SEKS, POLITIKA I GOSPODARSTVO
ponedjeljak, 24.06.2013.
DOSADNO?
|
Kao uvod u današnju epizodu tu je trebao stajati klip s pjesmom 'Je dosadno',ali budući da moje čitateljstvo nema dovoljno jak želudac taj sam Vam užitak ipak uskratio. DOSADA-osjećaj nelagode u okolnostima kad nema zanimljivih zbivanja ili misli,osjećaj praznine i nezanimljivosti (Anić,1991.) ''Ajme,šta je dosadno....'' ''Ja ne znam kako Vi ne poludite na otoku preko zime...'' ''Ima li šta u Tisnom što radi iza ponoći? Ima,trafostanica!...'' ''...Popizdiću od dosade...'' ''Tužne su dalmatinske noći kad kafići zatvore u osam ti dođeš s ekipom i ostaneš k'o posran...'' Ovaj prepjev pjesme 'Dalmatinske noći' Tomislava Ivčića napravio sam s kolegom prije nekih desetak godina i znam da nam je to tad bilo jako smiješno.Tema današnje epizode je,dakle, dosada! Osjećaj praznine i nezanimljivosti svojstven glupim ljudima praznog duha i bez minimuma ikakve kreativnosti. Ako ste se slučajno uvrijedili,baš mi je drago. Dabogda Vam bilo dosadno i ostatak života! Sram vas bilo! Život je prekratak da bi se bilo kakve praznine ispunjavale dosadom. KAKO SE DOSADA NAJČEŠĆE MANIFESTIRA? Uletite li u neki kafić u npr. zimi, u utorak u 12.30 vrlo vjerojatno ćete naići na bar jednu osobu tupog pogleda kako zuri u prazno,a ispred nje se nalazi popijena šalica kave u kojoj se šećer osušio i skorio prije sat vremena(što ni konobaru baš ne služi na čast jer to nije odnio). Njemu je – dosadno! On bi sad nešto,ali ne zna što. Radio bi,ali mu se ne da. Vodio bi ljubav,a nema s kim. Zabavio bi se,ali ne zna kako. Družio bi se,ali mu svi idu na živce. Oduzeo bi si život,ali mu se ni to ne da. Pošto se radi o terminu u kojem normalni ljudi ili rade ili se spremaju za rad u popodnevnoj smjeni ili pak ručaju, njegovo besmisleno sjedenje u kafiću je jedna potpuno isprazna mehanička radnja koja je u nekim pametnijim ugostiteljskim objektima čak i zabranjena (Sjetite se kafane u filmu 'Kuduz'u kojoj na zidu lijepo stoji poruka na kojoj piše 'Zabranjeno sjedit 'nako!'...ili kad ti osam mamlaza zauzme dva stola popiju jedan makijato i dec kole i nakrcaju pepeljare,a ti ih ne smiješ zaliti šmrkom i otjerati) DA LI JE DOSADA TIPIČNA ZA MALA MJESTA ILI JE IMA I U VELIKIM GRADOVIMA? Vjerujem da trenutno u Adeleidu,San Franciscu,New Yorku i Tokiu ima bar milijun ljudi koji umiru od dosade.To nisu ljudi koji boluju od depresije jer za bolovati od depresije trebaš imati mozak,a ljudi kojima je dosadno taj vitalni organ većinom ne posjeduju. Kako onda objasniti da u tim megapolisima gdje sve vrvi od koncerata,shopping centara,uličnih svirača,izložbi,kupleraja,fast food objekata,postolara,trafika,multipleks dvorana,nacionalnih parkova ili sportskih manifestacija postoje ljudi koji se bore s dosadom? To Vam je stoga što je ljudska glupost univerzalna! Da biste bolje upili ovu temu predlažem da zajedno uronimo u idući odlomak. SPLIĆANIN U KAKNJU Kad sam iz Rijeke došao na otok Murter priznajem da mi je bilo dosadno. Nedostajalo mi je društvo, besmisleni izlasci u Lujze, Pajtone i Hobitone (koliko novaca sam tamo ostavio gazde mora biti sram ako si samo od mene nisu priuštili solidni polovni automobil srednje klase) i onda odjednom....PAF! Od tog mog riječkog bijega od života (jer svakodnevni maratonski obilasci kafića i nisu ništa drugo nego upravo to) nalazim se odjednom na tamo nekom otoku Murteru,sjedim u kafiću i blejim u prazno. Novine mi se ne čita,od cigareta me boli glava,od četvrtog makijata će me uloviti mutežina u trbuhu. ''Pa koju pičku materinu si dolazio?'' vjerojatno se pita netko,a ja bi ga zamolio da bude pristojan i da pazi kako se izražava. I onda sam sa ocem radio kod jednog našeg čovjeka koji inače živi u Splitu i samo u jednoj,jedinoj rečenici doživio doživotno prosvjetljenje. Rado ću ga podijeliti s Vama. Kako je meni bilo strašno dosadno