solitudine
Pijanistica
Zidovi se obrušavaju na lice
Njeno lice koje odavna šuti
U samo njoj znanoj zlatnoj tišini
Dok soba šušti
Dok se strop klati kao sumorno podne
U zjenici zaostaje sila
Kojom će prijeći preko taktova klavira
Ona je pijanistica
Ona ruši dvorane i obrubljuje rubove
U sanducima svi smo
I ne pjevamo više
I dok se zatajno ušulja nota
Poprečno preko usana
Dijagonalno u želudac
Osjeća kako je obuzima soba
Ona ista koju želi uništiti jednom suzom
Ona je pijanistica
Ona svira muziku nepojma
U daljini iza svih gradova
Na otoku usamljenog djetinjstva
U prašumi sjećanja
Na obali gotovog uzmaknuća.
Zidovi se stropoštavaju
U njene praznine kojih više nema
U oči joj se slijevaju adrese
Svega onog što ne smije voljeti
Pijanistica
U kabaretima bez imena
U krilu stranog čovjeka
Koji miriše na znoj
Iznad svačijih usijanih glava
Još lebdi pjesma
O njemu koji nije tu
I nije patetika, i nije tuga….
Ponekad
Ponekad još
Stisnem pramenove zlatokosne samoće
Među prstima
Ponekad se još izgubim u sjenama
Ponekad mi još zafališ
Onda kada nad grad nadviju se oblaci
Predskazanje skorašnje
Još mokrije tuge
Neću dotaknuti staklo
Da ne zamrljam obrise tvoga lica
Bili smo nas dvoje
Bili smo dva usamljena hrasta
U gaju šumovitoga svijeta
Skroviti pod teretom vlastitog lišća
Nagomilane smo jeseni štedjeli u sebi
Ponekad
Još čujem te krošnje kako progovaraju
Pa napišem pjesme
Naduvan od prejakog momenta
U kojem je sve što želim od tebe
Sve što imati ne mogu
Nosiš izlizane traperice
Oči su ti zelene
Mirišeš na livade prosijane karamelom
Uvijek se smiješiš kad me vidiš
Ponekad
Zamislim
Možda i ti sjetiš se
Jer su snovi bili stvarni
Još je stvarnije to što osjećam
Ponekad tek
Zatomim sve u sebi
Ponekad
Procuri sva ta zgusnuta samoća
Pa smo ona i ja
Skoro kao prijatelji…
Susreti....
Nazvat ćeš me
Iz hotelske sobe u Parizu
Sit tornjeva i uzbrdica
Po kojima lažni ljubavnici posrću
Popio si dobru kavu
Ne znaš koliko je sati ovdje
Kod mene u stanu kojemu ne znam točan broj
Ali večer je bila fina
Bila sam vani
Kraj rijeke.
Ispričat ćeš mi o vampirima
I vješticama koje nisi susreo
Opisat ćeš mi poljupce
Sa strankinjama
Na emocijom nabijenim cestama
Koje nisi okusio
I ja ću čuti kako ti se trepavice pomiču
Kao vlakovi na pruzi
Koja nema odredište.
Nešto poput sudbine.
I poduzet ćeš najbrži let
Da bi prekoračio oblake
Ususret avanturizmu
Koji je navodno u tebi
Usamljen si..
Poslije čekanja i nehajnog dodira ruke
Na aeodromu na kojem se
Samo lažni ljubavnici opraštaju
Ispričat ćeš mi kako si mi lagao
O kavi i strankinjama i svakoj vještici
Svaki svoj odgovor: dobro sam!
Povući ćeš kao što se more povlači pred mjesecom.
Pred tim istim mjesecom
Priznat ćeš
Da si ponekad znao
U gomili lica zapaziti moje
I da si tada jednako tečno i lako
Lagao sebi da nisam ta.
Misli i praznine
Vjetar mi rastepe misli
U postelji dok premećem suze
Svoje ili tvoje
Iznad svega najtugujem
Kada mjesec odzdravi mi
I utisne poljubac u podivljalo mi čelo
Mislim
Grad je naježen od boja
Blagoslovljen bih bio
U tišini da te gledam
Dok pričamo
Iznad glave ti je aureola
I ne čujem ti riječi
Pjesma je samo
Oko mene i u meni
Poplavljen sam vodama nota
U kičmi osjećam mrave
Krivokletstva, poklonjene pažnje
Usnu mi razdire neimanje.
Mislim
Otirem se sa klavira
Opet jednom pjesma me napada
Samoćom svojom
Kesim se
Ali jezik mi se rastvara u osmijeh
Kao onda kada u tišini gledam te
Ali vjetar mi raznosi misli
Opet sam prazan
Ne mislim više
Vani je grad nakostriješen od straha
da te neće ugledati
da te vidjeti neću….
Nespretna...
Poslije svakojakih saznanja
O ustima tvojim
O nutrini koja usisava me
Kao da sam otkinuta suza
Sa stabla navodnjenog hrasta
U očima
Saznajem i to
Da sam usamljen grab
Na rubu šume tihe
Kao pas bez povodca
Kao rijeka koja nema tok
U noćima
Razaznajem ti obraze
Po nebu dok se pružaju
Po asfaltima još ičitavam
Poruke tvoje u zjenicama
Na ulicama
Iščekujem priznanje
Da si me možda poželjela
Da prozborimo koju
Nespretnu riječ
Uhvaćeni u laži
Da dobro je
I da je vrijeme pogodno
Za prebivanje
Ma puštam sve to nizvodno
Kasnije od potoka
Umivam se na izvoru svoje samosti.
Nije šteta
Jedna duša manje, to nije grijeh
Nedostajat ću vremenu
Što me znalo nekad, usred dana
Usrećiti zastajanjem
Onako kako si ti znala zastati
Kad bih te dozvao mislima
Sa druge strane sobe
Pa bismo se poljubili
Nehajnim dodirima….
