solitudine
....za bezimenu....
Ne molim za riječi
Već za ono što je između njih
Za vjetar među zavjesama
Za zavjetrine
I za svaku primisao o nezasluženoj sreći
Neka ostane zakopana u se.
Ne molim za suton
Molim za boju kojom će se predstaviti
Za ptice koje će tada tužno pjevati
I za ljude koji će tražiti ruku
Na držačima uzrujanih tramvaja.
Molim za pjesmu kojoj stihove
Nikad neću naučiti napamet
Molim za sliku čiju
Poruku razumijeti neću
Molim za sve ono što nemam snage tražiti
Za sve čeg se bojim
I čeg ne bojim se više.
Za bezimenu
Za onu koju ne viđam više
Ali sretnemo se počesto u mislima
Ona sva u snovima
Ja sav u šutnji.
Pričamo svojim sjenama.
Drhte na površini lake nam pronicavosti.
Molim da ne prestane to
To što nikad ni započelo nije.
