morska iz dubina
petak, 04.02.2022.
Vrijeme je...
Foto: Otočka
Došao je i taj dan. Kuća je našla kupca, odnosno kupac nju. Predstojeće vrijeme je vrijeme realizacije svega. Pa i opraštanja od Vale. Vala je, ionako, postojala puno prije kuće. Zato je moja vezanost uvijek pripadala njoj. Vrlo malo kamenom zdanju koje se zove dom. Ne mogu se sjetit ni jednog posta o kući. Možda samo o metloboju kojeg sam stalno vodila oko njene veličine i visosti.
Kad vrijeme sazrije, onda je to pravo vrijeme. I ono se događa.
O emocijama ne bih. Bila je ovo odluka razuma pa ću se njega i držati.
Vala teče mojim krvotokom. Ugradila je u mene bajkovite priče, slike i doživljaje kojih se ne bi posramio ni Walt Disney. Još manje National geographic. Upila sam sol, modrinu neba i mora, težačke ruke i veličinu duše koja me doticala neviđenom milošću. Tu sam naučila primati ljubav, pa je život odredio da znam i davati. Nemjerljivo, bez zadrške i srcem. Otok me klesao, grad realizirao.
Vrijeme je smjene. Povratka. Onako kako se i Lesi vratio kući. Split me čeka raširenih ruku. A ja njega svom silinom svoje ljubavi prema djeci, obitelji i prijateljima.
Silom prilika i predstojećeg ne malog posla, bit ću malo aktivna na blogu. Kad se ponovno oglasim bit ću i dalje morska iz dubina. Optočena bonacama i neverama, jer život je takav. Nevezano za more. Ako budem slana to će bit od poneke suze kojom zalijevam sve svoje dječje uspomene. A one, ionako, žive u nama i s nama. Do tada, ljubim i grlim svim srcem.
