solitudine
Kad mi zatrebaš
U srcu osjetim palucanja
Nadražene zore
Pretpostavljam.
Znam, teško me je razumijeti
Ja sam bio onaj koji je otišao.
Nebeske pruge i odricanja modrine
Zaustavio sam u našem poljupcu.
Bilo je upravo nestvarno.
Ruke su ti drhtale
Kao usred zime i hladnoće
A bilo je to od mene
Zbog nas, vjerujem.
Onda smo se uzeli za ruke
Ususret večernjim svojstvenim nostalgijama.
Već si mi tada nedostajala.
Kad mi zatrebaš
Samo prizovem tu sliku
Kako sam se ogledao u tebi
Kako si se u meni prepoznala.
Danas, i nisam tako sam.
Imam svojih prijatelja iz nutrine.
Osjetim te
Ali to više nisi ti.
to su samo tvoje usne
ostale na mojima
i ruke koje ne diram više.
Na obalama…
Past ću ako ne progovoriš
iz slike
što gužvam je u ruci
Među ljepljivim prstima otapam tvoje misli
Želeći pretočiti te u sebe
Pretvorbom boja
Kao da te opet stvorim
Na dlanu
Moja si kao da moja si oduvijek.
a
Bezrazložno ljutinama mrsim valove
Mora uzdužno pobacam na strane
U inat svakoj kapi vode
Što ju uvečer ljeti
Zamijenim za suzu
Ne mogu te vratiti
Dok ne vratim se
Noćas sam neproničnost tvojih udova
Investirao u zvijezdin sjaj
Bože, koliko sam bezvremenja proveo
U tišini koja me je ubijala
Jer sam te trebao
Trebala si mi.
Past ću ako ne progovoriš
Opet jednom u svoje zdence
A ti si kao kovanica
U ruci djeteta
Što zvekne po meni sa željom
A ostat će na dnu
Neostvarena.
IZGUBLJENA
I kako ti to vidiš
Kako gledaš, reci mi
Oči su ti nepoznanice
Kao ničim izazvane sumnje
Da li sam zaista taj
Što ogleda ti se u zjenama
I kako ti to vidiš
Da ne vidiš me, ne?
Gdje si zapravo
Neizreciva si riječ
Nastala na pramcu trave po poljima
Na kičmi nagomilana bol novembra
I svaki tvoj prosinac osjećam u sebi
Kada ti to ne vidiš, gledam vas
Kada dođeš
Kada zapravo letiš
Ne znam kuda sve
Krila ti se prostiru
Kao nenajavljeni gosti
Suze kotrljaju se
Po mojim zglobovima
Jesi li to ti
Ili bol
Ili je to jedno te isto?
Kako to da vas osjećam
Kao da ste milijun i još tri
Godina i tijela i sjena
Koje ne gledam, ali vidim
Vidiš li me kako nestajem?
Postupnost misli i film
Bez nijemosti, ali tup
Sve to prožvačem sa okusima
Tvojih ishlapljelosti
I progutam
Kada nitko ne vidi.
I treperiš.
Zaiskaš od mene
Da uberem ti svanuće
Od ljeta i ljepljivih zora
Uranjenih od nemira
I tišine malo da ti dam
Od svojih duša bezbroj i jedne
Samo malo pomaknut u lijevo
Strepim za tebe.
Ti treperiš.
Na vodi si ruka vala.
Kao da te nema
Pojaviš se kada te ne prepoznajem.
I treperiš.
Zapamtiš od mene
Svaku kišu što sam ti je dao
Vodoravno po posteljama
Planinsko po prozorima
Kao da je dan.
Od svojih srca
Tisuću i dva
Još jedno više, kao svaki puta
Dajem ti
Jer treperiš.
Na oblaku si dah vjetra.
Položena na rukavce od bjelina.
Satkana od neba.
Tražiš od mene
Sve što je nepravo.
Što se mijenja
Preobražava.
Svaku moju misao
Navodiš na konac
I utkaš je u veo
Kojeg nosiš oko vrata.
Na neki način
Milujem te.
I treperiš.
Je li to od mene
Ili od tvojih tijela
Vječnih i još nekoliko
Neizbrojivih za mene?
Na ravnici ljeskavoga mora
Ogledaš se ti i milijun tvojih silueta.
Treperiš.
Ja sam
Opčinjen.
LOŠA LJUBAV
Nesmotreno padneš preko mojih stopala
Spotakneš se na mom koraku
Popiješ malo od mog nagnuća
Da se saberem od svijeta
Od te vrišteće ljepote
Na sve se to oglušiš.
Čuješ travu leluja se na vjetru
Jako i slabašno i glasno
U mojim očima.
Ubrao si jagode
I pomirisao proljeće
U sinapsi naših usana.
Odavno si me već shvatio.
Čuo si me, i zeblo te je
Kad sam izašla na snijeg bez kaputa
Lišena težine po ramenima
Čini se – i to si razumio.
Negdje sam pročitala
Mimo tvog strpljenja
Na vodoravnim jezerima
Kako bio si odviše povodljiv za njom
Za tom željom da se mi ostvarimo.
To je loša ljubav, rekla bih.
A možda smo se ipak voljeli.
Sunca utuvljenog u glavu
Pustio sam te
Stropoštanu preko livadnog smilja
Pratim ti sjenu
Nikad ne vjerujuć posvema
Svemiru da uredit će po svom
I da ona ulica može
Skrenuti ulijevo
A nogama se hoće ravno
Nogama se uvijek hoće pregaziti dan
U sebe idem kada sunce me ne opije
Kada nisam važan
Kad sam opušak na asfaltu
Od te slike pravim svoju umjestnost
Ugašenog dima piruete
I čujem ih kako se vrte
Po daskama teatralnog jezika
Velike i prazne
Kao košare su riječi
Još preklopljenu na dijelovima koji najviše bole
Gledam ti dušu
Pustio sam je
I sve tvoje ide ulijevo
Ja sam slikar vlastitih pejzaža
Krajobrazno omeđujem palete
Mnogo dalje od njih mogli smo biti.
