SEKS, POLITIKA I GOSPODARSTVO
nedjelja, 28.10.2012.
SVIRAJ MI SVIRAJ...
|
Vaše dijete ima talenta za glazbu? Kad Vam dođu gosti prisilite ga da donese violinu i odgudi neki recital od pola sata iako bi gosti najradije raščepili i Vas i violinu? Od umora često zaspe za glasovirom pa pljesne čelom po tipkama? Svaki dan u školi dobiva batine jer svira fagot pa šulkolege misle da je peder (faggot)? Još kao beba Vam je kuhinjskom varjačom nabijao ritam po pretis loncu? Budući da sam veliki zaljubljenik u glazbu, a uz to i izuzetno cijenjeni propali muzičar u današnjoj epizodi ću Vam probati pomoći uputiti dijete u čarobni svijet glazbe. Lijepo je kad je glazba hobi, ali ako želite da mu to postane budućnost ovaj mali savjetnik Vam je u tom slučaju neophodan. Tko zna, možda mi jednog dana budete zahvalni… Za početak probajte vidjeti kojem instrumentu naginje. Instrumente smo podijelili u nekoliko skupina kako bi olakšali pregled. ŠESTA OPCIJA VIOLINA, VIOLA, VIOLONČELO, FAGOT, LIRA, CITRA, OBOA, KLAVIČEMBALO, HARFA, KLARINET, MARIMBA, SAKSOFON, FLAUTA, TROMBON, TUBA, KSILOFON, ONAJ TROKUTIĆ KOJI RADI CIN-CIN……itd…itd… Voljeli biste da se Vaše dijete pronađe u klasici! Dok njegovi vršnjaci krvavih koljena trče za loptom mali dječak zalizane kose obučen kao polaznik nekog engleskog koledža nosi svoj teški instrument. Put mu je izuzetno blijeda jer u školi ima sve petice, a uz to je i predsjednik razreda, pohađa četiri izvanškolske aktivnosti, a Vi ste ga još i prisilili na cjelodnevni solfeggio. Siročić, uglavnom, ne viđe sunca. Dečki iz razreda ne da misle već su sigurni da je peder. Umjesto s Gormitima dan mu počne sa Mendelssonom. Umjesto OK-a lista buđave partiture požutjelih listova. Nikad neću zaboraviti intervju s jednim tinejdžerom koji je na klasičnoj gitari najprije odsvirao neku minijaturu Francisca Tarrege, a nakon toga novinarki mrtvo hladno rekao da nikad u životu nije čuo za Jimija Hendrixa. Dečko od nekih 14-15 godina? U tome i je čar klasične glazbe. Želiš li ući u samu srž moraš se isključiti iz stvarnog svijeta. Samo tako se dolazi na vrh. '2 Cellos' su tek nakon krvavog vježbanja i odricanja postali to što jesu i nikad nikom ne bi bili previše bitni da nije bilo mudrog iskoraka u popularnu glazbu i hajpa koji je zbog toga nastao. Po starohrvatskom narodnom običaju čim je nešto za široke mase to treba pokopati pa makar se radilo i o nečem ovako izvanserijskom. Sreća da su Luki i Stjepanu naše sirotinjske palanke odavno pretijesne pa svojom svirkom raspamećuju publiku gdje god se pojave. A najsmješnije mi je to što je minimalno jedan glupi hrvatski roditelj, očaran uspjehom '2 Cellos', slomio teniski reket i svom traljavom debilu nabavio polovno violončelo i rekao:''Ima da mi sviraš ki tu ćelos ješ dobt nečin posri čela'' Vratimo se mi na Vaše dijete. Ukoliko ste novčano potkoženi podupirite ga u klasici, šaljite u Njemačku i Austriju na skupe konzervatorije i uspjeh neće izostati. Poznam jedan bračni par koji žive u Njemačkoj, a oboje su diplomirali klavir (jel' se to tako kaže?) I jedan i drugi rade kao profesori, a dnevnice koje dobivaju na npr. otvaranju 'Mercedesovih' salona su više nego pristojne, ali treba biti taj i imati puno sreće za upasti u te vode. Ukoliko niste, dobit ćete vrhunskog majstora na klavičembalu koji će preko poznanstva s tajnikom iz općine upasti u orkestar nekog hrvatskog kazališta i tu će imati primanja tek nešto malo veća od kontrolora karata u autobusu. Dakle, svirat će kurcu! Ali virtuozno i vrhunski! Imao sam četrnaest godina kad smo sa muzičkom omladinom išli na koncert klasične glazbe u riječkom kazalištu 'Ivana pl. Zajca'. Orkestar je otprašio jednu vrhunsku tezgu za nedojebenu pubertetsku bagru. Sve je bilo puno šuškanja vrećica od čipsa, kikotanja, prdeža, dobacivanja i ostalog. Kao veliki ljubitelj glazbe sjedio sam među svojim štreberima tik do pozornice i nikad neću zaboravit gospođu koja je svirala violinu te njen ljutit izraz lica zbog 'bacanja bisera pred svinje' pa je svom kolegi u jednom trenutku poluglasno procijedila:''Ovo stvarno nema smisla!'' Upravo tako, jer većina nekulturne bagre je dvadesetak godina kasnije dupkom napunila dvoranu Vatroslava Lisinskog i zbog kašljanja, kihanja i šmrcanja skoro upropastila koncert Ive Pogorelića. Komentar iz 'Slobodne' glede Kerumovog odlaska na koncert Paca de Lucie znate, ali ću ga isto ponoviti: ''NA BINI SJEDI PACO, A KERUM SJEDI 'NAKO!'' I zato žalim prave zaljubljenike u klasičnu glazbu jer su u ovom neciviliziranom balkanskom šupku totalno 'out'. Klasika na ovim prostorima živi još jedino u TV reklamama i svakog 01.01. prilikom prijenosa Božićnog koncerta iz Beča, ali se većinom gleda u mamurnoj alkoholnoj izmaglici praćena prdežom uzrokovanim prajčetinom i francuskom salatom. A za kraj ovog odlomka nešto spektakularno. Iako je riječ o jeftinom, populističkom 'fast foodu' za nezahtjevnu publiku ponekad mi je tako drago što sam nezahtjevan: PETA OPCIJA BAS GITARA, KLASIČNA GITARA, ELEKTRIČNA GITARA… Većinu svoje mladosti proveo sam na plažama lupajući po gitari. Do onog trenutka kad shvatih da je to jedna najobičnija glupost. Zašto? U većini slučajeva ekipa bi u paru nestajala kako bi se mogli nesmetano drpati i žvaliti, a meni bi svaki put ostala tri pijanca moleći me da im sviram 'Užas je moja furka' ili 'Za ljubav treba imat' dušu'. Pri tom bi me tapšali po ramenu:''Najjači si!'' Mo'š mislit'! A jedan bi onda obavezno išao rigat'! Stoput se dogodilo da bih gledao u ta dva slatka plava oka, svirao 'Kako si topla i mila' zamišljajući kako joj vrhom usana sišem vlažnu pipicu, a ona bi večer završila skačući kao ranjena kobila na jajima nekog papka. Kojem se od same pomisli na njene sokove vjerojatno povraća. Gitarista je jednostavno previše, izlizali su se i nemaju više ama baš ništa za ponuditi. Sviranje sola kao vrhunca glazbenog izražaja, s nogom dignutom na monitor, je atrakcija još jedino u Slavoniji i nekim ličkim kafićima. A čak ni na gažama gitara nema neki veći značaj jer stvari pod kontrolom ionako drži klavijaturist