SEKS, POLITIKA I GOSPODARSTVO
nedjelja, 19.01.2014.
KLIK U GLAVI
|
Postoje ljudi koji ne čitaju knjige. Neće.Ne žele.Ne vide u tome ništa zanimljivo. Jedna od najjačih rečenica koju sam čuo u životu je svakako:''On ti je u k.....,on ti čita knjige.'' Čovjek ima svoju malu biblioteku. Kad ulovi vremena i novaca traži po internetu,naručuje i jednostavno uživa u pogledu na tu svoju zbirku,ali eto,on zbog toga nije normalan (nisam taj,ali nisam ni daleko). Još strašnije je to što društvo u kojem se izgovori takav idiotizam to najčešće prihvaća kao apsolutnu istinu. Stvarno,kako normalna,spolno zrela osoba u srednjim godinama može čitati knjigu,a da nije za lektiru ili izvadak iz katastarskih čestica? Kakav to bolestan poriv u čovjeku mora biti? Ljepota demokracije je u tome što imaš ustavom zagarantitano pravo da ostaneš zaostao.Mnogima to paše.Bar ne boli glava. Junak današnje epizode je jedan hm....čudak na čiju sam knjigu naletio sasvim slučajno.Stajao u murterskoj (moram napomenuti odličnoj!) knjižnici,šarao po policama,vidio naslovnicu...i eto.U životu sam se nagledao i naslušao svega,ali priča poput ove se čuje samo jednom.Priča je to koja će svakom normalnom zauvijek promijeniti pogled na svijet jer čuli smo za lude,čuli smo za otkačene,čuli smo za luckaste,ali ovo je šetnja kroz svijet za koji nismo ni znali da postoji.. Idemo redom...... ZABORAVIH VAM REĆI DA ZOVU ME DŽONI Početak je 90-ih.Rat. Svijet se dijeli na Nas i Njih. Džoni Štulić sablažnjava ovdašnju javnost.Više je u Beogradu nego u Zagrebu.Daje neke dvosmislene i provokativne izjave.Čin veleizdaje?Ne nego,jedan obični:''Jebem Vam mater svima koliko Vas ima!'' Ubrzo je slijedila kupnja 'one way ticket' avionske karte i let u jednom smjeru. ''...Odlazim, odlazim, ostavljam te, ali ne kao prije, ovaj put zauvijek sad placi, nikad vise ti necu doc, ni kada padaju kise, ni kad me tuga svlada, ... Legenda je rođena!Što god netko o njemu mislio. Svatko je od nas bar jednom u životu pomislio-kako bi bilo lijepo odjebati sve i....nestati. Promijeniti grad.Državu.Kontinent. Džoni je jedan od rijetkih koji je to i napravio. A to što ima dosta njih koji misle da je to čin čovjeka koji je pomjerio s pameću njega ne zabrinjava previše.Kako ne poštovati osobu kojoj nude puste rasprodane Maksimire i Marakane,a on im u celofanu kaže:''Odjebite!Vi i Vaš posrane pare!''Eno Vam Bijelo Dugme.... LjETO 1990,negdje na jadranskoj obali Razgovaraju tako Džoni i Jura Pađen. Pađen ga pita hoće li imati djece sa svojom Josephinom.Džoni odgovara da neće jer su djeca velikih ljudi 'u kurcu'. Pađen mu na to odgovara: ''Onda je tvoj otac bio veliki čovjek!'' UPOZNAJMO MAKSIMA CRISTANA Vjerujem da među Vama ima dosta onih koji znaju o kome je riječ,a ovim drugima ću,bar se nadam,upravo otvoriti jedan čitav Svemir. Scena kojom ova nevjerojatna avantura počinje neodoljivo me podsjeća na početak omiljenog filma 'Dan ludila'. Prometna gužva.Roje se misli.Vrućina.Klik u glavi.Izlazak na zrak.Bez gašenja motora.... Za razliku od Michaela Douglasa gospodin Cristan je zdrava osoba normalne moći rasuđivanja koji je