morska iz dubina
srijeda, 21.06.2023.
Kupus me podsjetio
Split. Ljetno doba. Žurim na posao. Hvala nebesima, samo pet minuta laganje šetnje od stana. Idem prečacem. Ispod jednog balkona moram sagnut glavu. Ali, muko moja. Postrance u grmlju leži mlada cura. Kratka suknjica joj skroz pobjegla na gore. Borša kraj nje. Užasnuta se sagnem. Protresem je. Ne reagira. Pipam puls na ruci i vratu. Živa je. Živa ali ne reagira na pozive i mrdanje. Kraj mene prolaze ljudi i gledaju nas. Zamolim za pomoć. Kažem, našla sam je tu, na putu za posao. Najveći dio je ubrzao. Dvoje je reklo, sorry, kasnimo na posao. Uzlupalo mi se srce. Zadržavam pribranost. Čujem da iz curine borše zvoni mobitel. Pomislim najprije na njenu mamu. Al ne znam je li u pitanju inkriminirajuće djelo. Zbog otisaka ne diram ništa. Zovem hitnu. Predstavim se. Opisujem stanje djevojke. Možda 18 godina. Diše, al ne reagira. Topla. Objašnjavam di se nalazimo.
Za pet minuta stiže hitna. Provjeravaju puls. Dozivaju je. Ništa. Onda joj netko iz hitne jako stisne mišić poviše ključne kosti. Mi smo to zvali žila glupača. I onda je zajaukala. Unijeli su je u vozilo. A ja, prilično uzdrmana, otišla na posao.
Stalno sam mislila na onu zvonjavu mobitela. I na, moguće, očajnu mamu kojoj se dijete nije vratilo iz noćnog provoda. Oko podneva više nisam izdržala. Zovem hitnu. Predstavim se i kažem da sam zvala ujutro zbog cure koju sam našla. Molim samo za informaciju je li živa.
Odgovaraju mi da se otrijeznila i pobjegla iz bolnice.
Od ovog događaja je prošlo deset godina. Kupus me, svojim postom, na njega podsjetio.
Zašto nitko nije stao i priskočio u pomoć? Jesmo li otupili na sve i sva? Zašto se mlada, prelijepa cura, opila do besvjesti? Zašto se ne izlazi do deset uvečer, nego od deset do ujutro? Kako je pobjegla iz bolnice?
Ne znam nijedan odgovor.
Osim, jadna joj majka.
