solitudine
Zaboravit ćeš…
Kao djeca sjedili smo onkraj klupe
U nepostojećem parku
U nenačetoj šumi.
Malo kasnije
Postala si poput srne
I nisam te više smio dodirnuti.
Djetinjstvo smo spremili u ladice
Izvadili smo odjeću dugih rukava i kišobrane.
Za sve dane jeseni koji su pred nama
Ubuduće.
Za sve oblačne tmnine
I rasplakane perivoje
Još jednom i ja puštam suzu
A onda odlazim sam.
Jer nismo više djeca
Jer smo se prevarili da će biti isto
Ako te dotaknem, ako me dotakneš.
Zaboravit ćeš
Da smo se držali za ruke
Prolazeći kroz šumske puteve
Snovima smo krčili gajeve.
Potok je bio pun naših proljetnih želja.
Zaboravit ćeš i to
Da smo taj potok nazivali autocestom budućnosti
Tečnim putem u bolji svijet
Za nas.
Zaboravit ćeš
Kao što si zaboravila nas.
Trava nikada nije bila zelenija
Kad si položila glavu na nju
I na nebu sam vidio ispisane riječi
Od oblaka
Navijali su za nas.
Zaboravit ćeš
Da sam bio spreman ljubiti tvoje ožiljke
Koje ti je napravio život
Svaku tvoju slomljenu pločicu duše
Htio sam sastaviti
Sastavljati.
Još uvijek želim sve to.
Ali ti ćeš zaboraviti
Da si ikada željela.
I ja pomalo zaboravljam
Ali ostaju u srcu
Posječene šume
Uvinuti potoci
I srne koje nemaju kamo pobjeći….
