solitudine
Dozivi
U odjecima zgloba
Ruke bez dodira
U škripama kičme
I zanoktice polubijele
Tamo gdje ne znam te čekati
- dozivi
Ispod tračnica
(opet jednom bježim)
I iznad natpisa za polazak
Mahanja, suze bez plača
Potraga za sobom i nepovratom
-dozivi
Pa eto, upiši me u memoare
Da sam bila, točku, zarez neki
Broj ili zatomljeni glas
Pa me dozovi
Da oživim iz papira.
Gledamo se svak sa svoje planete.
Vidimo sjenu onog drugog
Kako klati se i ne zna put
A cesta, most, karta
Sve su to samo dozivi.
Dođi
Ako znaš što je noć
Ako ne brineš za svijet
Dođi
Budi.
Dozivi su
U miljama naših tijela
Nepreglednima i osvojivima
Za jednu riječ.
U jekama zidova
U sobi bez ijedne duše
Objesit ćemo dozive na vješalicu
Kao netko tko je napokon tu
Tu gdje znaš me čekati.
U tuzi sobe.
Najzad opet
U zrcalima tražim lica.
Sjećanja čupam iz napuhanih jastuka
kao tvrdoglave mrve kruha
na nekom stolu bez susreta
zaglavljene među željama.
Plave im okrajke milujem prstima.
Volim kako niz dlan
Proturim misli.
Osjećam im kičmu
I zglobove od svile
Mekane i neosvojive
Kao val.
Najzad opet
Okrenem se tebi.
Negdje tamo
Ispred života
Živimo.
Neka je kuća i neko je drveće
Koje šušti imena naših nazivanja
Zovemo se slike
U sobi tuge
U hodniku mimoilaženja
- Lijepa umjetnost
Neumjesna i mrtva.
Da si istina
Lagao bih te.
Da si boja
Preselio bih spektar u crno i sivo
Jer ne zaslužujem svijet
Kakav bi mogla biti za mene.
U svakom kutu sobe
Iščezavaš.
Na svakom zidu
Ne vidim tvoje tijelo kako pleše.
Samo se suza tvoja
Obješena i plava
Još klati neprikosnoveno
I glasno
Kao val.
U sobi tuge
Ja sam nenazvan i prazan.
Sat koji ne kuca
Vrijeme koje ne teče.
U prozorima nalazim poglede
Spremio sam ih od sebe
Da ih spasim.
U sobi tuge
U krevetu od neljubavi
Volim i mrzim jednako snažno
Neki svijet koji si za mene
A nisi.
trong>trong>
zrake
I nisi me nikada vidio da plačem
I nismo se sreli, razvučeni u podne
I oboje želimo nemoguće
Da sam dijete, da si dijete
Suptilnost
Večernje su zrake ispitivačke
Beton progovara
U škripi zaokreta tramvaja
Nalazim svoje pokisle osmijehe
I nisi me nikada čuo da vičem
U nekim hodnicima neshvatljivosti
I nismo se sreli, kolijevka je prošlog života
U meni zaljuljala se
Prekovremeno
Čujem zipku i njen blues.
I nismo se nikada zaigrali života
Koncerta uvečer
Od poljubaca ruku
I svira taj blues iznad naših glava
Ali nisam dijete, nisi dijete.
Suptilnost
Jutarnje su zrake osuđivačke.
Potcrtano.
Ne bih ti htio dosađivati parolama.
Djetinjstvo je moje potrošena maramica.
Iskorišten sam
I bačen u stranu od smijeha i sebe.
U noći razaznajem horizonte
Po čijim se rubovima skićem
Namjerno da se izgubim
Ali ne bih ti htio laskati obećanjima
Da sam za tebe još tu
I da sam sasvim svoj.
Kad sam te vidio
Prvi i svaki predugi puta
Nadamnom se stvorila tišina.
Kao da si dijete čiste, neizgovorene
A već odavno čute
Neriječi.
I sve si mi rekla.
Nosivši najnoviji jeans i nemoguće ružičasta usta
Provocirala si pjesme u meni.
I zbog tog te nisam volio.
Što sam kraj tebe postajao
Sumanuto romantičan.
Idiot sa sedmom i osmom šalicom kave
Istovremeno.
Sav bi taj kofein nestajao
Pod gumama tvog automobila.
Mrzio sam što te ne mogu
Odbaciti kao što sam bio odbačen.
I sljedećeg dana
Opet sam bio opijen.
Imala si smiješne cipele
Uzorke cvijeta na njima
I na kažiprstu moj razum.
Kad si podigla ruku
Gotovo da sam ispao sa neba
I spotaknuo se na korijenje cvijeća
Na tvojim nogama
Jer si koracima gazila livade
Nosivši nemoguće ružičasta usta.
