solitudine
Usporene djevojke
Nikada nisi zamišljala nekog tko će ti otvarati vrata kada budeš ulazila u trgovinu po kruh i mlijeko; kao diva, važna i lijepa, skrivajući masnu kosu ispod marame. Nisi uopće razmišljala o tome jer to nije nešto što bi tek trebalo izmisliti, nije to ništa novo. Ništa što već nisu čuli, vidjeli, prepisali, snimili, satrli. Takvo nešto odavno postoji. Samo ne baš sada. A baš sada, svjesna si da nikada nisi poželjela nekoga tko će ti ponijeti vrećice kada budeš izlazila iz te iste trgovine, iako si kupila šest litara mlijeka – bilo je na akciji. A ti nisi bila za akciju. I opet, nije to ništa novo, jer stoljećima se već svijetom vrzmaju usporene djevojke. Izgledaju kao svijeće upaljene povodom Uskrsa, i sa njih tromo i sasvim opušteno curi vosak. Tako sporo da zapravo nikada neće spasti. Te su djevojke usnule. Tisućama godina one obilaze trgovine, čak i onda kada trgovina nije bilo, one svejedno kupuju kruh i mlijeko. Uvijek isto. Samo se proizvođač i ambalaža mijenjaju. I možda udio masnoće ili crnog, rozog, kakvog već brašna.
I nikada, baš nikada nisi zamišljala nekog tko će nekad umjesto tebe otići u trgovinu. Jer ti si od tih djevojaka koje moraju same kupiti kruh i mlijeko, hvatati akcije i hvatati se za ono malo promjene koja bi se još eventualno mogla dogoditi. Euforija trgovačkih lanaca; nikako ne onih u lunaparkovima svijeta što odašilju djecu u okrugle visine, niti onih u krevetu naizgled pobožnih ljubavnika koji se, ironično, vezanjem vole osloboditi. Ali ne i ti. Ti ne voliš biti vezana jer se ne bi mogla osloboditi. Ti ne voliš da netko drugi umjesto tebe ide u trgovinu, jer kupit će nešto što ne treba, a zaboraviti ono važno. Taj netko ne razumije sve te vječito u snu budne djevojke koje ne razmišljaju o ničem, jer sve se već promislilo i ništa više nije novo. Čak ni kruh ni mlijeko.