budući da su kod njega sve matrice. Može se gitaršpiler usred solaže ići popišati i nitko neće ni primijetit da ga nema. Gitara-out! Stvar je slična i s bas gitarom. Osim onog grčkog PUM PA-PA PUM PA….PUM PA- PA, PUM PA… Od slepanja, čupanja žica, virtuoznih ljestvica, dimova, majeva i suseva u RH se nitko nije usrećio. Onako usput, razgovarao sam jednom daaavno s čovjekom koji svira gitaru u bendu koji je pratio ni manje ni više već Josipu Lisac. Čovjek je na mom lijepom otoku sa svojim blues bendom stari znanac i svakim nastupom oduševi publiku. Iako su blicevi fotoaparata privlačni, iako su hotelski smještaj i dnevnice uredno plaćeni, iako će mu slika izaći u 'Gloriji', iako se svira u finim intimnim prostorima na koje dolazi kulturan svijet da nema sviranja po svadbama ne bi se mogli otplatiti baš svi krediti… Đitra? Pušiona! ČETVRTA OPCIJA - BUBANJ Ovaj instrument koji je uvijek negdje u pozadini je bio i ostao najvažnija stavka u glazbi uopće. Vjerujte Vi meni! Od ritma je sve i počelo! Ne znam zašto većina roditelja ovaj fenomenalni instrument ne može smisliti. Sjednite svog desetogodišnjaka za bubanj. Neka desnom rukom lupa ravnomjerno osminke na fušu c-c-c-c c-c-c-c c-c-c-c c-c-c-c-c c-c…. Neka desnom nogom opali bas jednom pa dvaput, a poslije prvog udarca basa nek lijevom rukom opali jednom po dobošu. Aj sad zatvorite oči i ponovite što ste pročitali! Znači: BUM TUP BUMBUM TUP, BUM TUP BUMBUM TUP… Desna ruka cijelo vrijeme lupa po fusu c-c-c-c-c-c-c-c-c-c-c… E sad ga gledajte! Ako slijedeću minutu izdrži bez da ispadne iz ritma ili da zarola prijelaz po kontrama ili opali jedno šesnaest puta po činelama možda ispred Vas sjedi veliki bubnjar. Nemate pojma kolikim bubnjarima je sviranje ovog osnovnog ritma ispod časti. Ne volim kad svirač bilo kojeg instrumenta ne želi biti dio cjeline već mora ispumpavati svoje ego tripove. Eto, upravo zbog toga je za mene Tadić veća faca od Stefanovskog iako su i jedan drugi bez konkurencije u ovom dijelu Mliječne staze. Na probama Gibonnijevog benda Stefanovski je mrtav-ozbiljan redovito diktatorski zapovijedao:''Nemoj da mi se ko meša dok sviram solo!'' Jebo te solo! Bubnjar? Puno su traženija roba nego gitaristi i nemate pojma kako je teško naći pravoga. Little drummer boy? Apsolutno! Dok se ne otkrije da je ritam mašina jeftinija, manje jede, pije i ne kasni na probe. TREĆA OPCIJA TRUBA Jedina tri zanimanja koja će izdržati svaku povijesnu promjenu, svaku krizu i svako društveno uređenje. Zna se! Doktor, pekar i hadez…pardon…grobar! Bez svega ostalog se može. I u najvećoj besparici svatko od nas će naći tih sedam-osam kuna za kruh, parsto eura za podmititi liječnika kao i pedesetak eura za minutu 'Tišine' na ispraćaju najmilijih. Interesantno je da osim 'Tišine','Krista na žalu' i 'Vjerujem Bože moj' (za koju moj blekasti kum Dirk Diggler nije znao da su je svirali violinisti na 'Titanicu') dijete ne treba učiti ništa drugo. Nađe se doduše preseratora koji bi htjeli da trubač u roku od dva dana skine 'Bumbarov let' jer