solitudine
Sunca utuvljenog u glavu
Pustio sam te
Stropoštanu preko livadnog smilja
Pratim ti sjenu
Nikad ne vjerujuć posvema
Svemiru da uredit će po svom
I da ona ulica može
Skrenuti ulijevo
A nogama se hoće ravno
Nogama se uvijek hoće pregaziti dan
U sebe idem kada sunce me ne opije
Kada nisam važan
Kad sam opušak na asfaltu
Od te slike pravim svoju umjestnost
Ugašenog dima piruete
I čujem ih kako se vrte
Po daskama teatralnog jezika
Velike i prazne
Kao košare su riječi
Još preklopljenu na dijelovima koji najviše bole
Gledam ti dušu
Pustio sam je
I sve tvoje ide ulijevo
Ja sam slikar vlastitih pejzaža
Krajobrazno omeđujem palete
Mnogo dalje od njih mogli smo biti.
