solitudine
Izgubivši Jesen
Povodom oblačnih oplakivanja
Koristim priliku
Da uputim se na tebe
Tvoja su nepitanja meni muzika.
Najljepša si kada sjedneš
Onkraj mene.
Kad mi zasjedneš na vjeđe
Pa su mi pogledi isto što i dodiri
I osjetim te.
Povodom tvojih navučenih ruku
Presvlakom svile, mirisom trave
Koristim trenutak
Da oslonim se na tebe
Tvoja su udaljavanja meni poezija.
Ne vidim više takvih u svijetu.
Nema leta, nema usijanih žila.
S tobom se svemir koprca u žaru
Prvih i posljednjih oproštaja
Najljepša si kada sjedneš
S druge strane mene.
I osjetim te.
Kako ideš, kako ti kosa pravi polukrugove
Kako ti se oči rašire u čudu
Promatraš me kao dijete.
Izgubivši jesen
Sunovratio sam se u subotu
U izdajničku šalicu kave
Koja nema para
U postelju bez dijeljenja jastuka
U cigarete koje ne želim udisati u sebe
A ipak ih udišem.
Sve si ono što ne smijem
I već sam te izgubio.
