morska iz dubina
ponedjeljak, 06.02.2023.
Mali samojed
Baka i dida, baka i dida, viče slatko moje dok im ulazimo u stan. Dolazimo pričuvat dva najdraža bića na svijetu. Lajo, lajo, odjekuje. Iz džepa vadim kinder jaje, sada s novim imenom. Prilazim. A zapravo lebdim. I mlađe se sunašce, puzeći, dovuče do naših nogu. I plješće, nasmijan, svojim malim ručicama. Nas dvoje, ko začarani, ulijećemo u stanje nirvane. Gotovo tri sata ćemo biti sami s njima. I oni s nama. Neopisivo je to.
Vadim iz posude marendu. Koju sam netom ispekla. Za mog dvogodišnjaka. Pogačice u obliku slova. Da zajedno učimo. Kroz igru. Da ne bude nametnuto. Nego radoznalo. Veselo. Prpošno. Da polako upija. Al ne kao moranje. Već kao igranje.
Pojeo je pola mame i pola sebe. Mazao s abc sirom. I smijao se slatko. Najslađe. Oko moje plavo. Beskonačno plavo. Ko more ponad pjeskovita dna.
U mojoj podsvijesti je uvijek zahvalnost. Za sva nepodrazumijevanja koja se ostvaruju. A u njima ja prisutna. Toliko puta u danu kažem hvala. Jer niti smo beskonačni. Niti se snovi ostvaruju samom željom.
A onda smo s legićima gradili veliku kuću. Sićušni je spavao u naručju svog dide. Rastopljenog ko maslac na podnevnom suncu. S osmijehom u kojem je stao cijeli jedan život.
Nebo moje, hvala ti.
