solitudine
Voli me
Pod kapom usijanog neba
Otkrivam riječi bez zvuka
Bezlična lica prepoznajem u snovima
Ispod kamena pronalazim bitak jednog vremena
I gledam kako protječu karavane nerazumljivih osjećaja
Kroz stijene napaćenih ramena
Kroz stopala i pete
Kroz korizmu bedara
Voli me
Ja ne znam drugačije ti reći
Svaki me šum odaje kao lopova
Kako treperi žila
Kako pogled obara se pred tobom
Biti ćemo sretni
Predskazuje mi mrav, skakavac u travi
Posljedično – veselim se kao dijete
Moja je čokolada već rastopljena u rukama.
Voli me
Dragi, samo voli, ne pitaj
Zakračunati ću samice razuma
Izgužvati slutnju i baciti je u smeće
Osloboditi se od sebe, od svijeta
Voli me
Moći ću to.
Prima: Čovjek od proljeća
Naslov: Nitko mi nije rekao.
Poštovani,
Obraćam se smjerno.
Manipuliram zgodnim shemama
Kako bih se domogla Vaših unutarnjih gledanja.
Ne znam tko je pokosio žito
Onog dana kad smo htjeli igrati se skrivača.
Nitko mi nije rekao
Da ne smijemo biti djeca.
Stoga službeno zapodjenjujem razgovore
O Vašim željama
Mogu li se priključiti?
Žao mi je što ponekad
Internetska veza ne može prenijeti dovoljno mojih misli
Sve češće
A u zadnje vrijeme nikako.
Nitko mi nije rekao
Da Vam neću moći, prije nego što neću smijeti
Proslijediti vam svoju nostalgiju.
Prijateljica iz Australije
Poslala je ovoj drugoj
Sliku svoje novorođene bebe
Ali ova nije mogla vidjeti dijete.
Kada provjeravate svoju poštu
U nekoj sobi na Manhattanu
Uzmite u obzir
Da među ovim suhonjavim riječima
Sve je ono što Vam ne mogu reći.
Ni poslati.
Lijep pozdrav,
Ptica (nitko mi nije rekao)
obijest neba
Voljeh kako smo tražili kišu u oblacima
Premetačinu smo napravili azura i modrine
Točkasta smo nebeska izmaštavanja
Nazivali ljubavlju
Ako ne i nama dvoma.
Tražili smo pogodnu riječ.
Sa željom da nestanu one krive
One kojima iznova
Svaki put kad utisnem cjelove na tvoja bedra
Izmotavaš se
Bježiš
Nikako ne ostaješ.
Ne voljeh tu obijest neba
Pohlepnost njegovih začaranih visina
Možda nisam tako mističan
Možda nemam zatona i špilja
U koje bi se mogla sakriti
Ali letjeli smo.
Znali smo to.
Mogli smo.
Voljeh sve to
Sve dok ne zamrzih na svijet.
Jer sam nitkov
I dugu još ne prelazim
Za drugu stranu fali još kuraža
A ti fališ toliko da ne gledam više
Posvuda nebo
A nigdje ti…..
(malenoj ispod neba)
Sara
Sara
Sreo sam te jučer na ulici.
Sara
Ti me nisi srela.
…
Osjetio sam uginuće praških šuma
U meni su umrle londonske zime.
Sara
Ti ne znaš dijeliti kišobran.
Kako je to kisnuti s nekim
Kisnuti više, i sretniji biti.
Sara
Ti ideš osunčanom cestom.
Čekaj, Sara.
Nisam ti zaželio dobar dan.
Želio sam pohvaliti ti rad
Knjiga ti je odlična.
Znam o čemu pišeš, Sara.
Zna li itko još?
Sara
Kako si ?
Smiješ li se često?
Ili si ona stara?
Voliš li?
Čekaj, Sara.
Sara, ja te čekam.
Pozdravljam se sa tvojim uvojcima
Dok klipšem u sivu noć
A ti ostaješ lijepa i sama
Sara
Sara koju ne vide.