je pokojnik bio pčelar, ali to za te novce to stvarno nema smisla. Truba? Ako je sprovodna može! Longplejku Milesa Davisa mu razbijte o glavu! Za jazz se baš ne tuku na sprovodima… DRUGA OPCIJA – TAMBURA Ne volim tamburaše! Nisam sklon generaliziranju jer znam da i među tamburašima ima čestitih ljudi, ali ovaj slavonski Telecaster mi je ogadio pokojni predsjednik kad je u prvoj polovici devedesetih silovao narod sa tamburama, a na televiziji bi lelekao isključivo lider 'Zlatnih dukata' i njemu slični beskičmenjaci. Prije par dana smo se cijelu večer smijali ovoj duhovitoj obradi Tomislava Brajše koju smo smislili nakon šest-sedam gemišta ''…Tirolska mati me rodila, Tirolska kobasica othranila. Tirolac sam bio, tirolac ću biti, Živio Tirol!'' Zašto ne volim tamburaše? Kao prvo-svi do jednog ne vide ništa čudno, čobansko i zaostalo u Tuđmanovoj viziji Hrvatske. Znate ono, jes pljačkalo se, jes' ljudi su gladni, jes' nema posla, jes' ošla država u kurac, jes' dabogda pocrkali svi koliko ih ima, al' šta to ima veze ka' su to napravili naši, Hrvati. Kad pročitate iduću priču u ustima će i Vama ostati loš okus: Prijatelj iz Zg je bio kum na svadbi i za glazbu su bili zaduženi tamburaši. Od mladoženje stupajući do mlade, od mlade stupajući do Crkve prašili su sve u šesnaest, a jedan od njih je nosio maleni stolčić. Zašto? Svakih par minuta bi stali, stavili stolčić na pod i zgrabili nekog od svatova pa ga prisilno posjeli. Ovaj bi im dao sto-dvjesto kuna i naručio neke snaše, konje vrane, razigrane, salaše, škore i slične pizdarije (onako usput, Slavonija je najsiromašnija regija u Hrvatskoj…zapravo, tambura bi onda i mogla biti najveći hrvatski simbol…jadna joj majka…) I zgrabiše oni mog prijatelja, ovaj im ubaci dvjesto kuna oni zasviraše i sve super. Dakle, osim što su masno naplatili svoju svirku i osim što su ih nakitili novcima slavujima to nije bilo dosta pa su još uzeli i taj posrani bančić. Pljačka s predumišljajem! Obraz ko đon! I sad dolazi najstrašniji dio priče! Neki od svatova su čuli kako muzika govori da im ne valja hrana, da im ne valja vino (možda i dekoracija stola?), ne valja im ovo, ne valja im ono i tamo negdje oko ponoći moj prijatelj odlazi u WC, a za pisoarom jedna od hijena. Kad ga je vidio, tamburilo u lajbekiću je, onako praseći, mrtav-hladan priupitao:''Šta je kume? Slabo ti nešto ubacuješ…'' Ovaj se dvoumio da li da ga pljune ili kulturno pošalje u pičku materinu… A SAD FANFARE ZA PRVU I POBJEDNIČKU OPCIJU, JEDNU I JEDINU, VJEČNU KAO NAŠA HRVATSKA DOMOVINA. JEDINI INSTRUMENT NA KOJEM SE MOŽE IZGRADITI SIGURNA BUDUĆNOST I POJEBATI NEŠTO NA PALETAMA CIMENTA IZA NEOŽBUKANE GARAŽE HARMONIKA ''Di ćeš, ba, odma' najskuplju?'' ODGOVOR CIGANSKOG SVIRAČA KAD JE NA JEDNOJ VESELICI U ZAGREBU PIJANI UZVANIK NARUČIO 'MILJACKU'. Tko zna harmoniku zna i klavijature, ali jebeš klavijature! Treba nositi zvučnike, pojačala, stalke, miksetu…onda nešto rikne pa treba iskeširati par tisuća kuna…. Ili ti ih ispilaju motorkom… Za razliku od nas primoraca Dalmatinska