solitudine
Moja Tuga
Prebacim svoje terete na štap
Oslanjam se na kvrgavosti cesta
Pod ruku uzmem cigaretu
Suputnica mi je druga strana priče.
Bila si Nemoguća.
Čista, neostvariva tlapnja.
Kao cigareta izgarala si u kabaretima
Nisu te poznavali po imenu
Ime ti je Moja Tuga
Stotinu godina predugih želja
I jedan tren zgusnut pod pazusima
Kao vjetar među paragrafima
Dok pokušavam ti reći
Da imao sam ivice i drvorede bez broja
Alejama sam šetao
Golubovima nalazio mane
Bilo je to davno
Kad sam znao kuda trebam ići.
Sada ne znam dokle sam stigao.
Svrha mi je zajutrak od nikotina.
Krajolike betona još zamijenim ti za lice
Ime ti je Moja Tuga
Više ja ne idem.
Putnik
U sebe kada pođeš
Zaustaviš se na opredjeljenju
Za koga da voliš, i ne pitaš
Jesenje je umirenje po tebi.
Ulice su zazviždale
Dozvale su kišu, i ne patiš više
Jer katkada dosta je nebesa
Pa se vratiš, najzad, na opredjeljenja.
Ja pišem za putnika
Njegove bih ceste voljela znati
U noći su smjernice
A na licu putokazi
Hoćeš li se ikada vratiti meni?
U sebe kada pođeš
Svrati i na moje samoće
Usamljenja su u prvim, drugim, i svim ulicama
Jedan sam golemi grad bez ikoga.
Za koga da voliš, i ne pitaš
Ja bih voljela znati to
Kada noći i jeseni i sve te tuge dođu
Možda, nadam se, i ti budeš tu.
...potraži me....
Potraži me u nepronađenostima
Reći ću ti tko nisam
Neopterećeno ću kroz svjetove mraka
Iznaći svoj put ka pravom nestajanju.
Samo me potraži
Obećajem
Reći ću ti što nisam
Da ne prepadneš se dubina i visina
Koje ionako izreći ne mogu
U kolebanju koljena
U paralizi srca
Osjećam kako tutnji
Neograničeni svemir.
Potraži me u traženjima
Znaš što nisam i zašto ne
Pobjegoh u smiraje
U oblake tuđih čežnji
Znam kako boli svijet.
Potraži me tamo gdje iskati ne treba
Gdje potraga iziskuje strah
I nemogućnost
Mislima se zanesi
I odbaci se na površine duše
Odatle kreće cesta za odlaske.
Reći ću ti gdje, i kada ne mogu
Biti netko ili nešto
Ali samo me potraži
Mogao bih biti bilo što….
Izgubljen
…pa ću odabrati dan…
Voljet ću te bezrazložnostima
Besmisle ću ti ljubiti po obrazu
Neću vidjeti boje
Ali premaze ću stvoriti na pregibima ruku
Po nacrtu tvog ramena
Napravit ću sliku zelenosjajnog pejzaža.
Toliko si lijepa
Da me duša boli.
Voljet ću te beznađima
Jer beznadnost s tobom poznajem.
Voljet ću te pričama
Koje ispripovjedit ću duhovima
U knjižnicama sakupljača vremena
Što premeće zime sa hrpa na hrpe
Pa ću odabrati dan
U kojem zaboravit ću te.
Voljet ću te sjećanjima
Valovitima po koži
I opijajućima sa vinom
Kad si tu kao avet
I diram porube tvojih bedara.
Toliko si lijepa
Da ne mogu to zamisliti.
Voljet ću te nepostojanjima
Na krilu nekog zaboravljenog prozora
Kroz koji gledam u tvoje prste
I pokušavam ih sastaviti sa svojima
Kroz vrijeme
A tamo u kutu, u sanducima srca
Pohranit ću nemogućnosti
Zaljepljene o stijenke žila
Kao premosnice od bića do bića
Do tebe ništa ne može stići
Voljet ću te zakašnjenjima
Premalostima
I vječno.
Vječno s ljubavlju
Zagrljen od tuge
Ponoćnog zvona usamljen sam krik.
m.m.
Učini čudo….
Kada to najmanje zaslužujem
Ostani minut dulje
Prepoznaj na licu tragove jeseni
Lišće i maglu skloni
Sastrane odloži nakupljenu kišu
Dodirni
Kada to mi najmanje pristaje
Kada sam raznesena u zraku
I ne postojim
Donesi me u stvarnost
Stvori me
Kada to najviše trebam
Ostani, izuj cipele
Prisloni kaput na stranicu naslonjača
Onu koja je bliža mojim stopalima
Zanemari sivost u očima
Trulost na vjeđama
Usahle korijene cvijeća
Što nije uspjelo niknuti od mene
Kada to najjače želim
Učini čudo
Budi čudo za mene…
Pustit ću te da ideš
Pustit ću te da ideš
Raspasti se iznutra i mahati ti.
