solitudine
Zadnji vlakovi
Usrećen kilometrima
Jedne sjene ples na tračnicama
Tako bih išao ususret tebi
Samo da nisi na stranoj adresi
Još nisam iščitao
Iz oblaka tvoje poruke
Nisam se naslušao tvojih neodgovorenosti.
Zlato, upravo zlatom nazivam te
I srećom što sam mogao izbjeći nepostojanje
Tako bih išao usuret tebi
Da je vozni red za me postao molitva.
Ljubujem sa kolodvorima
Bože, pripadam čekanjima
Zatečen svim tim licima u odrazima stakla
I ja čeznem susrete u oknu.
Ulice, upaljena svjetla
Trepere
Tako bih išao po tvojim cestama
Kad bih te sreo
Zlato moje, našao bih sve.
Vidim u mislima
Oči su ti zadnji vlakovi
A ja kasnim
Ja opet ne stižem na vrijeme…
MJESEC I TREN
Čitav mjesec
Izludio sam kragne i rukave kaputa
Što sam tako bezrazložan
Što sam mjesec dana opet unatrag.
Čitav dan
Podijelio sam među podočnjake
Od lijevog do desnog ugla kiselog smijeha
Jer ne razumijem što je istina
Ako ti govore svi u glas
Pa sam cijeli dan opet iznuren.
Čitav tren
Trajao sam u tvojoj sjeni
Zavjetrine su to kojima na pripadam
I žudnje sam ugurao među zanoktice
Iznevjerio sam mirnu noć od boja
Jer sam taj tren bio nikad bolji
Pretvorio ga u jednu vječnost.
Čitav mjesec htio sam dokučiti sve to
Ali sam jedan dan pustio to sve
Jedan tren je prava istina
Jedan tren je zauvijek.
DOK TE NIJE BILO
Nikad se nemoj izgubiti
Kažem zidu što obrubljuje me
Nikad se nemoj nalaziti u svijetu
Ovdje se nađi.
Još se nadam da negdje blizu
Blizu mene je odgovor.
Dok te nije bilo
Hodala sam gradom
Nijedan od nas nije bio brz
Tu noć svjetla su zastajkivala
Čekala su neke prolaske
Iza mene daleko
Bila mi je sjena.
Čekala sam je minut
Potom sam se zaputila u ceste.
Nikad me ne ostavljaj
Poručivala sam jastuku i otvorenom prozoru
Neka je zima mimohodila
Neka su jezera postala slanija.
Tišina sam
Sad sam zvuk koji sebe ušutkava.
Dok te nije bilo
Tražila sam te u sebi.
Iza sebe daleko
Ostala ti je sjena.
...
zaljubljen
Podno snova
Nebo usukano u se
Popljavljeni popluni od nastojanja
Nadom poprskani jastuci
Tko će čuti ako dozvolim si
Jedan glas iznad grla
Za tebe?
Izuzev vrijeme, sati gluhe proteke
Sve si i posvuda
Zauvijek
A ispod mene gladaju me
Zrakom ispunjene dubine
Još preksinoć
Uronio sam
Staloženo i predano
U modrine i travu
Bez tebe
Tko će vidjeti ako dozvolim si
Krajolike očiju da osunčam na svjetlu
Od tebe?
Povrh svega
Zaljubljen sam u tebe
Nikako da poželim
Da je drugačije.
Za ulice bez imena
Potegnuo sam malo od purpura i bijele
Anđeli su to koji okružuju me
U liku mjeseca
U liku kipova na trgovima
U svakom onome koga više ne prepoznajem
Pišem knjige za ulice bez imena.
Svevremenosti sakupljam u pergamente.
Pokoju želju uvaljam u prašinu metafore
Sasvim zgodno kamufliram se.
Gdje sam tu ja?
U pozamašnostima misli dok te uvlačim u se
Pa te iz ponora svojih opet izbijam na svjetlo
Sve sam tu gdje nema me
Gdje odavno me više ne prepoznaju.
Za ulice bez imena
Za krovove bez boja
Za svaki list koji ostane nenapadnut
Pa se, pod teretom omaški sudbine
Povije sasvim skromno i neprimjetno
Pišem i ostavljam se dana
Lišavam se sjene što me naziva čovjekom
Radije bi da sam pokraj tebe
I da se zajedno
Manje bolno
Više ne prepoznajemo.
