solitudine
U mislima razgovaram s tobom...
U mislima razgovaram s tobom..
Kakve je boje šetnica
Kojoj se nikad nismo stigli pripisati
Kako sada mirišu večeri
Kada svjetla posjednu svoje čarolije
Na ramena otužnih ljudi
Kojima su snovi rasparušeni
Kojima su nade odveć odvažne
Pa im sjena prerasta ustaljeni
Grad i perivoje
I hoćemo li se naći?
Ja se neću razmetati pričama
O ljubavi i čovjeku sa ružom
Ne, pripitomiti ću oblake
Pa ću ti običnosti ponuditi kao bombon
Kakvog ti je okusa kava izjutra?
Pričaj mi, koliko ti vremena
Treba do posla
A koliko do ostvarenja želje
Jesi li uspjela
Nadglasati slutnje?
U mislima razgovaram s tobom.
Kupio sam novi par traperica
Džepove sam napunio
Izgriženim si prstima
Koje sam proturio kroz topline
Ne bih li se osjetio sigurnim.
I više ne brojim galebove.
Jutros su mi ispunili svitanje pjesmom
O djevojci koju nemam
Jer sam tako odabrao.
U mislima razgovaram s tobom.
Da, hoćemo, jednog dana
Jednog dana ćemo se ljubiti.
Bit će nam okusa karamele po ustima
I neću se moći odvojiti od tebe.
Malena, šutiš u zadnje vrijeme….
Kvartovske priče
O zalutalim mravima
Na livadama nesvanuća
O užeglim petama, o suzama
Nekih bezimenih prosjaka
O zalascima sunca
Koji su tako privatni
Nekvartovski
Samo su tvoje boje
Drugačije su
Govoriš mi
Plitko i neopterećeno
Kao rijeka
Koju ne znam preplivati
Gledam kako ti oči govore
Nekom posebnom tišinom
Razumijem tek to
Kako trepere ti zjenice
Nisam ti čuo ime
Niti adresu
Ne znam kako ti je majka
Kad će biti bolje
Kad ćeš ti biti bolje
Niti kada ćeš otići
Govoriš mi
Ali ja te više ne mogu čuti
Plovim
Tvojim morima pod čelom
Pasem na ružičnjaku obraza
I htio bih se umoriti
Na tvojim usnama
Dok ti govoriš
O prokletim zalascima sunca
I krešti nepozvana muzika odozdo
Sve je to tek u magli
Ne pamtim ništa
Tebe pamtim
Kako ti oči pričaju
Neku drugu priču
Daleko od kvarta
Daleko od ulice
Negdje dalje, vani
u visinama…
Uhvatiti leptire...
Zahvatiti vjetar
Onom stranom koja ne šušti
I posložiti konačno
Mrak koji ima pasti
Da smo hrabriji
Lakše bi bilo
Uhvatiti leptire
Jer bi samosvojno proljeće
Utisnuli jedno drugome u srce
Bez da si prisvajamo
Bespotrebna samovanja.
Zavesti se mimohodima
Na jastuku, s prigušenim jecajem
Dok osjetimo krik onostranstva
U žilama tupo stajanje stvari
Da smo hrabriji
Bilo bi lakše
Uhvatiti leptire
(…)
Njega, ona njega crta brisem usne
On joj od magle oblikuje prste
I vole se pejzažnim slikama tijela
I minimalizmima duše
Ali da smo bili hrabriji
Možda bi nam prijao
Mrak koji ima pasti.
poezija za umirovljenike
Kalifornija
Iznudit ću od boga
Usijano nebo
Lijepo kao Kalifornija.
Na jeziku ću vatre isprobati strast
Koju vjetar daje duši
Koja samo letjet želi
Na pijesku ću se zažarenom ispružiti
Uperiti prste ka zemlji
Od koje tražim, crpim, očekujem
I skrivam tebe od sebe
Gore
Nebo je lijepo
Lijepo kao Kalifornija.
Tamo ptice ne plaču
Nikoga se ne grdi zbog snova
I neznanje ne zadaje bol.