Bit ćeš što si oduvijek htjela
I želim to za tebe
Bez nutrine da njome želim.
Nehajno ćeš me poljubiti u obraz
Izgorjet ću unutra i nasmiješiti se.
Tu istu večer
Svoje ću pjesme zatvoriti u svoj svijet
I zaključati ih melodijom koju malotko razumije
Ljudi će pljeskati
Tražiti će još
A ja ću biti nešto drugo
Možda ono što nisi za mene htjela
Ali neću imati čime da se kajem.
Pustit ću te da ideš
Rastrgati pruge zubima nakon što prođeš
Prokleti sve one što idu u tvom smjeru
A potom tjerati te još jače.
Bit ćeš sretna što sam tu za tebe.
Tu istu večer
Netko će drugi svirati blues
Ja ću produljiti do ulice
Na kojoj nitko neće znati
Da sam te pustio
Ni ja neću znati više
Tko je taj što u meni trune.
Nepostojeći čovjek što maše ti na kolodvoru
Već unaprijed mrtav, a za tebe živ.
Sve za tebe, mila moja lastavice
Za sve ono što nećeš htjeti
Ne brini, ni ja ne želim više.
Tvoj zauvijek
Presjeci Noći…
Reći ćeš u bezimenju
Da sam ti drag, oh divne li laži
Pozabavim se sjenama i lišćem
Što je napadalo sa srca mi i uma
U raslinju šuškavih misli
Nalazim te
Odavna već nisam bio na ovoj cesti.
To je put od kičme do usana
Žila jedna što dovodi strah
Da te nemam
I da ponoć zašla je ispod plahti
A ja još bosonog tapkam po nastojanjima.
Ishitreno odlučujem
Da voljeti više neću
Oh, predivne li laži
Sva su nokturna u ovom trenu besmislena
Naopačke visim sa svemira
Reći ćeš mi da sam prolupao.
Iz usta mi raste korijenje
Tamo daleko do ruba šume
Gdje sam nastanio svoje neodređenosti.
Poslao sam te u zavežljajima vremena
Put karavana što žute se u daljini
Dok titraju mi pogledi
Dok lažem si da ne dira me
Odavna već nisam bio na ovoj cesti.
Noć mi donosi vodoravne želje
Prisluhe zidova
I gole usne bez usana.
... da te opet izgubim.....
Moj odgovor je: ne
Nisam, i nisi i nije vrijeme
Inačica naših zaljubljivanja
Protočna rijeka što buja i plazi
Nismo
Zaiskaš od mene riječi
Moj odgovor je: ne
Ja nemam, nemaš, nemanje je
Suviše smo riječi potrošili na čekanje
Nisi se dogodila u vrijeme ni riječi
I ne govorim više.
Trepnem okom
Pitat ćeš me
Ogoljeli su okrajci mojih nadanja
Stablo sam što ne stremi
Ni vjetar se ne uvlači u moje grane
Stojim kao usamljena lampa grada
Ispod koje psi čekaju svoje gazde.
Preko svijeta dolazim do izgubljenja
Sav sam ti od meda
Ali na početku sam tvojih poljubaca.
Toliko nam toga preostaje
Ali nedostaje vrijeme, nedostaju riječi
Nedostaje mi sve što trebam
Da mi opet izmakneš, da te opet izgubim…
....za bezimenu....
Ne molim za riječi
Već za ono što je između njih
Za vjetar među zavjesama
Za zavjetrine
I za svaku primisao o nezasluženoj sreći
Neka ostane zakopana u se.
Ne molim za suton
Molim za boju kojom će se predstaviti
Za ptice koje će tada tužno pjevati
I za ljude koji će tražiti ruku
Na držačima uzrujanih tramvaja.
Molim za pjesmu kojoj stihove
Nikad neću naučiti napamet
Molim za sliku čiju
Poruku razumijeti neću
Molim za sve ono što nemam snage tražiti
Za sve čeg se bojim
I čeg ne bojim se više.
Za bezimenu
Za onu koju ne viđam više
Ali sretnemo se počesto u mislima
Ona sva u snovima
Ja sav u šutnji.
Pričamo svojim sjenama.
Drhte na površini lake nam pronicavosti.
Molim da ne prestane to
To što nikad ni započelo nije.
Rituali
Pomakni se lijevo od negodovanja
Naslonjen na krošnju nepreciznih vjerovanja
Udaljio si se od onog što bi htio
Ja bih htjela desno od šaputanja
I da se okrećem u krug od tvojih riječi
Ugodno umotana u večernje laži.
Uz bok plimi i nebeskome osjećaju
Poprimim neke zaobljene teksture
Maštu od svile
Bokove od kašmira
Iznad i ispod sebe sam.
Iznova
Jutro zasjedne na okna mojih provirivanja
Kako si, jel ti žao što si ti
Ne brinem, kažem mu, jer netko je tamo spreman zaboraviti
Sjetiti se tek kada okrene se desno i lijevo
Pa potom lijevo i desno
Svuda oko mene.