OD TEBE
Promrsio sam zvijezde.
Sjene sam im svijetloljubičaste
Zapleo u vrijeme.
Za repove nepostojanog vjetra
Zakačio sam suze.
I sad letim
Nebom koje poprima te.
Pomislim
Postoji pjesma od koje sklanjaš
Kosu s lica
I lice s moga lica
Postoji titraj kako odmakneš
Od sebe žudnju.
Od tebe
Zasvijetlio sam noći.
Porumenio obzore
I nastavio pričati priče bez kraja.
Još uvijek
Zavodi me nebesko široka
Nepopravljivo jaka
Želja za morem.
Da bih se ljuljao
Kao što se tvoje oko
Zaljulja u mome.
Zaboli me neposrednost
Molitve tvoje.
Ošine me kao vjetar
Koji stane pred olujom.
Mirišeš.
Na svaki onaj neodoljivo bolan
Osjet vanilije u ustima
Poslije i nakon tebe.
Od tebe
Pomislim na vjekove
I mjesta koja bih htio jednom obići
Kad me oslobodi strah
Zbog tebe.
3.
Sklapa se nebo nad glavama
Povinutih želja
Jedan je momenat iskočio iz tračnica
I zadržao se u tvom pogledu
Dok su dalje putovali
Svi ti besciljni vlakovi
U njima ljudi bez boje
Podosta se već izlizalo
Od očaja u staklima
I zatvara se krug u glavama
Neizdrživih istina
I uvijek izazoveš
Nesavladivo u meni
Tako slatko i ubrojivo
U nebeske sentimente
Dok se sklapa nebo nad glavama
Jedno novo se rastvara
I padamo u njegove modrine
Najviše od svega
Uznemiruješ me
Jer sam uznemiren
Tvojom blizinom
Dok su dalje putovali
Svi ti besciljni vlakovi
Ja sam stajao sveudilj
Namjerno da te izgubim
da se smirim
jedan mi je život istupio pred tebe.
..s.a.nj.a.š...
Sanjaš
Poljupce utisnute u usta
I uleknute zagrljaje
Osjećaj prostranstva
U metru između tebe i mojih stotinu lica
Pa se lijepo napraviš za mene
Onda kada znaš da ćemo se sresti
Nasmiješena si
Rođena pod sretnom
najnemogućom zvijezdom
i ako me ikad ostaviš
bit ću pokisla ptica na grani drva svog
jer si sretna u laži i ja s tobom
Sanjam
Sanjam da je to java
To što mi prilaziš
Umanjena za jedan obistinjeni dodir
Izmaknuta mome dahu
Prikritom u sjeni goropadnog grla.
U kičmi te osjećam.
Penješ se po stepenicama moje samilosti
Prema tvojim očima.
Protreseš tanku mrežu moga odstojanja
Prije nego te gotovo ugušim pogledima
Jer gledao bih te dok se ne naužijem
Tvoje nestvarnosti.
U borama na čelu smjestili su se
Svi tvoji nepozdravi.
Svaka soba već odavno zna
Da tu nismo se sreli.
Hodnici nam vrište u leđa
Propeti pod svodom tuđih skrivanja
- izuzetaka neba
Ako oduzmem sve što nije moje
Vidim
Sanjaš.
Ruke nedovoljne za dotaknuća
Na mjestima koja dotad
Nisu znala postojati.
Znam da sanjam.
I zbog toga, ako me ostaviš
Ništa se promijeniti neće.
(poezija za umirovljenike)
Teško je, gotovo da se raspadnem
Od mirisa karamele
Od okusa nikad prožvakanih dana
Kad sam bio dijete
A nisam bio mali
Od tutnjave Ničega
Od udarca Svega
Od Pomalo samoće
I Premalo sunca pod kožom
Teško je, gotovo da se odsječem
Od zvuka crkvenih zvona
U nedjeljama koje su žuljale
Pod rebrima.
Mada naučio sam
Par milimetara ispod srca
Stvarati svoj dom.
U njemu pečemo kolače
Igramo se pogađanja riječi
Koje ne završavaju plačem
I tamo sam čovjek
Bez krvi
I volim što imam
Kičmu od nadanja i sutra
Od kojih se smijem.
Tamo te volim bez gubljenja
Jer otpuštaš pletenice u zrak
Pomislim, radi mene.
I ne libiš se opozvati vjetar
Da, ti si ta koja šušti
U mojoj glavi.
Teško je, gotovo da ustuknem
Pred kućom svojih hladnosti
Kroz vrata vidim kako propušta zima
Gotovo kao da sam opet mali
i ne igramo se lovice
i ne daješ mi ruku kada bojiš se.
