solitudine
podne
pogledam te nedokučivo
ušuškanu u snove
koje ne raspoznajem
od zaglušja i prividnih ljepota
i to više nisi ti
to je vjetar kojeg osjetim po licu
i više nisam svoj
sav sam pjesma
koju ne pjevam više
i kako da se sretnemo
kad je tako malo mjesta za nas
pogledaš me neodstranjivo
umetnuta si u javu
a ne želiš to
i znam te
to više nisi ti
to je jesen koju šetam pod ruku
kad se noćima najradije izgubim od svega
da više ne budem svoj
sav sam noć
koju ne čekam više
i kako da se sretnemo
kad je tako malo vremena za nas
a ceste su guste od ljudi.
more je to koje neprestano razdvaja.
imamo boje
imamo sjaja i ljupkosti
u nekoj otrcanoj reklami
u porukama
i to više nismo mi
mi bismo mogli i bolje
i da budeš samo ti.
zauvijek.
