morska iz dubina
srijeda, 03.08.2022.
Tri kantuna kuće moje
Foto. Otočka
Nova bijela vrata. Blindo. Novi snop ključeva. Četiri mjeseca naganjanja rokova s meštrima po kući. Htjela sam sobu manje, veliki dnevni i trpezariju. Sad je sve tu. Napokon. Zgotovljeno. Ispod čekića. Sve namješteno po mome. Osim televizora. Kojeg je birao ON. Veći od ovoga ne postoji. Sad mu je el clasico na dlanu.
Stari je ušao u stan prvi put. Prošetala ga po svim prostorijama, a on samo pitao sjest. I zanijemio. Mislila sam da mu je slabo. Donijela vodu. Drhtavom rukom uzeo čašu i tiho izustio, jel ovo stvarno? Jesam ja negdje u svemiru?
Pa, tata, jel ti se sviđa?
Stavio je ruku na srce i rekao, ovo je presavršeno. Kako ja nisam znao ovako graditi?
O čemu pričaš, bila su druga vremena, drugi stilovi. I gradio si predivno. Nemoj to nikad zaboravit. Zagrlila ga, poljubila i rekla, nek nam je sretan ovaj novi dom. Nek nam je sretan, ponovio je. A ON je nalio šampanju. Nazdravili smo smiješkom. I započeli novu etapu života. Naš trio.
Zaista je sve lijepo.
U meni se opet, ponekad, potkrade onaj nemir. Vjetar iz filma Čokolada. Nomadski vjetar kojeg vuku daljine. Put sv.Jakova i dalje mi čuči u zatiljku i pita, hoću li to, s ovakvim leđima, ikada moći? Ili, je odgovor jednostavan. Kad ne odradiš na vrijeme, nastupi nevrijeme.
Nijedan dom, pa ni moj, ne može opstat bez snova. Pa snivam. Ali i živim. Punim plućima. I s očima u koje se vratio sjaj.
