj se bilo potrebno jedino roditi, a država će se pobrinuti za sve ostalo. Koja jebena država? Ti si država i nitko drugi. Dolazimo i do našeg najljepšeg narodnog običaja koji kaže - lakše je željeti da susjedu sve pokrepa nego mrdnuti sa sobom. Uh, iznervirat ću se. ''Lakše je isukati sablju nego zasukati rukave.'' Aforizam iz 'Slobodne' Imamo državu, imamo slobodu. Ajmo se uhvatiti posla. Možda nam bude bolje. Možda bismo prvi put osjetili jedini patriotski naboj koji priznajem. Ono kad živiš u normalnoj zemlji i kad za svoj rad dobiješ plaću, a ne ovu sprdačinu zbog koje se non stop svađam sa onima koji se ne bune jer su navikli 'skromno'. Ma mr'š ti i 'skromno'. Doživotno preživljavanje sa tri tisuće kuna mjesečno nije znak skromnosti nego mirenje sa činjenicom da te vrijeme gazi i da ti život prolazi kroz prste. I da ćeš se sa 70 s nostalgijom prisjećati kako si cijeloga života bio jadan. I skroman, ahahahaha ... Nek mi patriotizam draška stanje na računu, a ne Škorine budnice. Sad mu je ionako većina repertoara postala nekako besmislena. A ako i bez novaca ne znaš životu ukrasti čim više lijepih trenutaka (kao npr. ja) to zna biti dosta deprimirajuće. O GENERALU SASVIM OSOBNO Vjerujem da bi većina hrvatskih političkih stranaka žrtvovala 50% svog nepotrebnog i besmislenog članstva da im je primiti nekog poput Ante u svoje okrilje. Možda ovo sa 50% zvuči malo presirovo. Mislim da je puno bolji postotak 90%. I zato cijenim što se povukao iz javnog života. Svoj je brend mogao unovčiti u suhom zlatu, ali nije. Vjerujem da mu je za ovaj život stresa sasvim dovoljno. Prije pisanja ove epizode, kako bih se pravio pametan, malo sam prokoćario po internetu o detaljima njegove haaške epizode i kad sam se podsjetio gliba zvanog hrvatsko pravosuđe ulovila me muka. Biti marioneta u rukama takvih ljudi mora da je siguran put u ludilo. Nema veze. Šta je tu je, bilo pa prošlo. Da se razumijemo, znam ja dobro da je Ante daleko od sveca. Svi znamo napamet crtice iz njegove biografije i mislim da ih nema smisla ponavljati. To je priča za cjelovečernji film. Da nam se nije dogodila ta svirka ne vjerujem da bismo se ikada sreli, al' eto, dogodila se i priznajem da guštam kao prasac. Naša zajednička slika došla je i do Drniša i budući da je od svih likova koji su protutnjali hrvatskom scenom Ante JEDINI čovjek kojeg moj did priznaje mislim da sam dobio kredita za tri života. Btw, već sam od babe naručio da nam za idući put spremi tripice. Spremi ih onako na lovački, malo ljuto, ali za prste polizati. Kad me nakon dva tri puta prestane biti sram vaditi na tanjur obično ispred mene stave lonac. I par čaša vina iza toga. Ludilo. Ah da, još nešto! Vjerujem da mnogi ne dijele moje razmišljanje. Sa onako visokointelektualnog gledišta vjerojatno trpaju Antu u isti koš sa svim onim (.....) i smatraju ga jednim od njih. Meni pak, kroz glavu prolazi nešto drugo. Dok su neki sumnjivi tipovi u klimatiziranim uredima prekrajali granice i donosili odluke koje će upropastiti na tisuće sudbina netko je na licu mjesta treba izdati zapovijed. Odluku u kojoj će možda do jutra izginuti desetine momaka koji se još nisu ni napili ni poseksali kako treba. To ne možemo ni ti, ni ja, ni revolucionari s fejzbuka ni 99% ljudi Ante je bio taj! I zato mu skidam kapu.  I za sami kraj nešto što me u cijeloj priči možda i najviše oduševilo. Društvo je striktno inzistiralo da ne bude harmonike. A longplejka koja se prilikom našeg dolaska vrtjela me apsolutno razvalila. Stiže za kraj. Neka svatko priča što hoće, ali ja takve ljude ne mogu ne voljeti. P.S. Pozdrav i najljepšem osmijehu Zadra, Sukošana i Pakoštana koja nam je cijelo vrijeme pravila društvo. Inače smo ti jako dosadni i naporni, ali u takvom društvu postanemo neozbiljni za čas. And in the naked light I saw Ten thousand people, maybe more. People talking without speaking, People hearing without listening, People writing songs that voices never share And no one dared Disturb the sound of silence. |