solitudine
ŠANEL
Sve što volim o tebi
Priča je koju sam izmaštao
Da bih se osjetio boljim čovjekom
Dostojnim svjetla
Svijeća u predvečerje
možda čaše užegloga vina
Jer odlazim plakati na okrajke svijeta
Na naličja postojanja
Tako je lakše.
Uspijem iscijediti osmijehe iz sebe
Za tebe
Da vidiš kako sam sretan uz tebe.
A zapravo bih vrištao.
Lijepo ti govorim
A kunem i proklinjem između dva udisaja.
Mi smo maglica ljetnog mirisa.
Kao šanel.
Lijep i lažan.
Suvišan i nametljiv
Pod krinkom stidljivog šuljanja
U istine koje ne postoje.
Tako je lakše.
Biti netko drugi
I da te ne znaju.
Sve što volim o tebi
Sve je to što sam izmislio
Da ne idemo opet jednom
Svak svojim putem
Nego da ostaneš
I da imam snage zamoliti te to.
Dok je odlazila…
Stoput sam se spotaknuo o sebe
Zabio u zid nedotaknute ruke
Milijun se puta okrenuo oko sebe
Da bih te, možda, propustio.
Još si bila tu.
Tisuću i jednu minutu predugo
Ronio sam tvojim morem.
Zrak istisnut iz pluća
Vratio me gore
gdje ne želim biti.
Još si bila tu.
Samo sam jednom prosiktao sebi u bradu.
Dvaput me je suza u oku nažuljala.
Triput sam povukao dim cigarete
I bacio je u tišinu zadimljenog besmisla.
I nisi odlazila.
Naprosto nisi dozvolila mi
Da jedan tren budem čist od tebe.
Nonšalantno okrećeš mi leđa
I svaki put padnem na koljena.
Osovim se sekundu unaprijed.
(Ne želim da vide.)
Još si bila tu.
Ali nisi vidjela razasute mi udove
Po šljunčanoj cesti.
Kako se razlijevaju oči
Kako se rasporede vlasi po makadamu.
I dok si odlazila
Zrak je dobivao na boli.
Rezao me nož od kisika
Ravno posred trbuha.
Trajalo je to beskrajno
I još si bila tu
Prije i poslije
Tu si.
Po tebi i sjenama
Za zalutale misli
Više nemam vremena
Samo ću još hvatati ti oči
Prije nego nazad
Zaronim u sebe
Spašavaš me
Ti me uzdižeš i ne vidim
Mada gledam u boje
U ceste i stranputice
Po tebi i sjenama
Slutim da sve je dobro.
Sve je dobro kada su
Oslobodili leptire
Začahurena proljeća i gnijezda
A ja još s tobom zaiskam
Malo od jesenjeg potonuća
Da bismo bili bliži
Da bismo se dodirnuli.
Malena, ja nemam s kime
Pitati pitanja bez odgovora
Uludo se smijati vjetru
Što nam je donio akvarele na prozore
Po tebi i sjenama
Znam da sve je tlapnja.
Iz prikrajka
Sačuvah te za poslije
Kada sam tijelo od papira
Sačuvah te kao amulet i ne biram
Kojom ću riječima ukrasiti svoju samoću
Okititi ću se čekanjem
Zelenilo dok mi kida zjenice
I sunce mi probada dušu od papira
Jer u tvojim sam očima
Ipak samo prolaznik.
Trenutak u predvečerje
Kada dadneš nebu znak
I kad ti oko čudno zaiskri
Sumnja možda u zvijezde.
Sačuvah te za poslije
Za ono nakon, ono što slijedi
Kad sam dugin svršetak
Kad sam samo ja.
I onda dođe sve to
Što sam želio a nisam imao
Pružim ti ruku, izgorim
Izgorim poput papira.
Pokaži mi
Malo odmaknuća
Puno odvraćanja pogleda
Više odlazaka
Manje susreta
Pokaži mi sjena
Nikako boja, nimalo bijele
Moj je život tvoja preslika.
Pokaži mi kako da to ne budem.
Prerane zime
Zakašnjelog leta umorne ptice
Pokaži mi premalo sosjećanja
Previše ravnodušja.
Blijedih zidova
Hladnih soba
Uvijenih priča
Nerazumijevanja
Pokaži mi boli
Lampe na ulici kojoj nedostaje žara
Neba plak
žuljeve svemira
Pokaži mi kako se ne ispjevaju pjesme.
