solitudine
Putnik
U sebe kada pođeš
Zaustaviš se na opredjeljenju
Za koga da voliš, i ne pitaš
Jesenje je umirenje po tebi.
Ulice su zazviždale
Dozvale su kišu, i ne patiš više
Jer katkada dosta je nebesa
Pa se vratiš, najzad, na opredjeljenja.
Ja pišem za putnika
Njegove bih ceste voljela znati
U noći su smjernice
A na licu putokazi
Hoćeš li se ikada vratiti meni?
U sebe kada pođeš
Svrati i na moje samoće
Usamljenja su u prvim, drugim, i svim ulicama
Jedan sam golemi grad bez ikoga.
Za koga da voliš, i ne pitaš
Ja bih voljela znati to
Kada noći i jeseni i sve te tuge dođu
Možda, nadam se, i ti budeš tu.