Nebo moćno
Sklono snatrenjima
Noćobdijama ono je sve.
Meni si ti.
Lijepo je
Lijepo kao kalifornija.
Misliti o tebi bez predznanja
U jednome te trenu zadržati
Dok svi drugi idu
Pojma nemam gdje
Ali znam da ne želim tamo.
Takav svijet
Lepršav i nimalo težak
Zasuzim, iscrpim, ne očekujem više
Samo je nebo još iznad
Lijepo kao Kalifornija.
Nevažno
Uspio sam zatomiti krikove srne
U šumi praznoga ja
Gdje nemaš gdje ići
Jer su putevi skroz u tebi
Uvučeni u žile
Naslonjeni na obraze
Povinuti sa trepavicama
Izbavljeni
I zamolio sam te
Nemoj me pitati kako sam
Nemoj načeti teške teme
Za ovaj su dan dovoljni nehaji.
I ne dešavaju se slučajnosti
To sam bio ja
Uredio sam svemir za tebe
Ali bilo je nevažno
Neki će drugi paliti cigarete
U pothodnicima
Mada ćeš osjetiti neku vrst žaljenja
Samilosti, nečega
Neće to biti to
Ja sam ti nevažno
Moje skice za život
U futuru sastavljeni soneti
Nevažno
Postojane su tek izmakline.
I sutra ću te voljeti isto
Mada bit će ti nevažno
Stoput sam te zamolio
I još ću koji milijun puta
- nemoj me pitati kako sam
Za ovaj su dan dovoljni pogledi.
Zaboravit ćeš…
Kao djeca sjedili smo onkraj klupe
U nepostojećem parku
U nenačetoj šumi.
Malo kasnije
Postala si poput srne
I nisam te više smio dodirnuti.
Djetinjstvo smo spremili u ladice
Izvadili smo odjeću dugih rukava i kišobrane.
Za sve dane jeseni koji su pred nama
Ubuduće.
Za sve oblačne tmnine
I rasplakane perivoje
Još jednom i ja puštam suzu
A onda odlazim sam.
Jer nismo više djeca
Jer smo se prevarili da će biti isto
Ako te dotaknem, ako me dotakneš.
Zaboravit ćeš
Da smo se držali za ruke
Prolazeći kroz šumske puteve
Snovima smo krčili gajeve.
Potok je bio pun naših proljetnih želja.
Zaboravit ćeš i to
Da smo taj potok nazivali autocestom budućnosti
Tečnim putem u bolji svijet
Za nas.
Zaboravit ćeš
Kao što si zaboravila nas.
Trava nikada nije bila zelenija
Kad si položila glavu na nju
I na nebu sam vidio ispisane riječi
Od oblaka
Navijali su za nas.
Zaboravit ćeš
Da sam bio spreman ljubiti tvoje ožiljke
Koje ti je napravio život
Svaku tvoju slomljenu pločicu duše
Htio sam sastaviti
Sastavljati.
Još uvijek želim sve to.
Ali ti ćeš zaboraviti
Da si ikada željela.
I ja pomalo zaboravljam
Ali ostaju u srcu
Posječene šume
Uvinuti potoci
I srne koje nemaju kamo pobjeći….
Tvoj svijet
Zaustavljen
Na nišanu tvog pogleda
Paraliza u dlanovima
Što još uvijek streme
Ka tebi
Ostao sam rastvoren
Pred ticalima tvoga svijeta
Kojeg sam načeo, kao priču koju započinjem
Iščitavati
A ne razumijem
Sve dok se ne uvučem među redove
I dok me ne pomiluje
Svatki pobijeg paragrafa
I poput stijene osjećam se u sebi
Svaki dan
Samo bih te maštao
Zapanjen
Pred vratima tvojih snova
I dan danas sanjam
Tvoje boje
A ne razumijem
Sve dok se ne poredam kraj trepavica tvojih
Kao vojnik u maršu
Za pobjede ljubavi
I dok me ne uhvati
Stega usamljenih dana
Neću znati kako je
Kad sam pokraj tebe…
/strong>