PROTIV ZVIJEZDA
Nad našim granama
Sunce odonomad blješti
Kroz usnule nam i povenute
Nadomjestke sjećanjima
Kao da smo mi
Ispod onih izgužvanih plahti
I viđam ti lice
U odrazu svog neba
Ali djeca smo neuhvaćene duge
I boje su razasute po svijetu
Naći ću komadiće tebe
U idućem životu
I ja više neću biti isti
Da ti poklonim onog kog bi htjela
Ohrabri me da ostanem
U borbi protiv zvijezda
Jer nad našim granama
Proljeće isparava
Na prozoru od majskih ruža
Otisci su nedodirnutih ruku
I još vidim tvoje oči u staklima
Po zidovima i šutnji.
Gotovo da ne ostanem
Ispod onih izgužvanih plahti
Kad smo samo mi
Strah i ja
U naborima
Dok gore sunce peče i boli
Za zjenice u kojima
Ne nalazim te više
I kako da pobijedim
U ratu zvijezda
Moje su boje sive i neprepoznate
Ti si me izgubila.
PRIČA
Tvoje je lice izribano osmjesima
Koje poklanjaš strancima u odijelu
Izjutra već usne ti se sjaje
Kao mjeseci za najvedrijih noći
Išarana si krošnjama
U koje pospremaš uginule jeseni
Za sebe
Bez noći
Sanjanja su ti kao zdjele bez voća
I na očima tuđi je mir
Spavaš ali ne miriš se
Da bismo se mogli sresti
Barem tu, napokon svoji
Kao da nisam potrošen od djetinjstva
Kao da nisam izlupan od kiša
Kao da sve je kako treba
I da ću moći iscijediti tu riječ iz grla
Ljubav
Hrapava i žuljevita
Ispod prsta -
Prenoćište za odbjegle sanjare
I tvoje je tijelo izlizano jezicima
Stranih ljudi i zemalja
Ali nigdje nisi bila.
Nisi vidjela ono što vrijedi.
Kako ljeska se žudnja na suncu
Kako se isprepleću prsti
Između tebe i mene kako svemir raste
I napreduje trava
Pred našim očima.
Kolovozi i sutoni u plamu
Bili bi nam djeca.
Ali ne želiš to.
Poslije mora
Svoju maramicu od soli
Bacaš u pokrajnje listopade
Što su se već poredali
U kolone godina.
Za tebe
Snovi su stanka između dva čina
Predstave u kojoj glumiš
Glumiš sreću.
A ne voliš.
kakva si
Dok napola živim, sulud od zore
I dok se presretnemo
Na ničijem hodniku
Saznao bih ali ne
Kakvog je okusa tvoj poljubac
Kakve su ti priče
Pod vjeđama
Koje snove upropaštavaš treptanjem
Zašto guraš istinu pod nokte
Trebaš mi kao što trebam te
I možda si trebamo više od trebanja
Probao bih ali ne
kakvog je okusa tvoj poljubac
Dok si laskamo huncutskim pozdravljanjem
U zaprepaštenom svitanju
Okrunjenom tvojim i mojim nesusretanjem
A sunce pišti
Prozori su ogledala
Prestrašeni odrazi
U njima ne spavaju
I kakvog je okusa tvoj poljubac
Obrubljena si mojom ludošću
I sustignut sam istinom već
Kakvog si okusa pod nepcima?
Papile pospremam u nutrine
I ne grizem jezik, nipošto
Lijepo ću te otpraviti u dan
I sebe i ostatke mene
Pokupiti tijelo, otpratiti poglede
Volio bih ali ne
Kakva si
Kakva bi bila od voljenja....
...sve što sam ikada želio...
Popiti kavu na trgu ružinog imena
S predznakom tišine i nadobudnosti
Predozirati se zrakom i mirisom
Onoga što ti radi tijelo
Kad se smiješ
Izgurati sa trake svaki svoj strah
Što te gubim i ne prestajem
Sve što sam ikad želio
Način je na koji te nemam
Oduvijek
Oduvijek maštam
U snoviđenjima živim
Uvlačeći dim za dimom
Kako bih prestrašio drugog sebe
S maskom hrabroga čovjeka
Kojeg ne vidim više
S kojim odavno nisam popio kavu
Na trgu tvoga nazivlja
Svakog kamena oblika tvojih obrva
I ne prestajem
S usporedbama parkova i trepavica
S metaforama lišća i usana
Sve što sam ikada želio
Jest da te ne želim
Posvuda i bilo gdje
To je vrijeme u kojem te ne sustižem
To je ime kojeg ne zazivam
To si ti koja ne postojiš više
Slatko se nasmijati
Svemu za što više nemam snage
Želim da poželim nešto drugo
I da nisi u tome
U tome što mi radi tijelo
Kada žudim.
