solitudine
učmalo je stanje podneva
u kojem prebirem zrna vlastitog besmisla
izgužvane su košulje nemirnih sati
ne znam zašto se nisi pojavila
onda kada sam trebao isplakati dušu
gledam kršnje kako se
zalijeću mi u prsa
i zglobovi se nadimlju od trošenja
minuta na misli koje ne prolaze
s prvim vjetrom
ni s padajućom kišom
ali zaboravit ću te
prošetati gradom, ne tražiti
znam, zaboravit ću te
jer nemam vremena za takvu ljubav
za tebe koja vječno mi izmičeš
kao pijesak kroz ruke
kroz sito neutješšne nade
poput praha
zaboravit ću te
jer ti si zaboravila.
Prestalo je stanje podneva
Pišem pjesme sovama
Ona me rijeka ne napaljuje više
I sit sam lutanja
Tvojim nevidljivim tijelom
Zaboravit ću te
Nemam način, razlog nemam
Kad padne večer
Kad se upale lampe
Što toliko mi otkrivaju
Tebe neće biti
Jer sam te zaboravio...