Pokaži mi suviše negiranja
previše laži i pretvaranja
Da to nisi ti
Da to nisam ja
Pokaži mi kako da si lažemo dovijeka.
Pokaži mi kako se odvajaju hemisfere
Tvoga i moga svijeta
I da je uzalud
Sastavljati slagalicu nestalne budućnosti
Pokaži mi kako da ne budem
Ono što si ti
Ono što stvarno želim.
Najviše od sveg
Pokaži mi leđa
Pokaži mi kako ideš
Kako se ne vraćaš
Možda se tada uspijem
Vratiti u sebe
Možda te tako zaboravim.
(poezija za umirovljenike)
Izgubivši Jesen
Povodom oblačnih oplakivanja
Koristim priliku
Da uputim se na tebe
Tvoja su nepitanja meni muzika.
Najljepša si kada sjedneš
Onkraj mene.
Kad mi zasjedneš na vjeđe
Pa su mi pogledi isto što i dodiri
I osjetim te.
Povodom tvojih navučenih ruku
Presvlakom svile, mirisom trave
Koristim trenutak
Da oslonim se na tebe
Tvoja su udaljavanja meni poezija.
Ne vidim više takvih u svijetu.
Nema leta, nema usijanih žila.
S tobom se svemir koprca u žaru
Prvih i posljednjih oproštaja
Najljepša si kada sjedneš
S druge strane mene.
I osjetim te.
Kako ideš, kako ti kosa pravi polukrugove
Kako ti se oči rašire u čudu
Promatraš me kao dijete.
Izgubivši jesen
Sunovratio sam se u subotu
U izdajničku šalicu kave
Koja nema para
U postelju bez dijeljenja jastuka
U cigarete koje ne želim udisati u sebe
A ipak ih udišem.
Sve si ono što ne smijem
I već sam te izgubio.
podne
pogledam te nedokučivo
ušuškanu u snove
koje ne raspoznajem
od zaglušja i prividnih ljepota
i to više nisi ti
to je vjetar kojeg osjetim po licu
i više nisam svoj
sav sam pjesma
koju ne pjevam više
i kako da se sretnemo
kad je tako malo mjesta za nas
pogledaš me neodstranjivo
umetnuta si u javu
a ne želiš to
i znam te
to više nisi ti
to je jesen koju šetam pod ruku
kad se noćima najradije izgubim od svega
da više ne budem svoj
sav sam noć
koju ne čekam više
i kako da se sretnemo
kad je tako malo vremena za nas
a ceste su guste od ljudi.
more je to koje neprestano razdvaja.
imamo boje
imamo sjaja i ljupkosti
u nekoj otrcanoj reklami
u porukama
i to više nismo mi
mi bismo mogli i bolje
i da budeš samo ti.
zauvijek.
i ipak
pokrene se jutro
u smjeru još neprepoznatih cesta
zakrenem poglede u lijevo
što dalje od onoga što postojiš
i što si za mene
i što namjerno prpuštam bez suza
ne znam
ja ne znam ništa o tebi
i znam sve o sebi
koliko sam sam
i ipak
ne volim te manje
jer neke su mi tuge poprimile tvoje boje
tvojim sam se imenom sazvao na san
probudio se s tvojim pozdravom
gledao sam se i vidio kroz tebe.
sunce mi tako bezlobno tepa
sve je žuto i sve se blista
i koliko sam sam
tako se jasno vidi po svijetu.
večeras sam grad
u kojem se svjetla bore za moć
pritvoren sam prozor
za čekanje
nagnuta sam sjena nad neke vidike
u kojima, nadam se, ugledat ću te
jer dan je lijep
i štošta se još tu može izgubiti
kad bih barem izgubio samoću
ipak
zbog nje sam sasvim tvoj.voj.
Svuda gdje nisi.
Po rukama crtam zemljopisne karte.
Označio sam crvenom bojom
Mjesto gdje te nema za mene
Vrludave ulice
Lampu pod kojom ljubio bih te
Ugao iza kojeg sakrili bi se
Mjesec krpeni
I načičkane zvijezde po nebu
Od mramora.
Mirišu sad već preorane brazde
Na kojima se duša rascijepila
Rub preko kojeg još i sad padam.
Po prstima osjećam zemljopisne karte.
Tvoj korak i tvoj let.
Dah i molitva
Gasim lampu pod kojom ljubio bih te.
