SEKS, POLITIKA I GOSPODARSTVO
četvrtak, 24.11.2011.
OZI
|
LJETO, 1980 Tog sam ljeta Ozija vidio prvi put. Bili smo vršnjaci. On iz daleke Australije, ja iz Rijeke. Istovremeno na odmoru. Nije me se baš dojmio. Bio je tvrdoglav i imao neki čudan smisao za humor.. Iako se mulci relativno brzo upoznaju i zaigraju ovo je bio malo teži slučaj. Em stranac, em nekako bezveze... Govorio je onom urnebesnom 'piđin' varijantom hrvatskog ('…lendali smo se na auerodrom u Zuagrebu…','…auti idu ap en daun cilu noć…','…di mi je filips skruv drajver da zavidan vidu…','…ti neuznaš niušta…). Mene su kod njega (klasika) najviše fascinirali plastični roboti, preteča Transformersa, koji su mogli izbacivati šake, action figurice 'Star Warsa' (za njih bi moj kolega danas ubio) i neke slikovnice sa životinjama iz kojih su iskakali kartonski likovi kad bi otvorio stranicu. Ljeto je brzo završilo. Nismo se ni pozdravili i svatko je išao na svoju stranu. 'Jebeš budalu!', mislili smo obojica. LJETO, 1984. Obavijest o smrti. Vijest se proširila selom u roku od pet minuta. Oziju je umrla mater. Rak. Mlada žena. Ozi je imao 9, a sestra par godina više. Otac se našao na čudu. Kuća sa bazenom, vlastita garaža, dva auta, sređen život, klasična emigrantska štorija. Sve je u trenu postalo nebitno. Trebalo je povući pravi potez. Žena i dvoje malodobne djece još nekako funkcioniraju. Muški i dvoje djece teško. Najčešće nikako ! Zato se tog ljeta 1984. odlučio vratiti u rodno mjesto. Stari otac i mater su živi, brojna rodbina će po potrebi uskočiti, djeca će se školovati, ma bit će to sve kako treba. Bila je to prva greška ! LJETO,1987. Ozi i ja smo bili nerazdvojni. Budući da su donijeli prvi video u selo u kući je konstantno bilo pet do deset musavih mulaca. 'Rocky' bez titlova, 'Goonies' bez titlova, 'Za dolar više' bez titlova. Pravi filmski hepeninzi…. Jebeš prijevod ! Jednog vrućeg popodneva nismo išli na plažu i Ozi je čekao da mu otac izađe iz kuće. Malo je pročeprkao po očevim ladicama i donio neku video kazetu. Ubacio je u plejer. PLAY. Bio sam peti osnovne, taman se počeo dirati, a na ekranu se pojavi prava pravcata obrijana pička ! I kraj nje krasni debeli kurac ! Pornić, srce ti jebem ! 'Start' i 'Erotika' oživjeli ! 'A tako to izgleda !', mislio sam u čudu, a srce je zalupalo brže. Ispočetka mi je bilo malo neugodno, a nakon jedno deset minuta sam imao neobjašnjivu potrebu napraviti nešto u zahodu. Kao, pišalo mi se. Samo je trebalo pričekati da Ozi izađe. LJETO,1988. Ozijevo fanatično obožavanje 'The Beatlesa' mi nije jasno do dana današnjeg. Apsolutno svi albumi na longplejkama donesenim iz Australije su bili uredno presnimljeni na audio kazete i slušali smo ih do iznemoglosti. Ja sam mu pokušao objasniti da su U2, Dire Straits i Queen isto pravo ludilo, ali ma kakvi. 'Bitlesi' (kako ih je on zvao) i ništa drugo ! 'Revolution', 'Day tripper', 'Come together', 'Hey bulldog', 'I feel fine', 'Help!'….jebalo majku što su nas razvaljivali. S 13 godina si preglup da bi bilo što dublje shvatio, ali nama je baš bilo fora ignorirati čopor koji je navijao 'Prljavo kazalište', onu katastrofu od Alena Islamovića i Bajagu. Prevodio mi je tekstove, pričao detalje, imao je i neku luksuznu fotomonografiju koju smo listali non stop. Našla se tu i neka izlizana video kazeta s čuvenom snimkom kad praše na krovu zgrade i da ne davim, uspio me doživotno navući na njihov zvuk. John, Paul, George i Ringo su za mene postali i ostali Bogovi. A finale 'Hey, Jude!' nikad više neće tako dobro zvučati kao tog ljeta 1988. Ozijev otac je s jednim mještaninom kupio koću i odlučio se baviti ribolovom. Greška broj dva. LJETO, 1990 Jeste li kad provukli drveni kolac dug pola metra kroz ručku kante od 30 litara i onda kad svako uhvati svoj kraj digneš je onako punu vode, tešku kao smrt i onda odeš pješke kao majmun dva kilometra u polje na plus 38 zaliti egzotično bilje. Niste? E, Ozi i ja smo to radili skoro svaki dan. A bila je viša od dva metra jebala majku. Stabljika debela kao konjski kurac. Minimalno dvije godine zatvora. Navečer smo vrućom peglom sušili listove. Nije bogznašta pucala, ali bi nas zabolila glavina. I to je nešto. Netko se napušen smije, a netko pije 'caffetin'. U zraku kao da se osjetio smrdež nadolazećeg rata, policijski avioni su nisko nadlijetali tražeći plantaže marihuane, jedan je majmun iz Splita u selo donio heroin, 'Daleka Obala' je pjevala o 'Tonki'. Ozi je pio kao smuk,a đointe