SEKS, POLITIKA I GOSPODARSTVO
nedjelja, 15.04.2012.
ĐURO
|
O LJUBAVI PREMA ŽIVOTINJAMA… Postoje na svijetu ljudi koji ne vole životinje. Netko ima alergiju na mačku, netko ne voli da mu cucek izasere kauč u apartmanu, netko se boji psa (znate ono, prema Vama trči zvijer od kojih osamdesetak kila sa glavom veličine kante 'Jupola', a gazda govori: 'Neće Vas, ne bojte se, Bibi je dobar!'), netko (npr. ja prošlog ljeta) ne voli kad mu se cucak posere ispred kapije, a vlasnica bi se još i svađala pa sam je bio prinuđen poslati u pičku materinu što inače nije moj običaj. Netko je jednostavno toliki ogrezao u mržnju prema svemu da ne podnosi ni samog sebe, a kamoli beštije. Postoje, s druge strane, i ljudi koji jako vole životinje samo su u banani, na ovaj ili onaj način, pa to opet nije to. PRIČA PRVA Svi znamo da za zdravi ženski metabolizam najblagotvorniji učinak ima povremeno sjedanje na sočni, debeli kurac. Neke naše sugrađanke uporno potiskuju tu svoju potrebu pa lijek za svoju frustraciju pronalaze u pretjeranoj ljubavi prema svom kućnom ljubimcu. Moja bivša susjeda iz Rijeke je imala umiljatog pekinezera kojem je nakon svake kakice vlažnom maramicom brisala šupčić. A gremlinu drago… PRIČA DRUGA Kad netko dadne, štajaznam, tri tisuće eura za mačka kojem je tata europski šampion, a mama svjetski pa se onda to pari i stvara kapital to mi je jasno. Ali kad netko da tri tisuće eura za mačka da bi na jutarnjoj kavi mogao reći: 'Mi smo dali tri tisuće eura za mačka!' riječ je o čistoj bolesti. Pa mu još odrežu jaja (ono jedino što vrijedi) pa postane neupotrebljiva hrpa i umjesto da se 'jebe ka maška' ono… Veljača, sa svih strana sve pršti od jecaja mačjih orgazama, a tvoj kastrirani Ferdo stoji kao fikus kraj špahera. Otužno. Znam da je vic već bio na 'SPIG'-u, ali ne mogu odoljeti. Odveo stari mačak mladog na jebačinu. Sjeli oni na ogradu, brije bura, temperatura ispod nule, smrzli se kao pičke i čekaju…čekaju…čekaju….od eventualne mačke za jebačinu ni traga ni glasa. Prošla ponoć, a mali mačak prekriven ledom govori starijem: ''Slušaj, ja bih jebavao još pet minuta pa bih išao doma!'' PRIČA TREĆA Jedan moj bivši susjed je živio nekih pedesetak metara ispod ove što je gremlinu brisala guzu vlažnim maramicama. Bili su ljudi u četrdesetim i, jebi ga, nisu mogli imati djece. Zato su on i gospođa svu svoju ljubav poklonili svom mačku. Iako mi je ljudi i dan danas žao uvijek se nasmijem kad se sjetim njihova foto albuma sa dvjestotinjak vrlo zanimljivih fotografija: Mačak spava, mačak jede, mačak se igra s loptom, mačak u vrtu, mačak lovi vlastiti rep, mačak u Gorskom kotaru, mačak nakrivio glavu, mačak nakrivio glavu al' na drugu stranu, mačak kraj felge od auta, mačak skače na zid, mačak mutan jer je slikan bez blica… PRIČA ČETVRTA Ova priča spada u domenu znanstvene fantastike i uopće me neće čuditi ako posumnjate u njezinu vjerodostojnost Iako sam to vidio na svoje oči i dan-danas, nakon petnaest godina ni sam u to ne vjerujem. Radili smo struju u samom centru Rijeke. Ako niste znali tamo na Korzu i oko Korza žive ljudi. U prizemljima obično sve bliješti od šarenih izloga. Na prvom katu obično budu neki odvjetnici ili raznorazni liječnici-specijalisti. A što je na drugom, trećem? E to ja znam! Bili smo u jednom stanu radi zamjene dovodnog kabela i brojila. Do njihovog stana na čertvrtom katu vodile su drvene skale. Kad mi je čovjek otvorio vrata zapahnuo me takav oblak smrada da sam se zamalo izrigao na licu mjesta. Uglavnom, u trideset i nešto kvadrata živi jedna obitelj od kojih je jedan teški invalid. Zahod im je vani na stubištu, točnije na polukatu, pod pun smeća, prozor neotvoren godinama, sudoper zatrpanim LIMENIM pijatima… Kćer, komad kible od nekih dvadesetak godina se taman šminkala i lakirala nokte jer je išla na na posao. Po podu su na svakom koraku bile zdjelice sa mačjom hranom. Osušenom, friškom, usmrđenom… Jebenim zdjelicama nema kraja. 