zanimalo me šta ima novog u Splitu. Ovaj me samo blijedo pogledao i izustio:''Nemam pojma!'' Kako je meni željnom blagodati civilizacije, saturday night fevera i from dusk till dawna bilo nezamislivo da netko tko živi u velikom gradu ne zna što se u tom gradu zbiva zatražio sam dodatno objašnjenje. Čovjek je tad rekao: ''Vidiš,Igore (to mi je inače pravo ime,a ne Maurice Spigorovsky-to Vam je samo zajebancija) sad ću ti ja nešto ispričati.Kad sam imao 18 godina sjeo sam s ekipom u auto i zaprašili smo put Kaknja.Zaboravio sam zašto,ali to sad i više nije bitno.Uglavnom,sjeli smo u kafić i mene je uhvatila tolika muka da sam jednostavno čim prije želio otići.To je bilo toliko isprazno i depresivno mjesto da sam se danima pitao kako netko normalan može živjeti u Kaknju. Vidiš,a danas kad dođem s posla,ručam,popričam sa ženom i djecom i kad se nakon toga jedno po ure izvalim na kauč potpuno mi je nebitno da li je taj kauč u Splitu,Kaknju,Parizu ili New Yorku.Imam svoj život i jebe mi se za sve oko mene. Ponovimo dakle: Imam svoj život i jebe mi se za sve oko mene! Cijeli smisao života opisan u samo 11 riječi. Esencijalno! Seoske babe (muške i ženske) od 7 do 77 vole znati tko je trudan,tko se razbio s autom,tko je ostao bez posla,kome je izgorila kuća,a kad Crkva zazvoni mrtvi zvon telefoni se istog trenutka užare od znatiželje tko je preminuo.... Neki to pripisuju malomišćanskom jalu i zlobi,ali ne! Uzrok je, kako ja to volim reći,sindrom krvarenja od dosade! Kad se u tvom praznom životu ne događa tebe Bože ništa, svoj životni smisao tražiš u zabadanju nosa u tuđe stvari ili kako se kod mene u Jezerima kaže ''češeš se tamo di te ne srbi''(svrbi, a ne Srbi.) I to nije obilježje ruralnih sredina jer i gradovi imaju takvih ljudi koliko ti srce želi. KARAOKE ILI KNJIGA? Prije nekih pet-šest godina u jednom kafiću na otoku bile su održane-karaoke. Prva asocijacija na karaoke mi je zadimljeni bar u Texasu u kojoj neka plava droca ogromnih sisa grabi mikrofon i krevelji se preko matrice pjevajući neku pjesmu Dollly Parton dok u publici pijani Jonathan u crvenoj kariranoj košulji sa 'Wrangler' tregerima koji mu drže traperice iz čista mira ne slomi nekom majmunu biljarski štap o glavu i nastane tuča neviđenih razmjera. Plavuša vrišti,staklena ambalaža leti zrakom,a gazda staje za mikrofon dok ga ne pokosi boca 'Johnnya' bačena u glavu. Kako je kod nas narod civiliziraniji i tuče se isključivo na cajkama (a kad su bolje večeri i u bija iz vatrenog oružja), karaoke po kafićima su najčešće jedan najobičniji proljev od večeri u kojoj bilo koje siroče može dobiti svojih pet minuta slave. I jednog jutra nakon tih karaoka bio sam sudionikom izuzetno zanimljivog razgovora na tu temu. Ovaj što je bio ZA karaoke nikako se nije mogao načuditi ovom što je bio PROTIV karaoka,a onda mu je ovaj rekao da je za vrijeme karaoka on doma slušao glazbu i čitao knjigu i da je njegovo vrijeme sto puta kvalitetnije utrošeno od 99% ljudi koji su bili tamo (onih 1% zadovoljnih su gazda kafića,konobari,čovjek koji je dobio 100 eura za organizaciju karaoka i eventualno netko tko je uspio osvojiti srce voljene djevojke te je u vlastitom osobnom vozilu odveo u neku divlju uvalu te je uz neki fini 'Cafe del mar' CD i pogled na odsjaj mjeseca o krijeste valića dva do tri puta uspio pojebati kao kravu.) Ne moram ni napominjati da je veći dio ljudi koji su tamo bili išli na karaoke jer su MISLILI da oni tamo trebaju biti. Dobro,ajde,bilo je sigurno i onih oji su se zabavili,ali njima bi bilo dobro i bez karaoka. NEGO MAURICE,ZNAŠ I SAM DA SMO RETARDIRANI PA TI NE OSTAVLJAMO KOMENTARE,ALI RECI NAM, BRATE MILI, STVARNO ŠTA TI OPĆENITO MISLIŠ O KAFIĆIMA? Nemate pojma kako mi je drago da ste me to pitali. Ovo da ste retardirani to ste sami rekli. U danima kad sam mislio da je biti na naslovnici bloga neka bitna stvar u životu jednom