zagora je u ratu najebala sto puta više. Mržnja prema apsolutno svemu srpskom nije nikako opravdana, ali je više nego razumljiva. I zato mi nikad, ali stvarno nikad neće biti jasno zašto na svim pijanim zabavama u tim krajevima 80 posto repertoara čine cajke. Ne Halid, ne Miroslav Ilić, ne Šaban Bajrami, ne Esma Redžepova već ono turbo šrot najgore vrste. Neki dan sam igrom slučaja završio u narodnjačkom klubu nedaleko od Šibenika (otprilike tamo gdje je inspektor Duvalović opalio nogom Milu Daglasa pa mu je od siline udarca odletio postol). Luxon kaže da on tamo ne bi živ ušao, ali budući da sam ja uvijek otvoren za nova iskustva baš mi je bio gušt. A morao sam to učiniti radi Vas i radi ovog posta. Do tog trenutka sam bio uvjeren da poznajem glazbu, ali u dva sata torture techno ćirilicom ja nisam znao ni jednu jedinu jebenu pjesmu. Bar da im se omakne Halid ili Brena ili ona Big Brotherovska ''…glavobolja od vina, a nigde aspirina…'', ali ne…depresivni, pumpajući bas uz ritam od 150 bpm-a, harmoniku i jaaaaaaaaauuuuuuuukaaaaaanjeeeeeeeeeeeeeeeeeeee. A kad je zasviralo ovo, nisam imao pojma da li je to neka zajebancija ili nešto drugo te sam bio prisiljen ustati i otići do džuboksa pročitati ime izvođača kako bih i svojim čitateljima proširio obzore. Ako je čujete prvi put pripremite si, zlu ne trebalo, neku veliku kantu za povraćanje! Jebalo mater ako ne bi trebalo zauvijek protjerati iz Domovine svakog glupana kojem je ovo dobro! Uglavnom, da se vratimo na temu današnje epizode. Od svih mogućih instrumenata, u Hrvatskoj jedino harmonika može Vašem djetetu osigurati sigurnu egzistenciju. I to je, nažalost, tragična istina! Ako ne vjerujete, evo još jednog primjera. Nedavno sam čuo priču o dva čovjeka iz Šibenika koji žive isključivo od sviranja. Pretprošle su godine dobili poziv u Split kako bi svirali, ni manje ni više već na Kerumovom rođendanu. Od kad su došli, u nekih 8-9 navečer, pa do sitnih sati takoreći nisu stali i, suprotno predrasudama, nije bilo ni penjanja na stol ni razbijanja već se samo jelo, pilo, veselilo, plesalo i pjevalo i svako toliko bi se na instrumentima pojavila neka novčanica. Jazz veliš? Klasika veliš? Rock veliš? Sviranje kurcu!!! U pet ujutro sjeli su u auto i krenuli kući, košulja zalijepljenih od znoja i cijelim putem zadovoljno klimali glavom. Muzika prošla, a bubnjevi u glavi ostali. U bunkeru instrumenti, u kutiji još samo par cigareta, na radiju jutarnji program Radio Dalmacije, na obzoru se pomalja sunce, a u džepu ni manje ni više već (udahnite duboko!) - 30 000 kuna!!! Doduše, takve svirke se događaju samo jednom u životu, ali svirajući klavičembalo, death metal ili acid jazz se sigurno ne dogode nikad. A ako se još niste oporavili od DJ Krmka vratimo se na 'SPIG'-ove utabane staze. Po nekim neslužbenim anketama, ovo je najjebačkija pjesma svih vremena, a ja se s tim apsolutno slažem. Milijun puta ste je čuli, a mogu se kladiti da je nikad niste vidjeli. Malo provjetrimo smrad koji je uzrokovalo 'Zrće' i pogledajmo zajedno. |