solitudine
Lutanja Zagrebom
Za svaku onu dionicu puta
Na kojoj sam rasuo nenastavljene misli
Da te ne gledam ni ono zeleno
U očima kojim samo ti znaš me vidjeti
Za svaku cestu
Kojom smo zalutali namjerno
Gutajući pare zavodljivog grada
Miješajuć kvartove i ulice sa imenima
Koja nikad neće značiti gdje smo doista
I za svaku stepenicu
Koju jednostavno nisam mogao preskočiti
Da te impresioniram
Da ti zatitra zeleno u očima
U mlakosti zjenice
Da sebe ugledam
Za svaki naš put
Ovaj put ne idem više.
Čekam te na uglu
Mogli bismo zajedno.
Jaseni su obrubili asfalt
Svaki mi se metar učini kao val
Jer sam plovio s tobom
Plivali smo zamućenim vodama Zagreba.
I negdje tu priča prestaje.
Brojim kilometre
Povlačim crtu.
Nisam se naspavao.
Jer sam ljubio ceste kojima smo prošli
Nadajuć se
Da i ti ćeš tako
Da i ti ćeš htjeti učiniti isto….
Pjesma za jutro
Dugo te nisam vidio.
Nisi ista u mislima.
Izmaštam boju ti u očima
I kako ti se izrodi suton na licu
Kad se smiješ.
Sve to ne zaboravljam.
I volim kako se sjećanje odupre vremenu
Kao pahulja koja ne želi pasti na tlo
Umjesto toga
Lebdi.
Posvemašnjom sjetom napuštam stvarnost
U nepcima izganjam
Pjesmu za jutro.
Tebe za pjesmu.
Jer odavno već nisam skladao.
Prsti su ožutjeli od lošeg duhana
I dah mi je poprimio odlike bespuća.
Kao da u meni venu hrastovi.
Dugo te nisam vidio.
Ne znam jesi li ti mene srela.
Negdje na pola puta
Između onog što nazivamo svijetom
I svega onog prostranstva
Između i oko nas
U svemu se tome nalazim.
Stoga
Mora da si me barem jedom udahnula.
Možda sam se nekad očešao o tvoje obraze.
Sigurno si nekoliko puta
Sanjala ponešto od mojih snova.
Imala si me na neobjašnjiv način.
Dugo te nisam vidio.
Čudno kako ipak znam
Kako ti miriše kosa.
Držat ću te za ruku.
…nespretnosti ću tvoje prigrliti
Kao dijete kojem proljeća pofali
Nasmijati se slatko svemu
Čime me želiš povrijediti
Načinu na koji tjeraš me
I ne znaš da želiš
Da budem tu
Ali držat ću te za ruku.
Dok budeš išla prema duginoj stazi
Gdje se boja ljubi sa nedokučivostima
Neba i onog zaljubljenog azura
Istog onog kakvog
Volim ti u očima…
I kad se ne budeš snašla
Među stranim visinama
Držat ću te za ruku
I provesti s tobom dan.
Ujutro ću te ljubiti nekoliko minuta predugo
Podnevom ću premazati ljubav po tebi.
Kako se večer bude primicala
Duša će mi se primicati tvojoj.
U noći
Postat ću mjesec ili zvijezda
Samo da vidiš kuda ideš
Kada budeš odlazila od mene.
…Držat ću te za ruku
Baš zato što ne tražiš to
Zvat ću te kada ne budeš htjela
Biti dozvana
S tobom ću biti kad ćeš biti sama…….
Udvoje ćemo istu tugu razdijeliti.
Znam, otimat ćeš se
Bježat ćeš nekoliko minuta predugo
Kad ćeš dati sve samo da odeš
Držat ću te za ruku
Ne, držat ćemo se za ruke.
Poezija za umirovljenike
Oprezan sam s podnevima
Zafališ..
Kroz otvoren prozor
Želja mi upada u riječ
Nakošene ruke spotičem o džepove
Da bih progurao laž
Da ne trebaš mi
I ne puštaš me
Gotovo da sam dane poredao u nizu
Kao vojnike na povratku kući
Gdje ih usamljene žene
Više ne priželjkuju
Bol je bila prejaka
Zatucane misli
Preslagujem na policama
Odlučujem
Od sada više ne nedostaješ.
U naslovima knjiga
Iščitavam poruke neba
Što mi to suton predskazuje?
Nedostižnosti
Prazne ceste
Krive registarske tablice
Ne pričamo
I ne tresu mi se ruke od nervoze
Ne puštaš me
Rado bih bez tebe proveo vrijeme
Da ne udišem te i da ne boliš
Znam da nemam
A pjesma si.
Ne puštaš me
Opjevao sam sve zidove u kući
I sva sam vrata odškrinuo
U treperenju lampe
Nastaješ.
Gromkim mukom u podnevima
Zafališ..
Nikada ti priznao nisam
Da s tobom nijedna kava
Nije istog okusa
I ljudi se ne smiju jednako
Kada s tobom prolebdim kroz grad
Ne puštaš me tada
A gotovo da nam se ruke
Više ne dodiruju.