Ti neki ljudi
Diraš me
Kao kad tipke klavira diraju melodiju
Sentimenti mi prošaraju dušu
I nema mi kraja
Bezgraničan sam
A ti neki ljudi
Kupuju peciva u malim paketićima
I smiješe se na fotografijama
Onom drugom, bez smisla
a ti
sasvim bez problema ideš s rukama u džepovima
nakrivljenim ovratnicima
i bez suza ovaj put
to je ono što stiskaš među prstima
i uvijek će ti neki ljudi
svijetlorozi i rumeni
sa melodijama i bez njih
pjevati o svijetu
a ti
sasvim bez problema ideš s rukama u džepovima
i nikad se neće dogoditi
da pospremiš ruku u moju ruku.
Kad bih imao tu moć
Pjesmom bih ti poslao val mora
Svog i sasvim neprikladnog
Za svijet u kojem šutimo
Ako postoji takva pjesma
Da njome izvučem te iz tebe
I te ruke iz džepova
Pjevao bih ti vječno
U svijetu gdje ti neki ljudi
Ne čuju što govoriš.
ILUZIJA
Pozvonit će ti jutro
Na vrata dražesnog kaveza
Kojeg zoveš svojim mjestom pod suncem
Otvorit ćeš vrata
Srdačno i toplo
Zamagljena od sna
I već rastvaraš prozore
Samoprozvane sobe
Prisvojenog doma obrubljenog zidovima
Bijelim i propusnim za suze
Spremna si
Usne su ti predivno crvene
Netko ti je ukrao sve staloženosti
I kosa ti je ono što ti nisi
Vičeš.
Pokvario se gramofon.
Prisiljena si skladati svoju pjesmu
Od žumora vode u slavini
I one u utrobi.
Podne je i prekrasna si
Bilježiš koje si boje
Od trenutka i mirisa marelica
Tapkaš po oblacima.
A doći će večer
Ljetnikovaca bez ljubavi
I šetnji bez dvoje
Zagledat ćeš se u zelenosti
Šume i praznine svoje.
Ruke su za dodire
Dodirnula si mramor
Ili je to lice tvoje.
Dvije su rijeke crnila
Krenule niz padine jagodica
Bože, je li moguće da si opet jednom
Provela dan u iluziji?
Evo me začas
Noć ti ostavlja poruku na maramici
Otireš slova, sol i grimize
Nevjerojatna od boli.
Ispod kišobrana
Poslije ispiranja
Nadobudnih kiša
Ostanemo bol i ja
Ispod kišobrana.
Htio sam da me povedeš sa sobom
Mene i to dijete
Koje stiskaš za podlakticu
I kad ćeš reći to
Ne znam, još zamišljam.
U preduhitru
Već šećemo parkom.
Rapravili smo o bogu i ljudima
o tome koliko smo posebni
netom pripaljena cigareta
posrednik nam je usnama.
Ne mogu ti vidjeti oči
Od oceana što se izlio
Razmočila si prekomorske bore
I sad si netaknuta, kao nova.
Biram riječi za tvoje nemire.
Ali poslije lebdenja
Ostanemo sami
Bol i ja.
Jer ne dogodi se ništa
Dijete i ti
Drugim smjerom klipšete.
Moja se molitva rasplinula u zraku
Kao dim cigarete
Što je nismo potrošili skupa
Za tog boga kojeg nema
I zbog kojeg smo posebni
Toliko da za nas dvoje nema mjesta
Ispod kišobrana.
solitudine
Bez srca
Usputno te volim
Ne poznavši čuvstva
ta kamen sam
Jednog proljeća koje odlazi u cvat
Onaj sam
Onaj dio rečenice koji prešutiš
Kad se nađeš da pričaš o sebi
Da, taj sam
Svaki taj kojem ime strano je
Bez duše
Onaj kojeg se ne čuje.
Samoća između nas razgovorljiva je
Zvat ću te Solitudine
Jer ne znam kako bi inače postojala.
marljivo i s trudom
Želim ali ne ide
BEZ LJUBAvi te VOLIM.
Oljušten sa grane bezimene breze
Pokraj koje staneš i ne gledaš me
Spušten sa krova izribane kiše
Onaj sam, onaj posljednji.
Ispod kamena
Utisak je tvog lica
I kako bi inače postojala
Da te ne volim bez voljenja
Solitudine
Bila bi statua uznemirene noći
Bez tame
Bila bi baš poput tog i onog
Koji svaku zoru propusti.