I prigrlim se
Skutrim se u jednu izdajničku suzu
Koja krene
Pa kapa stoljećima.
Svuda gdje nisi
Još vjerujem da mogu te naći.
Po rukama
Na onim istim cestama
Krajeva koji ne postoje
Ponestaje mi crvene boje
A još te nisam pronašao.
Zaleđe sna
Vjetrasto i nikako te dozvah
Posrebrenom tišinom i svitanjem
Pozdravio sam kolodvore.
U povećim sam izronima
Gutao suze
Smješeći se sveudilj
Nepoznatim razlozima
Jer vrijeme me ne poznajea
Moja su sanjarenja odveć daleka
Da bi ih prepoznala
Da bi im se približila
I ne znam što me više boli
To što nikad neće biti
Ili to što sam tako odlučio za nas
I zamijenio jastuke za asfalte
I čežnje sve strpao u podne od kiše
Kada sjedim bez sebe i mira
I brojim kišu po duši.
Bezrazložno i dokučivo te dozvah
Mada sam zapećaćen za emociju
Sentimente sam pokrio
Debelim slojevima radosti
I onda si me pogledala
I onda sam progledao.
LJUBAV
Zašto me dotakneš
Tamo gdje sam najtanji
Pa zadrhtim još i više
Svuda gdje me nema
Diraš me gdje fali
Još kojeg kilometra tijela
Da bih bio cijel
Da bih bio potpuno svoj
Zašto vidiš
Ono što uporno skrivam?
Riječi su kolači od meda
Usne su paravani za grijeh
A ti imaš više
Ti si od onog što nestvarno je.
Da si tu
Grlio bih nebo što je s tobom
Vodio bih ljubav sa snovima
Koji su od tebe satkani
Svako bih jutro ponovio to
Da te diram gdje diraš me….
Pregorjela vječnost
Na jagodici tvoga prsta
I plešemo bez muzike
Na podiju šutnji
Kada dvije su sjene ispričale si
Sve što su dosada bile
I sve je bezglasno.
A zapravo je dan
I kasno proljeće
I ljudi
Smiju se djeca
Na ulicama nepostojanog grada
Čekamo tramvaje
Za puteve koji ne postoje.
Takvi smo
Takvo je sve vani.
A mi smo utihnuli radi nas
Radi toga što osjetim
Kako ti duša vibrira
I to je pjesma
Koju obožavam.
A zapravo je život
Zapravo smo nešto slučajno
Zapravo me gledaš
I ne vidiš
Odeš
Nakon što odzdraviš
A ja sam otplesao sve plesove
U našoj noći
U kojoj nema te….
Tu da budeš.
Nalakćen nad podzemne nutrine
Ostavljam oči na oglede
Vjetru, suzama, pustinji što je zora moja
Sunovraćen sa vala koji pristiže na mah
I kad sam zaronio duboko
Tad sam uistinu prestao postojati
I želio sav, pretvorivši se u talisman
Tu, tu da budeš.
U lapu cvijeta
U neizrecivosti ulice
U pokrajnostima zgrada
U oštrinama svjetla
Tu da budeš.
Osjećam kako treperi ti duša
I želim tu da budeš.
Sasvim prožeto
U meni.
Po prstima
Dok na papire iscijedim misli
I ostavim izloženostima večeri
Skrovitu riječ koju sam izrodio u muci
Tu da budeš.
U zarezu
U paragrafu
U kvačicama na č.
Svako to slovo zbog tebe
Obožavat ću.
Već ću negdje pospremiti te.
Ako budeš tu
Obećajem
I ja ću biti.
Zbog tebe
I od tebe.
Želim tu da budeš
Mogli bismo biti.
Ostaviti po strani
Gdje možda pripadaš
Krilu ptice bez imena
Možda si letač proplanskih nestanaka
Glas kojega više nemogu čuti
I kako to da uspijevaš
Izbiti zrak iz pluća
Otresti svijet sa obzora
Tako da ostaneš samo ti
Samo ti i moja zalutalost.
Ostanaka sam nedovoljan broj
Nakon zapodjenutih proputovanja
I danju sanjarim
Dok te noću izmišljam
U naborima jastuka
U podnožjima kreveta
U sebi.
Gdje možda pripadam
Valu mora bez tokova
Možda sam šetač onostvarnih sanjanja
Pa sam tu makar nisam
I volim te mada ne znam
Što to znači.
