solitudine
Uhvatiti leptire...
Zahvatiti vjetar
Onom stranom koja ne šušti
I posložiti konačno
Mrak koji ima pasti
Da smo hrabriji
Lakše bi bilo
Uhvatiti leptire
Jer bi samosvojno proljeće
Utisnuli jedno drugome u srce
Bez da si prisvajamo
Bespotrebna samovanja.
Zavesti se mimohodima
Na jastuku, s prigušenim jecajem
Dok osjetimo krik onostranstva
U žilama tupo stajanje stvari
Da smo hrabriji
Bilo bi lakše
Uhvatiti leptire
(…)
Njega, ona njega crta brisem usne
On joj od magle oblikuje prste
I vole se pejzažnim slikama tijela
I minimalizmima duše
Ali da smo bili hrabriji
Možda bi nam prijao
Mrak koji ima pasti.
poezija za umirovljenike