nije ispuštao iz ruke. Jelo se što se stiglo, živjelo se sto na sat. Legao bi zorom, a budio se u tri popodne. Tad još nisam znao da Ozi ima ćuka u glavi. Doduše imamo ga svi. Nekima se probudi, a nekima ne. Starčad je napustila ovaj svijet u relativno kratkom razmaku. Prvo baba, onda dida. Otac se ostavio ribolova i odlučio za grešku broj tri. LJETO,1991. Kakvu li je zgodnu curicu Ozi imao tog ljeta. Plava smišnica iz Trogira. Ja do tog dana nešto slađe nikad nisam vidio. (šteta, što nam nikad nije ostavila komentar, a čita nas od prvog dana…ali oće, oće…tek joj je 37.) Meni se sviđala jedna sedamnaestogodišnjakinja, ali me, normalno, odjebala. Kurva ! A imao sam potpuno razrađene erotske kombinacije . Ćorak ! Štrc u školjku ! Kao i obično… LJETO, 1992. U opskurnim diskotekama je svirala 'Nothing else matters' i 'Don't cry', gardisti bi na povratku s bojišta u jednu noć stukli sve dnevnice na poker aparatima, a onda bi stavili kalašnjikov na rame i oteturali kući. Jedan moj susjed je u gluho doba noći ožežao par rafala po zidovima jer su ga cijele noći izluđivali komarci. Ozijev otac je otvorio kafić (greška broj tri) i teoretski se obogatio (samo je trebalo izbiti hrpu novaca od svih onih koji su lokali na dug). Ozi je konobario i ja sam osjetio da se promijenio. Bio je nekako odsutan. Kao da se zaboravio smijati. Cerio se bez smisla, pričao nesuvisle stvari i postao nekako… čudan. Nisam znao da njegovo stanje ima i medicinski naziv. Trava me nije pucala na smijeh već je redovito zaglupljivala. A glup i napušen nije baš neka kombinacija. Tzv. bedara. Bar nije bolila glava. PROLJEĆE, 1993. A onda je svanuo i taj prokleti dan. Zapravo, spustila se noć. Ozi je bio za šankom, slušajući izlizanu kazetu od 'Bitlesa', kad su odjednom unutra uletili neki, ne znam kako bi ih nazvao, naoružani ljudi u odorama hrvatske vojske. Bili su pijani, iz aviona se vidjelo da su došli napraviti sranje i sigurno nisu čuli onu Thompsonovu : 'Stoji Hrvat do Hrvata, mi smo braća svi…'' Oziju nije bilo svejedno. Opleli su po alkoholu i sranje je bilo na vidiku. Odjednom se jedan od njih digao za šank i pitao ga neki viski koji ovaj nije imao. Ozi mu je mirno pokazao dozere iznad šanka i rekao da bira nešto drugo. Otkud je mogao znati s kakvom bandom ima posla ? Ovaj je u tom trenutku mrtvohladno…repetirao pištolj i stavio mu ga na čelo. 'Ne daš li mi taj viski.....!' U tom trenutku prilazi jedan naš dečko i vidjevši da je vrag odnio šalu zove ih da pređu u drugi kafić. Par minuta kasnije prolomila su se dva pucnja. Selo je zavijeno u crno ! Iz čistog mira ! Jer su im se našli na putu ! Jer je svaka stoka mogla obući odoru hrvatske vojske. Gazda kafića je ostao na mjestu mrtav, a dečko koji je spasio Ozija doživotni invalid. Ozi se, vjerujem, od te tragedije ni dan danas nije oporavio. LJETO,1996. Nakon mature u pomorskoj školi Ozi je otišao na kadeturu. Rastresen, depresivan, ogorčen životom, neredom i prokletom sudbinom na brodu je pukao do kraja. Kad se vratio, okružen hrpom 'prijatelja' stuklo se ono dolara što se zaradilo i nakon totalne alkoholne izmaglice i dima zabio se u kuću. Okrutni zakoni maloga mista to ne dozvoljavaju. Onim vješticama koje u Crkvi sjede u prva dva reda do oltara takve tragedije su duševna hrana. Nikad neću zaboraviti onaj jedini put kad sam ga posjetio u sobi u kojoj smo desetak godina prije otkidali na 'Bitlese' misleći da smo popili pamet cijelog svijeta. Bio je neobrijan, upalih očiju, blijed kao krpa. Nagovarao sam ga da izađe van, da nalijemo glavu, da plaža obiluje curama kojima viri kurac iz očiju. On mi je samo rekao da mu je tu u sobi dobro jer ima TV,video i svoja četiri bolesna zida, a vani ne želi jer mu se vani sve gadi. Mene je nešto ugrizlo za srce i nismo se ni pozdravili kako treba. Od tog dana ga više nikad nisam vidio. LJETO, 2009. Šetao sam po rivi i nakon toliko godina sreo Ozijevu sestru. Popili smo piće i rekla mi je kako su nakon svega morali otići nazad u Australiju jer se tako više nije moglo. Otac se ponovo oženio, a Ozi radi po specijalnom australijskom programu za oboljele od šizofrenije. Ako se ne osjećaš dobro jednostavno prekidaš s poslom i ideš doma. Rekao sam joj da ga puno pozdravi iako to nema nikakvog smisla. UMJESTO KRAJA… Ozi, prijatelju, ja sam ti otprilike iste pameti kao ljeta 1988. kad su treštali 'Bitlesi' dok su ona dva mulca mislila da su uhvatila Boga za bradu. Ovo na kraju ide samo za tebe…. |