'' Dobra večer dragi gledatelji, javljamo se sa prepune Poljudske ljepotice ispunjene do posljednjeg mjesta. Ovako vatrena atmosfera je moguća samo u Splitu, Torcida i ostali navijači ne prestaju pjevati i bodriti svoj omiljeni klub.. Vijore se zastave i transparenti ne samo iz Dalmacije već i čitave Hrvatske pa i svijeta.
Ovaj gromoglasan pljesak koji upravo čujete sa tribina sa vaših ekrana je pozdrav Hajdukovcima koji su upravo istrčali na teren u svojem najjačem sastavu…''.
I, nakon što tv spiker na ovaj način lipo najavi svaku važnu utakmicu Hajduka obično se dogodi devedeset minuta Hajdukove igre po sistemu '' Kurac-Palac, nabi balun šta dalje od svoga gola'' . I, traje to već nekih šesnaest godina od one utakmice na Poljudu protiv Ajax-a.
Dobro ajde, bile su one dvi utakmice prošle godine protiv Dinamo Bukurešta i Unirea Urziceni, kad je Hajduk podsjeća igrom na svoje najbolje dane u sedamdesetima.
Malo to počne domaćemu čoviku udarati po živcima kad vidi koliku ljubav gaji prema klubu, a klub uopće nije briga ni za navijačima ni za balunom.
Kad stari ljudi pričaju o Hajduku, onda pričaju o dišpetu. '' Di vam je dišpet nesta, di'', tako viču.
Hajduk-Dinamo, vječni derbi a mene stariji pitaju zašto ga nema na normalnoj televiziji, nego na nekoj televiziji koja se gleda preko telefona?
Ubili su dišpet u Hajduku i oduzeli utakmice ljudima koji su navijajli i živili za Hajduk još i prije nego je Kerumov i Malešov otac naučija držati pišu u rukama kad bi oša da se olakša iza kantuna, a ne treba ni napomenuti da je zadnji telefon koji su ti najstariji navijači Hajduka kupili bio Ei Niš. Sad bi ka' tribali nabaviti lipo lap- top pa maks adeesel, pa maks teve. Znači skupiti još misečno dvi, tri 'ijade plastičnih boca, da bi godišnje mogli pogledati dvi, tri utakmice kluba uz kojeg su starili i uz kojeg su ponosno stajali, jer od penzije imaju taman za kruh, mliko i nešto kafe.
MA KAKO VAS NIJE SRAM!
A, mladi navijač Hajduka?
Ima on i lap-topa, i maks adeesela i maks tevea i oca i mater koji sve to plaćaju. Lipo kad je utakmica, obuče on bili dres, natrpa pirotehnike u gače, nadimi se ka šunka i onda baca sa sjevera topovske udare. I to je za nje Hajduk. Ma treba šezdeset posto onoga sjevera probiti bosom nogom u golu guzicu da se šta dalje čuje, kako bi reka moj kolega. A, u zadnje vrime se pojavili plakati svuda po Dalmaciji. Na njima kaže: Ti odlučuješ o sudbini Hajduka. Donesi sto kuna i OIB u lokalni kafić i prijavi se; Pa napravi od Hajduka još veću svinjariju nego šta je.
Pa šta nije bila smišna ona prodaja dionica.
Veseljaci opalinđali klub, poslali ga u stečaj pa prominili tri slova iza imena kluba ( sad je to novi Hajduk) pa opet opalinđali klub tom prodajom dionica samima sebi i tako u krug. Lipo je kad običan navijač kupi jednu dionicu svoga kluba i reče : ''Je, ponosan san šta san vlasnik 'ajdukove dionice'', a kad veseljaci kupe šezdeset posto dionica pa trguju s njima ka s brašnom…jebi ga, cila država je takva.
Najbolja posveta Hajduku je Smojino '' Velo misto''. Odlično je predočeno stvaranje i razvoj Hajduka u gradu di je većina stanovnika bila puka sirotinja, ali je za to bilo volje i dišpeta koji su stvorili Hajduka, a danas se to izgubilo.
Ja ne idem na utakmice Hajduka. Kako ću i poći kad mi već isprid ekrana, kad vidim da ih nije briga 'oće li dobiti i izgubiti dojde muka koliko su mali, jadni i kukavni. Bolje da se živciram na kauču.
A, opet kad gledam dokumentarce o povijesti Hajduka osjećam ponos, neku snagu i taj dišpet koji pršti iz starih igrača a koji je danas negdi nesta ( prividno, nadam se) i onda mi dođe ta suza u oko od pustih emocija. I onda vidiš da je sve prolazno i to je pozitivno, jer proći će i Maleši i Kerumi i Svaguše i Andabake te ostali cakum pakum dionica-šverceri i doći će prije ili kasnije opet veliko doba za Hajduk.
Legendarni Bukle i Aljoša Asanović će vam podrobnije objasniti šta je Meštar tija reći.
( Ako vam se ne gleda cili prilog, prebacite na osmu minutu i tridesetu sekundu i pogledajte do kraja!)