jednostavno odlučio okrenuti leđa svom dotadašnjem životu.To i je ono što je u cijeloj priči najintrigantnije. Čovjek je imao sve preduvjete da u ovoj našoj postsocijalističkoj truleži postane bogataš i omiljeno lice glossy magazina.U mladoj državi poharanoj netom završenim ratom stasala je jedna sasvim nova klasa tajkuna i sumnjivih kapitalista čiji je bankovni račun najčešće bio obrnuto proporcionalan kvocijentu inteligencije. Maksimov poziv je bio udovoljavanje toj pustoj snobovštini.Riječ je bila o uređenju interijera i uvozu skupocjenog talijanskog namještaja.Imao je Maksim izvrsna poznanstva u samom vrhu,fantastične preporuke,izvanredne menadžerske sposobnosti i bio na najboljem putu ostvarivanja hrvatske verzije 'american dreama'. Svi su statusni simboli bili tu.Hugo Boss,Calvin Klein,tri mobitela,luksuzni auto.... Sve je išlo glatko kao po loju. Do trenutka u autu. Uglavnom,u jednom je trenutku pukao,izašao van,iznajmio sobu u obližnjem hotelu,legao na krevet i vrtio film cijelog svog dotadašnjeg života.Nakon par dana,bez da se ikome javio odlazi na željeznički kolodvor. Tražio je kartu za bilo gdje,a izbor je pao na Milano. "Kaz'o je da mu je dosta i žene i djece i kuće i da ga neka nostalgija vuče i da će se vratiti kad mu bude ćeif." Njegovim je nestankom nastala ogromna panika. Obitelj,mušterije,poslovni partneri,svi su se odjednom našli na čudu,a ovaj je za to vrijeme na milanskim ulicama započeo svoju nevjerojatnu epopeju. Kupuje bilježnice i hrpu penkala i počinje-pisati. Pod vedrim nebom. Nama 'normalnima' tako se nešto čini suludo,ali Cristana kao i Džonija Štulića to ne zabrinjava previše. Svoje zbirke priča i pjesama pretipkava i printa u gradskoj biblioteci,uvezuje u knjižice i prodaje na štandu skupa sa drugim uličnim pjesnicima. I od toga živi. Kako? To samo on zna... U te dvije godine koje knjiga opisuje bilo je tu svega-i smrzavanja na milanskim ulicama,umiranja od gladi,spavanja po tramvajima,ali i druženja sa stvarno svakakvim tipovima ljudi,upoznavanja istinske ljudske dobrote...Od početka do kraja pratimo kako izgleda isprobavanje vlastitih granica izdržljivosti i snalažljivosti na način na koji je to napravio malo tko prije njega. U današnje vrijeme reći 'ne' svim ustaljenim konvencijama i konformizmu može samo hrabar čovjek. Iako vjerujem da minimalno 90% njih za njega misli...... Lud? Luđi ne može biti. Zato me i je toliko oduševio. PREPORUKA ZA KRAJ Knjiga "Bemteumozak" prvotno je tiskana u Italiji kao "Fanculopensiero" 2007. Do sada je doživjela pet izdanja i postigla ogroman uspjeh. Maksim Cristan rođen je u Puli 1966.Po izlasku knjige započeo je suradnju s poznatim talijanskim političkim tjednikom 'Internazionale'. Autor je predstave "Reading Anna Politkovskaja" izvođene na turneji u Italiji (2008.) te kratkog filma "Dva trgovca na sajmu" za Puglia film comition iz Barija iste godine. Realizirao je nekoliko kazališnih laboratorija te skladao glazbu za film "Il Pasticcere" (Slastičar, Italija 2011.) u kojem tumači i jednu od uloga. Postao je sve ono što oni koji ne čitaju knjige ne mogu smisliti. Zato i je faca! |