prilikom je osvanula moja prilično lucidna i duhovita priča o kafićima. Za one koji još nisu pročitali čitavu 'SPIG'-ovu arhivu (još malo pa epizoda No.400) riječ je o priči u čijem klimaksu gazda caffe bara 'Ferrari' pijanoj klijenteli koja mu daje znak da zapiše tih 800 kuna koje su polokali jednostavno pruža POS aparat. Hvala Bogu da me urednik više ne jebe pet posto jer naslovnicu gledam rijetko i nikako (nije mi dosadno...he...he) Vođenje kafića je,kao i ugostiteljstvo općenito,jedna grana umjetnosti. Kad priučeni dizaličar otvori kafić na punktu kao što je npr. autobusna postaja,željeznička postaja,gaj (lug,šumarak) kraj ceste gdje je prva kuća udaljena tri kilometra, sam pristup ugostiteljstvu je površan te se,u želji za lakom zaradom, razina i kvaliteta usluge gurnu u drugi plan. Zato se na takvim mjestima umjesto finog tamnoplavog Malibu coctaila sa pet kocki leda i malim šarenim papirnatim suncobrančićem dosta često dobije neposredni metak u čelo.(kad je malo bolja večer) Ne moram ni naglašavati da se u klijentelu takvih mjesta ubrajaju najčešće ljudi kojima je dosadno. Kafić je jedan toliko kretenski vid zabave da to nije normalno. Popiti jutarnju kavu-da,izaći navečer s ekipom obučen u bijele gaće-da,sresti nekog pa skočiti na pivu-da,ali očajnički visiti od jutra do mraka i kasnije ljubomorno promatrati kako gazda živi high life dok ti toneš sve dublje je očiti znak totalne imbecilnosti (čitaj-dosade!) KAKAV JE STAV HRVATSKOG PODUZETNIKA PREMA ZDRAVOJ KONKURENCIJI? U Murteru postoji kafić po imenu 'Reful'. Gazda je od tog mjesta uspio u nekoliko godina napraviti kult o kojem se priča po cijeloj Dalmaciji,a bogami i šire. I to sasvim zasluženo. Kako? E,pa umjesto da je objesio pet uokvirenih slika kupljenih u 'Plodinama',stavio šank,montirao WC školjku (i to sa zahodskom daskom) i doveo konobaricu koja svoj posao radi žarom ravnom prodavačici kiselog kupusa i pomislio da je to sasvim dovoljno za privući potencijalne goste-u 'Refulu' se već godinama svakog vikenda održavaju-koncerti. Nekad su profitabilni, nekada ne,ali mjesto pulsira životom kakvog se ne bi posramila ni neka metropola. Povodom nedavnog rođendana kafića gazda je doveo Enrica Crivellara i Raphaela Wreslinga (jutjubajte slobodno,bit će Vam drago) i već nakon prvih taktova uletjela je (gle čuda) radna inspekcija tražeći od glazbenika radne dozvole. Bilo kakvo traženje radnih dozvola u ovom ćumezu od države su nešto toliko smiješno i apsurdno,ali neka se manje uspješni poduzetnici vesele. Njihova klijentela su ionako većinom ljudi kojima je dosadno. I KAKO BI TI ZA KRAJ POMOGAO SVIMA NAMA KOJIMA JE DOSADNO? Ako čovjek u braku s malom djecom kaže da mu je dosadno ta su njegova djeca vjerojatno neželjeni produkt lošeg seksa. Seksa nakon žestokog pijanstva uz upotrebu nekvalitetnog kondoma.Imati djecu samo zato što je to tako biološki određeno je isto kao redovito ići na misu i krasti u dućanu (znam jednog takvog) Dijalog začeća među ljudima kojima je dosadno najvjerojatnije teče ovako: ''Ženo,nema ništa na televiziji,bil' mi se malo naguz'la.Ne boj se ništa,ni ja t' baš nemam volje!'' Ako četrdesetogodišnji neženja kaže da mu je dosadno i cijelog života mašta kako će basnoslovni dobitak na kladionici odagnati dosadu,vara se! Sagradit će si dva-tri apartmana,imat će overbuking i kad prođe ljeto imat će puno novaca, putovati ,kupiti će si lijepi auto,ali kad navečer legne u krevet i pogleda u plafon i dalje će mu biti...nekako prazno i.....dosadno. Jer drukčije ne zna! ZNAM JA DA BI VI OVO ČITALI JOŠ CCA POLA SATA,ALI.... I tako to...trla baba lan...ponovno sam došao sa svirke,ali ovoga puta nisam omamljen rujnim vinom već sam se od gaziranih sokova napuhao kao balon. Sat pokazuje 1 i 35, sutra idemo rano u Šibenik jerbo moramo nešto obaviti u svezi sa....ma šta Vas briga zašto ja moram u Šibenik? Laku noć! |