'Majstore, pa dobro koliko na kraju imate mačaka?', pitao sam ga malo kasnije. 'Šesnaest!', glasio je odgovor. Ovaj bivši kolega malo kasnije je na pola glasa izustio nešto presmiješno: 'Znate šta, dečki? Ja bih njima umjesto struje pustio plin!!!'  A sad načas zaboravite na sve ovo i upoznajte Đuru. Totalni zaokret. PRIČA O ĐURI Da li pamtite svoja prva pijanstva? Da li ste ikad susreli čovjeka s kojim se dogovorite da će doći po Vas u osam, a jedan put dođe u jedanaest i kvarat, drugi put u jedanaest manje deset, a treći put u ponoć, a četvrti put ni ne dođe ili dođe preksutra? Da li ste ikad susreli tipa kojem je pet godina na gramofonu jedina ploča bila 'Deep Purple – In rock'? Da li Vam se kad dogodilo da prvi put u životu uzmete ocu auto, pukne Vam sajla od ručne kočnice i u trenutku kad ste se skoro onesvijestili od panike vaši suputnici Govnjarević, Mali i Đuro rigaju od smijeha, a Mali da te utješi kaže: ''Sad kad te zaustavi policajac i pita da li vam je ispravna ručna kočnica ti mu je samo pruži kroz prozor i reci da je.'' Da li Vam se kad dogodilo da se u prisustvu svjedoka kladite s nekim u pizzu da se nećete mjesec dana brijati? Zanimljivost je u tome da, u slučaju da izdržimo, ovaj treći koji je svjedočio plaća pizzu-obojici. Normalno da smo izdržali i onda je ovaj treći išao u vojsku. Bilo je to '94. i onako mladog i zelenog su ga poslali na ratište. Umro je pod jako čudnim okolnostima tako da ni dan danas ne vjerujemo u priču da si je sam oduzeo život. A govor koji je prepotentni gnjilaš u odori hrvatske vojske održao iznad kapse spada u antologiju domoljubnih nekrologa : ''…Svi mi život gledamo bjelo, ali ondak neki od nas počmu gledat crno. Tako je i naš E. počo gledat crno…'' Bez imalo respekta što uplakani majka i otac urlaju do neba. Svi smo bili u kurcu jako dugo. Onda je, nakon nekih mjesec dana, moj prijatelj Đuro rekao rečenicu koja je i meni bila na pameti od prvog dana, ali je nisam imao muda izreći: 'Jeben ti, na ča su sve ljudi spremni samo da ne bi platili pizzu'! I tko ga onda ne bi volio? ĐURO BI KUPIO 'WHISKAS' SVAKI DAN Bio je travanj 2000. Do smaka svijeta nije došlo. Zato smo nabavili mačića. Crno bijela dlakava loptica se brzo svima uvukla u srca i dali smo joj ime po nadimku jedne od najvećih legendi koju je općina Viškovo ikad imala. Đuro. Inače, kad se netko nadugo i naširoko raspriča o svom kućnom ljubimcu to su, po mom mišljenju, najdosadnije priče koje postoje i zato bih Vas poštedio prepričavanja svih onih lijepih trenutaka koje nam je naš dobri Đuro u tih devet godina poklonio. Ipak moram spomenuti onu legendarnu scenu kad smo se žena i ja vraćali iz video kluba i ispred kuće vidjeli pet-šest mačaka ala one iz Tom i Džerija sa naušnicom, povezom preko oka i kandžom od metra. Dvije su se, jelte, oprašivale, ostale su gledale. Jedna bez uha, druga bez oka, treća ofucanog repa, četvrta sa krvavom ranom na glavi, a među njima i naš voajer Đuro sjajne, mirisne dlake oprane u suhom šamponu i sa crvenom mašnicom oko vrata Izletjeli smo iz auta kao furije. 'Marš, Đuro, makni se od tog ološa!'  Bio je i ostao čudo od mačka. Danas potpuno razumijem svoje susjede i onaj njihov foto album. |